Kad se čini da je duša
zaspala pod snijegom,
utišana mrmorom zbog vjetrova,
ledenica na krovovima,
kada se zaboravi,
da se sve to još
do malo prije dozivalo,
duša ne spava.
U tišini bijelih savana
i injem prekritih tankih breza
vučica sanja svoje snove
i široka svoja prostranstva,
kojima je staze svoje podredila.
Zvona u malenim tornjevima
nisu zaboravila svoj njihaj
tek čekaju toplu molitvu srca,
da pokrenu lavinu dobrote
tamo, gdje se čini da je nema...
Malene vile nisu zaboravile
svoje cvijeće i leptire,
oblače svoje meke bijele cipelice
i spremaju se za bal
sa pahuljama
u neko čudesnu plavu večer
obasjanu odsjajem
njihovih nježnih haljina
kada se poklone Luni
na kraju pjesme svoga života.
Ne, zapravo, ništa ne spava,
pod čarobnom kapom bijelom nebeskom,
Ljubav se odmara pod zvijezdama
tek udiše dah mira,
dok ponovo ne počnu koraci njeni
osvajati planinu nečije tuge.
Nije zaspala pjesma djeteta svirača,
kojeg sjenice pozdravljaju
pjevom svoje vjernosti
niti su zanijemili praporci na saonicama
neke, možda već zaboravljene ispričane priče.
Da nema toplog ognjišta,
bar neke iskre tople u nama,
možda bi zima bila gola i sama,
a ovako, trepti kroz okna srca njen topli sjaj
i mami, vuče nas u svoj bijeli, nježni zagrljaj.
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=113212
