Neka te,
blizu ili daleko od mene,
na trijemu moje duše,
uvijek te čeka toplo mjesto,
iako tek naziru se tvoji koraci
iz daljine
gdje ni vjetrovi
više ne žele samovati,
gdje je pjesma
na sivim vrletima
zaboravila postojati
i gdje tek tračak duge
sanja svoje nebeske putove
i nepregledne pruge,
kojima će vlakovi
okupani nadom
ukrasti malo boje
i pobjeći prazni,
kradom,
bez ijednog putnika,
osim mene,
koja te uporno čeka,
a nikako da krene,
jer želim zaustaviti
vrijeme i snove
otvoriti stranice nove,
a bez tebe,
svaka želja
u kamen se pretoči
i čeka svoje otkinuće,
svoje porinuće,
dok zima
usred ljeta caruje
i svijet se vrti na karuselu zla,
a anđeli se tek spremaju otvoriti oči
i poljubiti usnulo srce
spremno za oproštaj od svijeta
i ovog tužnog umornog planeta…
Ne,
neka te,
bilo gdje da jesi,
ja te čekam,
na trijemu moje duše,
gdje je noć mekša, nego dan
i ljubav se uvijek nanovo rađa
živeći svoj san…
