Viola: Director's cut

Pred koji dan svratila sam do riječkog "Zajca" pogledati "Eru s onoga svijeta". Zanimala me nova (premijera je bila 2007.) postava tradicionalne hrvatske opere. "Ero" je stvarno opera koja bi se trebala pogledati zbog opće glazbene kulture: Elementi hrvatske glazbe, narodne nošnje, plesovi, priča "iz naroda"... a uz to nije niti dosadna.
Zadnji put sam "Eru" gledala u Zagrebu tamo negdje krajem 80-tih. Sjećam se scenografije sa velikim stogom sijena, debelog Ere koji se bacio sa tog istog stoga, i Erine arije. U "Zajcu" sam, moram priznati, ipak očekivala nešto novo. A dočekao me isti taj stog sijena, debeli Ero, itd....

Predstava je ipak i ovako bila šarmantna, ali me navela na razmišljanje koliko je takva prastara operna režija zanimljiva široj publici. Ili ludim mladim generacijama. Znate ono, postavi se scenska slika, dođe debeli pjevač, širi ruke (nešto kao Mišo), pa dođe debela pjevačica, pa i ona nešto vrišti, a svi ni da bi se pomakli s mjesta. Da nema scenografije čovjek bi pomislio da je na koncertnoj izvedbi. I tada sam zaključila da se ipak ne čudim što je ljudima dosadno ići na operu. Pa ništa se ne događa. Statika. Jer opera je glazbeno-SCENSKO djelo, i može biti cjelovita samo uz dobru režiju i glumu.

Uzet ću par primjera iz Zagreba. Koliko god se općenito pljuje po zagrebačkom kazalištu, moram priznati da mi se redateljski posljednjih nekoliko opernih premijera jako sviđa.
Recimo, Carmen iz 2007. Opera od 3 sata skraćena je na duljinu prosječnog filma (sat i 45). Kostimi i vrijeme radnje su osuvremenjeni, tako da je Carmen zgodna mačka u svjetlucavom uskom odijelu i čizmacima, a toreador frajer sa rejbankama i zlatnim lancem. Umjesto da scena zavođenja bude uz ples i kastanjete, Carmen ga zavede tako da mu...pa,no...s oproštenjem...popuši :).
Ili "Triptih" 2008., odnosno "Gianni Schicchi". Redatelj je naveo pjevače da se divlje kreću po sceni, tako da je stvarno dobio atmosferu i iluziju prave dramske radnje. Svaka čast.

Eto, pa zašto ne "pokrenuti" i "Eru"? Nije da ga trebamo smještati u suvremeni kontekst, ali malo dinamike i inventivnosti nikome ne bi škodilo, a posebno ne publici. Treba se usuditi pomaknuti iz starog i isprobanog, pa čak i kad se radi o operi :).


I eto, kupila sam si luster na e-bayu, za pol manje love sa dostavom nego što je u zg dućanu. ponosna!

Gle duplu votku poslije kiše!
Puna je kapi, pa se njišem.
Votka po votka, k tom još dupla,
I ja sam drvena poput trupla.
Kad se probudim ispod stola
Votka još uvijek mnome kola.
Kroz glavu mi tada prođe prvo:
"Jesam li čovjek, ili drvo?"

Ovo su mi servirali danas moji veseli "učenici "treće dobi". :)

A sjetila sam se još jedne varijacije:
Gle malu voćku poslije snježne mećave!
Puna je snijega, pa se ne vidi...

Inače imam novu ljubav. Luster.

Za spavaću sobu. Upravo ga lovim po netu jer je kod nas preskup. (poklanjam ga sama sebi za preseljenje)

I opet se selim krajem mjeseca. Tako da je opet lagana frka. nikad mira. A o detaljima poslije...