Viola: Director's cut

Kako sam si konačno nakon skoro godinu dana vježbanja joge uspjela kupiti prostirku, blokove i remen, red je da i na blog stavim koje slovce.

O jogi svi sve znaju, a zapravo nitko ništa ne zna. Ljudi misle da se na satovima joge samo diše, meditira i pjeva Oooommmm... Meni je joga pomogla u mnogim životnim aspektima pa da i ovdje navedem samo neke.

Kad smo prvi put došli na novu joga grupu, instruktor nam je rekao da je joga susret sa samim sobom, i da nam se možda i neće svidjeti u kojem je stanju naš um ili naše tijelo. A fizičke vježbe pozitivno djeluju na tijelo dok ga pripremaju za duhovni aspekt: pranayamu i vježbe disanja.

Nisam ja nešto još luda za jogijskim otkrivanjem sebe ili ili duhovnim razvojem, niti se time trenutno previše bavim. Onoliko koliko me vode na satovima, susretnem se sa sobom, razmislim o tome što sam čula i idem dalje. Čak nisam niti vegetarijanka (više), a zapravo bi trebala biti kad bi se time ozbiljnije bavila.

Dakle, što mi je joga donijela i zašto je preporučam svakom svom prijatelju koji ima problema sa živcima, ili možda samo sa kralježnicom...
Zbog prirode mog posla leđa su mi godinama bila u komi odnosno u kvrgama i zakočenjima. Naš instruktor je prvih mjeseci intenzivno radio na razbijanju tih kvrga i jačanju mišića koje do sad nisam ni znala da imam, tako da su mi leđa sad stvarno super. Kvrge su nestale, mišići ojačali, držanje se popravlja. Joga inače na početku izgleda kao da nije fizički naporna, ali što više napredujete vježbe su sve teže i netko tko nije utreniran na taj način nema šanse da ih izvede. Tako da zamjećujem veću pokretljivost mišića, više koncentracije na vlastito tijelo.
Duhovno se gotovo od početka puno manje živciram, a ako se pojavi neki problem, nastojim se s njim odmah suočiti.
Zato me joga odmah osvojila i donijela mi puno više u radu na sebi nego neki aerobic ili teretana. A za one koji bi se znojili, postoji Power joga, ili naša Cardio varijanta koju prakticiramo jednom tjedno, pa da vas vidim kako ćete to izdržati.

toliko o tome.

"Najbolji način da dođemo do cilja je da se koncentriramo na putovanje."

Ima smisla...

Jučer smo na jogi ("jozi"(?)) za vrijeme meditacije imali zadatak zamisliti sebe za 10 godina... kako ćemo izgledati, što ćemo raditi, kako će nam izgledati život, koji se nam ciljevi...
...nakon završene meditacije instruktor nam je napomenuo: "Zapamtite da ćete do toga što ste si zamislili doći samo uz mnogo samodiscipline i odricanja.".



Što me navelo na razmišljanje...što li se od mojih snova prije 10 godina ostvarilo i koliko sam ja sama tome pridonijela.
Prije 10 godina tek sam bila upisala fax, glava mi je bila puna mladenačkih snova i ambicija. Veliki dio toga sam dostigla, neki snovi su se ostvarili pa srušili kao kule od karata, a neki su ostali nedostignuti. Kao onaj da ću do 28 već imati brak i možda barem 1 dijete...kao onaj da ću svirati u onom orkestru u kojem sam planirala još od srednje škole...eh pa ne ide sve u životu kao po špagi...
...na kraju bilanca uopće nije tako loša. Uostalom, rijetki su oni koji u mojim godinama imaju riješena sva životna pitanja.

A što sam zamislila jučer? Pa ništa preambiciozno, pustila me žarka ambicija, niti snovi nisu više tako mladenački. S većom koncentracijom na osobni nego na profesionalni rast.
No nešto me iskustvo naučilo, a to je da se ciljevi moraju postaviti da bi se dostigli.

A kako vi stojite sa svojim ciljevima? Jeste li ih dostigli ili ste već odustali??

Umorna sam...



Nemam volje za filozofiranjem i pisanjem postova...
nemam volje za poslom, za svirkom, za blogom, fejsom, travianom.... stvarno zabrinjavajuće

Živciraju me kratki dani, oko 5 je meni već ponoć i išla bi spavati, a radi se obično navečer...nemam energije.

Dugo spavanje ne pomaže, joga ne pomaže, ljubav ne pomaže....

Zašto se život ne bi malo sam živio i živcirao se sam za sebe, ja ću mu se javiti kad ispužem ispod dekice...