Viola: Director's cut

Malo testiranje našeg kućnog studija:


Viola svira 1.stavak solo suite u g-molu Maxa Regera
(na novoj violi),
snimljeno 26.2.2008.


mali apdejtić:
snimano u sobi na jedan pokušaj (bez rezova), da ja sama vidim kak mi ide. Zato ima disanja i šumova i nije perfect! ali ja bila zadovoljna pa sam to i podijelila s vama :)

Ne vjerujem ženama jer jedno misle a drugo rade.
Ide mi na živce kad su mi jedan dan "prijateljice", a drugi dan me tračaju iza leđa i rade spletke...
Mislim da na prste jedne ruke mogu pobrojati žene kojima vjerujem.... Svaki dan.

Zato obično završim na kavama i pivama u muškom društvu. Dečki barem (većinom) govore ono što misle. Što na umu to na drumu. A onda se čude: Zna li tvoj dečko da ti tu s nama piješ?
Zna, i odobrava :)

Moje druženje "s dečkima" proporcionalno izaziva nove tračeve....
Naravno nikad ništa nije dobro. Ako se družiš samo sa ženama, tračaju te da si baba, ako visiš sa muškim dijelom, onda si kurva. Ne znam da li ću se ikad uklopiti u tu uobičajenu poslovnu spiku i naučiti balansirati na rubu.

Dobro je rekao jedan moj kolega: "Vi žene bi na novom radnom mjestu trebale s vrata glasno objaviti: "Da, ja sam kurva i poje.... sam se za ovaj posao, a vi mi dođite reći nešto u lice ako se usudite!" Onda bi barem svima začepile usta unaprijed."
ha-ha, baš ne zanima kakav bi učinak proizveo takav čin....

..jer na kraju se sve svodi na priču i tračeve da žene napreduju preko kreveta... nije da me dira što se priča uokolo, ali čovjek se iznenadi kakve mu sve priče stignu do uha....

I na kraju, nemam pametnog zaključka, osim: ČUVAJ SI LEĐA!

Kava.
Maksimir.
19 stupnjeva...



Odmor nakon radne nedjelje...
sutra dalje.

Pitam se pitam

koliki postotak onoga što žene zamisle da je muškarcima u glavi

oni stvarno i misle...

0 posto? 10 posto?? Više od 35 posto nije sigurno.



Ali ne mogu si pomoći.
Svaki put kada pomislim:

"Što li je on time mislio?" Što ta poruka/pogled/riječ zapravo znači?!?"

trebala bih si opaliti šamar, da se sjetim da idući put budem pametnija....

Pih, do sutra bi bila sva u modricama....

***

Nisam baš rasploložena. Hodam okolo sa crnim oblakom oko glave i sijevam munje iz očiju. Beware!!!
Pripisujem to punom mjesecu. Načuh nešto da se ovaj tjedan posebno trebaju izbjegavati sukobi. Nikako mi to ne uspijeva ovih dana.
Zanimljivo kako mi iste životne situacije prošli tjedan izgledaju sve super i pozitivno, a zadnjih par dana sve vidim crno. A ništa se nije promijenilo. Stagnacija.

***
Upravo na hateveu ide "Beverly Hills 90210". ajme, serija moje mladosti... Koje debilne frizure... Zašto Dylan fura boru na čelu? Zašto Brandon ima podfrknute rukave na majici s kratkim rukavima??? I žene čak nisu prebolesno mršave kao u današnjim serijama... kad vidim one curke u O.C.-u mislim da će se koja onesvijestiti na setu.

***

Jedna zanimljivost iz opernog svijeta:
Woody Allen će u jesen u L.A. Operi režirati Puccinijevu operu "Gianni Schicchi". Ta je opera dio trilogije "Triptih" koji se upravo postavlja i na daske HNK u Zagrebu. Tako da slijedimo svjetske trendove što se tiče repertoara, ali Woody Allena ipak nećemo ovdje vidjeti.

Tri kratke opere koje čine triptih su "Gianni Schicchi", "Sestra Angelica" i "Plašt".
Ili, popularno objedinjeno: "Đani spiči sestru Angeliku pod plaštom."

***

Što nakon napornog dana rade ljudi koji nemaju poroka?
Jedna od većih gušteva mi je popiti pivicu s ekipom nakon predstave (i odrađenog dugog dana). Netko popuši cigaretu, netko si pojede čokoladicu,netko si drmne nešto jače.... A što rade ljudi koji nemaju takvih poroka? Kako se oni opuštaju i kako zaboravljaju probleme? Misterija.

***

Nova verzija reklame za karticu:

Pivo: 15 kuna
Jack Daniels: 200 kuna

-Mamurluk: Neprocjenjivo...

Ogledalo "prije":


Primjetite nedovoljno svijetla za šminkanje i mali špigl. Potpuno neprihvatljivo za nekog poput mene tko se mora "rihtati" svaki dan.

Ogledalo "poslije":


Novo ogledalo, donacija moje sestre, toliko veliko jedva stane u kadar, sa čak 2 lampe za šminkanje.

Ali, to nije sve!!!!
Još jedna intervencija "Muškarca s bušilicom":


Primjetite novu štangu za zavjesu za kadu (sa praščićima) i zidnu vješalicu za ručnike.

Poučak: Ako ne znate što bi sa svojim muškarcem, zatvorite ga u kupaonu sa bušilicom u ruci. Moglo bi svašta zanimljivo iz toga ispasti.

A za to vrijeme u drugoj sobi, ja sam se bavila postavljanjem tatooa za zid (friško ubodeno u ikei):


Hvala Muškarcu na zalaganju, Sestri na špiglu i Tati na posudbi bušilice.

Da se odmah razumijemo: JA MRZIM VALENTINOVO!

Kako i zašto? Ne sjećam se nekakve posebne traume u vezi toga, nego se jednostavno još sjećam vremena kada valentinovo nije kod nas postojalo kao pojam niti bilo marketinški isfurano. Bio si zaljubljen, pa što!? Mogao si biti zaljubljen i na bilo koji dan, ne samo 14.veljače.
Sjećam se da je slavljenje Valentinovog došlo u modu otprilike kad sam hodala sa svojim prvim dečkom. Mislim da sam tada dobila i svoj prvi i zadnji pravi poklon za taj dan, crvenu ružu, koja je jadna bila sva izmučena i poluuvenula kao i njih milijun drugih odrezanih za prodaju toga dana. E, da, a ja još i ne volim dobivati cvijeće jer je to in i jer se to tako radi. Volim dobiti cvijet nakon koncerta. Tada mi se to čini prikladnim, inače, preferiram flašu :).

Nije da mrzim Valentinovo jer sam sama. Nisam sama vec godinama, i ne sjećam se da mi je 14.veljače ikad bio pokvaren čak i ako nisam imala dečka. Znalo se čak desiti da niti ne izađem s njim taj dan jer mi je bilo zlo od te hrpe parova koji kvazi sretni hodaju po gradu sa nekim cvijećem i medekima u rukama. Zar se ljubav dokazuje samo sredinom veljače? Zar smo mačke pa da nam je vrijeme parenja?

Bit Valentinova za mene je zapravo ako se nekoga tajno voli, to mu na neki način pokazati. poslati anonimno pisamce ili cvijeće tajnoj simpatiji, to te ja pitam. Kupiti čokoladu simpatiji na poslu, poslati sms nekome kojemu se inače ne usuđuješ. Takve stvari sam znala nekad raditi, ali ja sama nikad nisam dobila anonimnu poruku, šmrc.
To bi se trebalo raditi na Valentinovo, a ne glupavo se šetati gradom ruku pod ruku, s medekima i srčekima. Ako je netko par, Dan zaljubljenih mu treba biti svakoga dana, svakog jutra i večeri a ne jednom godišnje. Znam da pomalo klišeiziram, ali nije li valentinovo odvratan klišej sam po sebi? E zato se ja odbijam ponašati prema marketinški nametnutim normama, a drugi neka rade što žele.


-ruže koje sam dobila jučer spontano od našeg Maestra, nemaju veze sa valentinovim, ali lijepo izgledaju uz ovu temu:

Evo ga! Stigao je! Ukopčali su me! Ponovno sam kraljica svog laptopa i svoje wireless veze! Znači ovako se osjeća ovisnik pri recidivu....ahhhhh....

U međuvremenu se raskrčivao i namještao novi stan, išlo na posao (čak i nedjeljom, da,da), a stigla sam čak i u kino nakon dugo vremena, a i na Chagalla konačno. Dan je nekako puno duži kad se nema internet, hmhm.

Cijena ulaznice na Chagallovu izložbu (40 kn za odrasle, ne) me malo stepla, ali pošto bih toliko bez pogovora platila i za bilo koji muzej u Beču, neću prigovarati. Izložba je inače super, vrlo lijepo slijedi njegov život, samo što su najpoznatija djela izostavljena (šmrc, nema npr. Guslača na krovu). Najviše mi se svidjela slika "Sjećanje na Čarobnu frulu" (naravno, zar bi se meni nešto drugo svidjelo). Sad malo kopam po netu pokušavajući naći reprodukciju (nema je?!?), ispada da se i gospodinu Chagallu "Čarobna frula" jako svidjela pa ju je nacrtao u više verzija. Postoji i njegov plakat za Metropolitan operu, a također i plakat za Carmen. Općenito mi je vrlo veselo što se na svim slikama može pronaći pokoja violina, ima puno muzičke, cirkuske i ljubavne tematike, a sve jako šareno i veselo, usprkos njegovom teškom životu....

A ovako je Chagall oslikao strop Opere u Parizu. Kako bi tek tamo zurila u strop...


A što još ima novo, čitat ćete drugi put. Pošto sam sad konektirana....

Već tjedan dana nemam doma internet i osjećam se kao da sam na drugom planetu. Već me čak i na poslu pitaju kad će novi post. A ja bi, a ne mogu :)

Uopće ne znam kako smo pred 10-15 godina uopće funkcionirali bez mobitela, interneta, e-maila, bloga, fejsbuka?? Kako??? Sjećate li se onih dana kad ste hipnotizirali fiksni telefon čekajući da ON nazove? I onda otišli u dućan, a telefon bi baš tad zazvonio....

Danas mu provjeriš profil na fejsbuku da vidiš da li ima curu :), zguglaš mu ime i prezime da vidiš gdje se kreće, pročitaš mu blog da vidiš je li normalan ili neki manijak, ako ti ne odgovori na SMS onda stvarno nije vrijedan živciranja... hvala Bogu na napretku tehnologije, kažem ja.

Eto tako, toliko mudrovanja od mene, u očekivanju uvođenja ADSL-a.

Jučer smo taman ušli u IKEU u Austriji i sjeli se na ručak prije napornog obilaska, kad je svakih 2 minute ozbiljni muški glas sa zvučnika (inače je ugodni ženski...) počeo objavljivati: " Dragi posjetitelji, zbog ozbiljnih tehničkih problema, trenutno u Ikei, u cijelom šoping-centru, kao i u cijeloj Austriji, nije moguće plaćanje Maestro i kreditnim karticama. Molimo za razumijevanje."

U tom momentu pala mi je i mreža na mobitelu....

Valjda sam gledala previše američkih filmova, a možda je traga u živčanom sustavu ostavio i rat koji smo prošli davnih dana, u glavi su mi se odmah počeli vrtjeti najgori scenariji:
-Prekjučer je u Aziji pao internet, sad je i Europa gotova....
-Teroristi (i/ili) hakeri su napali Austriju i/ili Beč...
-Napadaju nas vanzemaljci i odsjekli su nam komunikacije...
-Moramo odmah krenuti prema Hrvatskoj inače nas neće pustiti van iz zemlje....
-We are doomed! DOOMED!!!

Dok sam ja tako paranoizirala i razmišljala da se odmah dignem od ručka i odem iz IKEE, Austrijanci oko mene su i dalje mirno jeli svoje švedske mesne okruglice s pomfrijem i birali namještaj iz kataloga. Nitko se nije nimalo uzbuđivao, odnosno barem to nije pokazivao. Ili ih nije bilo briga što nas "napadaju" ili su sa sobom imali dovoljno keša.....

Komunikacije su se vratile za oko sat i pol pa sam ipak odahnula.

Da li smo mi Hrvati izvorno paranoični ili sam ipak samo ja?