Barokni anđeo u pozi: "Pogleč kak sam si lijepa krila kupila."
Ne mogu završiti ovu godinu da ipak ne rezimiram što mi se sve desilo u ovoj godini koja je na izmaku. Nisam sklona rezimeima ili novogodišnjim odlukama, ali vjerojatno mi je ovo bila najburnija godina u mojem ipak ne tako dugom :) životu. I to sve većinom na poslovnom planu. Ljubav i zdravlje su bili i ostali konstanta, hvala Bogu.
3 puta sam se selila, promjenila sam 3 posla i 2 kazališta.
Silom prilika naučila sam Zakon o radu i Zakon o kazalištu i više ne potpisujem bilo što što mi se da na potpis.
Više ne vjerujem ljudima koji mi nešto nude. Čekam što će od svega toga biti. Pušem na hladno. Pazim leđa da ne bi dobila koji nož. Netko mi jučer reče da sam paranoična. A ne. Sve je to životna škola.
Ali usprkos lošim iskustvima, upoznala sam i hrpu divnih ljudi, na blogu i van bloga. Neki blogeri sada su mi kolege i prijatelji. Zbog toga sam sretna. Vrativši se u Zg nakon dugih godina počela sam se ponovno družiti s ekipom iz osnovne i srednje muzičke škole, kao da nije prošlo 10-20 godina... Ponovno sam zavoljela rodni grad i dala mu još jednu šansu.
Dobro sam se zabavljala, smijala i izlazila, i nisam se dala izbaciti iz takta.
Gotova mi je i nova viola. Još ju nisam uhodala, ali uskoro će imati krštenje.
U Novoj si želim prvenstveno dobro radno mjesto. Želim si zdravlje i da svi koji su mi dragi budu živi i zdravi. I da nitko od nas ne postane žrtvom ljudske zloće. Ipak si želim malo mirniji život, fala.
A sve najbolje želim i vama, dragi moji.
Photos by Viola
Nazorovo šetalište
Crkvica sv. Roka
Božićni ugođaj
I'm dreaming of a white Christmas
With every Christmas card I write
May your days be merry and bright
And may all your Christmases be white
Pogled na moj vrt u centru metropole na Badnjak
Pošto baš nisam sklona tradicijama niti ritualima,
Božić i doček Nove me obično više iznerviraju,
nego što su mi to "najljepši dani u godini".
Ali eto u Zg-u pada snijeg ko lud, poledica stisla,
ne znam kako ću navečer van da ne slomim vrat,
(a kamoli koje cipele...)
pa se božićni ugođaj ipak nekako provlači i oko mene.
Baš bi sada rado pogledala "Divan život". Ili "Grincha".
Ili onaj legendaran crtić "Božić svaki dan".
Ponovo ćemo se svi posvađati doma oko boje kuglica,
količine lameta, ispravnosti lampica,
najesti se inače zabranjene francuske salate,
ubijati se u rolicama i bajaderama,
prigovarati oko darova,
i u tako krugu obitelji dočekati Božić.
A kasnije, po meni jedinoj iznimno dragoj tradiciji,
idem van na medicu i kuhano vino.
i srećem ljude koje po istoj tradiciji vidim samo na Badnjak....
Sretan vam svima Božić, blagoslovljen, čestit ili kako već želite!!!
Vaša Ms Grinch
Jučer oko 14 sati:
Pečat za povijest:
Tu smo strepili od carinika, i čekali u kolonama.
O tome ćemo pričati unucima (haha).
Sad su već maknuli i one Kieith Harding mandleke koji su se vrtili na vjetru.
Od noćas je tamo samo autocesta.
Zbogom. Odsad nas gnjave samo Slovenci.
Trenutno je u metropoli očito in iznajmiti čitavo kazalište za božićnu zabavu neke velike firme.
Malo si iznajmis tu veliku zgradu, napravis party na 4 floora, sa mrak cateringom, a mozes si usput i pogledati i dio neke predstave. Tako da mi sviramo po koji čin iz neke predstave jer naravno da bi jedna predstava u cjelosti bila preduga za nekog tko je došao piti i plesati na bozicnu zabavu. Čemu onda uopće svirati predstavu, nije mi jasno. Možeš odmah krenuti sa partijem, jelom i plesom, a ne se praviti lažno fin.
Jučer smo svirali prvi čin Ščelkunščika za jedan veliki koncern. Kazalište dupkom puno, a ekipa se ponaša kao da je prvi put u kazalištu. Bljeskaju fotoaparati (inače strogo zabranjeno), naglas se razgovara, pije se šampanjac po ložama i ostavljaju čaše na rubu lože... A voditelj je pozdravio sve prisutne na božićnom domjenku (netom prije nego što smo trebali početi s predstavom) i zahvalio se kolegicama što su tako lijepe i šarmantne (molim? meni se inače nitko na poslu ne zahvaljuje što sam lijepa i šarmantna. Nije mi u opisu posla :))
Naravno, kad je dirigent ušao nitko nije znao da se onda obično plješče. Pa nisu pljeskali.
A najveća provala dana:
Kreće uvertira baleta. Uvertira, znači uvod. A netko iz publike naglas komentira: "gle kak su glupi, zaboravili su dignuti zastor..."
(srećom je catering poslije dobar pa se zaborave sve traume)
Životna mudrost mojeg pult kolege:
"Vidiš kako on (dirigent, op.a.) od nas traži maksimum, a dobiva minimum. Tako ti je to u životu. A kad tražiš minimum ne dobiješ ništa!"
Ovog robota koji uživo svira violinu predstavila je jučer Toyota. Ovo nije trik niti snimljena traka koja svira umjesto njega. On stvarno svira.
Usprkos tome što sam protiv takvih eksperimenata, moram priznati da "mali" ima bolji ton od puno ljudi, ali morao bi malo poraditi na muzikalnosti :). A i još je ograničen na prvu poziciju, morao bi malo vježbati :).
Nasreću, talent je ono što ne možeš programirati. Bar se nadam i bar ne još, inače ćemo svi ostati bez posla uskoro, a roboti će nam svirati po filharmonijama i operama. Uostalom, mi od krvi i mesa smo sigurno jeftiniji od tog Toyotinog čuda.
Na razmisljanje o traču kao metodi social-networkinga navela me moja ljubljena muzičarska okolina, koja najbolje što zna je nekoga dobro ogovarati.
Recimo, jedan moj dugogodišnji kolega i prijatelj, inače pošten i fin, ne možes mu naći neku ozbiljniju manu osim da se s njim uopće ne može razgovarati o drugim ljudima. Njemu su svi o kojima se priča bagra, loši, odvratno sviraju, imaju nešto osobno protiv njega... Koji put me njegovi negativni stavovi toliko izživciraju da mu znam reći "Dobro, sad si se ispucao, ajmo sad pola sata pričati SAMO POZITIVNE stvari o ljudima..." To ga obučno frustrira pa zašuti. Pa se često pitam što li priča meni iza leđa...
U radnim sredinama se toliko ogovara da je prava umjetnost to kvalitetno izbjeći. Moram priznati da bi i ja tračala da smijem i to sočno, ali me svaki nepromišljeniji trač može koštati posla, pa se u zadnje vrijeme trudim najčešće tračati u sebi ili koristiti metodu pozitivne replike. To pomaže da se ne izgubiš u moru ljudi koji su navodno loši ili imaju nešto protiv tebe i postaneš bolesno paranoičan. A ako pobjegne, pobjegne, nemam baš toliku samokontrolu.
Metoda tračanja u sebi: Dakle, netko mi pristupi i počne ogovarati neku osobu. Reći da-da (zapamtiti trač po mogućnosti), ne izreći ono na što te tračalački nagon (a i ta osoba) tjera nego si to samo pomisliti, i onda samo kimnuti i opet reći da-da, bez upuštanja u raspravu.
Jer nikad ne znaš da li te ta osoba koja ti je prišla navodi na ogovaranje da bi te poslije cinkala nekome tko je na višoj poziciji. Događalo se...
Metoda pozitivne replike: Ovo je gotovo nemoguće izvesti ako ti ogovarana osoba stvarno ide na živce. Dakle dok druga osoba iznosi trač ti moraš smisliti bilo što, bitno da je neka pozitivna karakteristika te osobe. makar "Ima krasan ton" ili "Vidiš da je sve navježbala" ili makar "Danas ima lijepu majicu"...
Ova metoda mi se čini vrlo humana (jer je teža za izvođenje), gotovo kao da činiš neko dobro djelo.
Ali ipak, ako si osoba sklona ogovaranju, moraš se povremeno ispucati među po mogućnosti ljudima od povjerenja jer inače ćeš izgorjeti u sebi. Isto tako, ako stvarno mislim da sam nečime oštećena, nema šanse da to zadržim za sebe. Što je naravno opet loše. Najbolje je naučiti držati jezik za zubima i svima se lijepo smiješkati. Ima li negdje kakav tečaj na kojem se uči ta cijenjena vještina??
Blago onima koji o svim drugim ljudima misle samo pozitivno i nemaju potebe iznositi bilo kakve primjedbe na druge osobe. A takve nisam primjetila među muzičarima. Možda je u drugim profesijama drukčije, prosvijetlite me.
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv