Viola: Director's cut

Trenutno je u metropoli očito in iznajmiti čitavo kazalište za božićnu zabavu neke velike firme.
Malo si iznajmis tu veliku zgradu, napravis party na 4 floora, sa mrak cateringom, a mozes si usput i pogledati i dio neke predstave. Tako da mi sviramo po koji čin iz neke predstave jer naravno da bi jedna predstava u cjelosti bila preduga za nekog tko je došao piti i plesati na bozicnu zabavu. Čemu onda uopće svirati predstavu, nije mi jasno. Možeš odmah krenuti sa partijem, jelom i plesom, a ne se praviti lažno fin.

Jučer smo svirali prvi čin Ščelkunščika za jedan veliki koncern. Kazalište dupkom puno, a ekipa se ponaša kao da je prvi put u kazalištu. Bljeskaju fotoaparati (inače strogo zabranjeno), naglas se razgovara, pije se šampanjac po ložama i ostavljaju čaše na rubu lože... A voditelj je pozdravio sve prisutne na božićnom domjenku (netom prije nego što smo trebali početi s predstavom) i zahvalio se kolegicama što su tako lijepe i šarmantne (molim? meni se inače nitko na poslu ne zahvaljuje što sam lijepa i šarmantna. Nije mi u opisu posla :))
Naravno, kad je dirigent ušao nitko nije znao da se onda obično plješče. Pa nisu pljeskali.

A najveća provala dana:
Kreće uvertira baleta. Uvertira, znači uvod. A netko iz publike naglas komentira: "gle kak su glupi, zaboravili su dignuti zastor..."

(srećom je catering poslije dobar pa se zaborave sve traume)