Viola: Director's cut

Na razmisljanje o traču kao metodi social-networkinga navela me moja ljubljena muzičarska okolina, koja najbolje što zna je nekoga dobro ogovarati.

Recimo, jedan moj dugogodišnji kolega i prijatelj, inače pošten i fin, ne možes mu naći neku ozbiljniju manu osim da se s njim uopće ne može razgovarati o drugim ljudima. Njemu su svi o kojima se priča bagra, loši, odvratno sviraju, imaju nešto osobno protiv njega... Koji put me njegovi negativni stavovi toliko izživciraju da mu znam reći "Dobro, sad si se ispucao, ajmo sad pola sata pričati SAMO POZITIVNE stvari o ljudima..." To ga obučno frustrira pa zašuti. Pa se često pitam što li priča meni iza leđa...

U radnim sredinama se toliko ogovara da je prava umjetnost to kvalitetno izbjeći. Moram priznati da bi i ja tračala da smijem i to sočno, ali me svaki nepromišljeniji trač može koštati posla, pa se u zadnje vrijeme trudim najčešće tračati u sebi ili koristiti metodu pozitivne replike. To pomaže da se ne izgubiš u moru ljudi koji su navodno loši ili imaju nešto protiv tebe i postaneš bolesno paranoičan. A ako pobjegne, pobjegne, nemam baš toliku samokontrolu.

Metoda tračanja u sebi: Dakle, netko mi pristupi i počne ogovarati neku osobu. Reći da-da (zapamtiti trač po mogućnosti), ne izreći ono na što te tračalački nagon (a i ta osoba) tjera nego si to samo pomisliti, i onda samo kimnuti i opet reći da-da, bez upuštanja u raspravu.
Jer nikad ne znaš da li te ta osoba koja ti je prišla navodi na ogovaranje da bi te poslije cinkala nekome tko je na višoj poziciji. Događalo se...

Metoda pozitivne replike: Ovo je gotovo nemoguće izvesti ako ti ogovarana osoba stvarno ide na živce. Dakle dok druga osoba iznosi trač ti moraš smisliti bilo što, bitno da je neka pozitivna karakteristika te osobe. makar "Ima krasan ton" ili "Vidiš da je sve navježbala" ili makar "Danas ima lijepu majicu"...
Ova metoda mi se čini vrlo humana (jer je teža za izvođenje), gotovo kao da činiš neko dobro djelo.

Ali ipak, ako si osoba sklona ogovaranju, moraš se povremeno ispucati među po mogućnosti ljudima od povjerenja jer inače ćeš izgorjeti u sebi. Isto tako, ako stvarno mislim da sam nečime oštećena, nema šanse da to zadržim za sebe. Što je naravno opet loše. Najbolje je naučiti držati jezik za zubima i svima se lijepo smiješkati. Ima li negdje kakav tečaj na kojem se uči ta cijenjena vještina??

Blago onima koji o svim drugim ljudima misle samo pozitivno i nemaju potebe iznositi bilo kakve primjedbe na druge osobe. A takve nisam primjetila među muzičarima. Možda je u drugim profesijama drukčije, prosvijetlite me.