Viola: Director's cut

danas smo se na sanku nakon probe upustili u po zivot vaznu raspravu pa mislim da je u redu da temu stavim na blog...
a tema su djeca. vlastita djeca. da ili ne.

ja sam naime izjavila, nakon one epizode da mi je peso pobjegao i zavrsio pod autom, a time i na rubu smrti, da necu tako skoro imati djecu, jer ako ti je toliko grozno ako se psu nesto lose desava, kako ce ti tek biti ako se djetetu ista dogodi. ne znam da li sam emotivno zrela za neku takvu ekstremnu situaciju... to je isto zakljucio i moj dragi tako da je pitanje djece odlozeno za neko zrelije razdoblje zivota...kad sredimo poslove, stan, magisterije, zivote....

na taj stav se moj dragi prijatelj i kolega (isto godiste kao i ja, u stabilnoj vezi) zgrozio i rekao mi da ne mogu tako razmisljati, da je to kao da se ne usudim niti jednog tona na violi pustiti iz razloga da ne bi nesto lose ispalo. ja se doduse to usudjujem, ali ipak pod dozom rizika, stresa i treme pred javni nastup...
takodjer je rekao da na djecu trebam gledati kao na vlastiti projekt, nesto sto ce zahvaljujuci meni rasti u ovom ili onom smjeru, ili mozda jednog dana postati poznati sportas, umjetnik, menager, znanstvenik.... a ja sam se nadovezala, ili narkoman.... nikad se ne zna....

kad bi svi razmisljali kao ja nitko ne bi imao djecu, ali ja ipak taj "zivotni projekt" ne zelim olako shvatiti, jasno je da vecina ljudi djecu dobije "slucajno", ali ja jos nisam jedna od njih.

ova tema me muci vec desetak godina, i sto vise starim ne osjecam se nista pametnije. samo se otvara jos vise pitanja.

za kraj, fotka moje necakinje, vudrene na muziku na svoju tetu. pogledajte tu pijanisticku pozu!!!! danas malo deriste svira violinu (na tetu isto) i ide joj sve bolje. ponosna teta!