Komentari

lanivea.blog.hr

Dodaj komentar (21)

Marketing

  • levant

    malena je mrak:)
    slatko.
    o djeci:
    svatko onako kako osjeća. Ako nisi spremna nisi spremna.
    I nekako mi se čini da žena mora uza sebe imati muškarca na kojeg se može osloniti.
    Da bi (u glavi) mogla razmišljati o djeci. Da zna da će on biti dobar otac. I da će biti tu.
    Tek tada je žensko biće spremno da ide u taj "rizik". /Osim ako se ne dogodi slučajno, neželjeno/.
    A onu drugu torbicu ako ju želiš....ja bih ti ju rado poklonila. No moram te prije pitati da li ju želiš.
    Pozdrav

    avatar

    11.05.2007. (08:21)    -   -   -   -  

  • Day

    Kolega ti je dobro rekao. Djeca nisu projekt.
    Zbog moje Jo ja odlazim na koncerte i slušam ju kako svira violinu a pojma nemam o klasičnoj glazbi i stoga ni ne uživam u njoj kako bi trebalo.Ali kad ona svira to je nešto drugo. Radim još hrpu stvari koje sam mislila da neću i nije mi teško.
    I koliko god mi razmišljali prije nego ih dobijemo kad su već tu to je posve prirodno. Zato djeca u svakom slučaju ako si dobra osoba i ako ćeš ih usrećiti jer oni će tebe sigurno.

    avatar

    11.05.2007. (09:13)    -   -   -   -  

  • champs-elysees

    Dijete - "projekt" mi zvući malo zastrašujuće s emotivne strane. Kad sam rodila Vitu, jedino što sam poželjela je da bude sretan, a ne da bude uspješan vaterpolist, pjevač, znanstvenik i sl.
    Dijete treba imati kada/ako si spreman i kada imaš/sretneš osobu sa kojom ga želiš imati.

    avatar

    11.05.2007. (09:19)    -   -   -   -  

  • Viola (sul palco)

    dijete-projekt je ideja rodjena u muskoj glavi mog kolege :)))
    sto je bolje tako nego fuj, necu ja djecu....
    ja se samo bojim da cu ih na neki nacin upropastiti...

    avatar

    11.05.2007. (10:41)    -   -   -   -  

  • feby

    razumijem tvoj stav koji je "racio", razumijem i poredbu tvog kolege; sve je u zivotu rizicno, jer ma koliko se trudili gledati u buducnost ne vidimo nista, ne odredjujemo je mi osobno pa nam je stoga u nasim glavama i neizvjesna: dilema imati ili ne imati dijete? reci cu ti iz svog vlastitog kuta: ja sam kao studentica rodila dijete, kazu da sam kao majka "zakazala", veci dio njenog zivota provela je pod nadzorom i brigom moje svekrve i svoje bake, ali razvila se u normalnog covijeka, dapace vrlo uspjesnu mladu umjetnicu, nas odnos koji bi prema svemu navedenom trebao imati sve simptome "poremecenog" je dobar i nije u onoj modernoj verziji prijateljica, naprotiv u relaciji smo majka-kci, dobro funkcioniramo, gajimo jedna za drugu osjecaj postovanja i uvazavanja, ona i ja na nas nacin volimo jedna drugu ... no svako dijete i svaki roditelj je nova prica, najbolje ces odluciti, odlucis li srcem i u tom ti zelim potpuni uspjeh

    avatar

    11.05.2007. (11:24)    -   -   -   -  

  • Majstorica s mora

    Ja sam od onih koje isto nikad nisu bile spremne za taj "projekt", prvo mi nije ni padalo na pamet, poslije sam odgađala zbog magisterija, doktorata, rata, specijalizacije, a na kraju sam sama sebi postala nezrelija i djetinjastija nego što sam bila u mladosti i tako...ustvari, najiskrenije, možda su me plašili isti razlozi kao i tebe, pa je onda vrijeme proletjelo, iako ni sad ne patim što nije bilo drugačije...naravno, da se dogodilo, bila bih sigurno sretna, ali nisam sama sa sobom mogla donjeti takvu odluku, niti sam bilo što poduzela da bih dobila dijete, iako mi najbolja prijateljica soba do moje radi na "fertilizaciji in vitro"...
    Ali, ja sam od kad znam za sebe, kao vrlo mlada, uvijek u šali govorila da možda neću moći imati djecu, kao da sam se cijeli život pripremala za takvu situaciju i možda mi zato nije teško...
    Kada me neko pita da li mi fali dijete, ja odgovorim u sebi "kako mogu znati da li mi nedostaje nešto što nikad nisam imala?"...
    Nećakinja ti je preslatka, i ja volim svoje nećake, djecu svojih prijateljica (iako ima puno primjera gdje su im djeca zagorčala život), ali nikad nisam jurila za svakim djetetom kojeg vidim...kad moju majku pitaju da li joj nedostaju unuci, ona kaže da nema taj osjećaj jer nikad nije prestala imati dijete, to je valjda taj razlog, bilo mi je uvijek čudno da dijete ima dijete...joj, al'sam se raspisala, naravno da moj primjer ne trebaš slijediti, ja sam posebna sorta...

    avatar

    11.05.2007. (11:41)    -   -   -   -  

  • misko

    Sa godinama postaješ ne samo starija, već i mudrija...
    Mislim da si pravilno odlučila, dovoljno je pogledati svijet oko sebe, pa da se u to uvjeriš!

    avatar

    11.05.2007. (12:14)    -   -   -   -  

  • zmajka

    Dok se tebi otvaraju pitanja, vrijeme prolazi...
    Djeca nisu tema. A još manje projekt. Djeca su život sam po sebi, da ne spominjem čuda...
    Ne dolaze "slučajno", kao što baš ništa u životu nije slučajno...
    Dođe mi da ti kažem: pa ti jednostavno ne želiš imati svoje dijete i točka, što uopće pričaš o tome? A samo zato da bih u tvom oku tada pronašla iskru otpora toj mojoj tvrdnji, a to bi mi bilo dosta.
    Ako ti kažem da sam mama već osamnaest godina, reći ćeš odmah da se pravim važna i da ti solim pamet i možda ćeš čak biti i u pravu... Ali ipak, nije tako.
    Teško ti bilo tko od nas može ni soliti pamet, ni dijeliti savjete. Nema tu savjeta, samo ti možemo pričati, svaka zasebno, o svom životu i svojim odabirima. A ti ionako u duši najbolje znaš što želiš...
    Prije tih 18 godina s 24 godine u džepu, bila sam jedna od onih koja je htjela i krenula racionalizirati, baš ovako kao Majstorica, ali ništa od toga. Isto smo tako za šankom raspravljali o životnim odabirima, i svi smo znali najbolje i bili najpametniji.
    A onda me je jedna prekrasna djevojčica odabrala za majku i moj racio tu ništa nije mogao.
    Još manje pamet.
    Drugi put sam krenula racionalizirati u ratno vrijeme, kad je baš sve bilo na strani razuma, kad su nam domovi bili prazni, a ratišta tako blizu.. Taj malecki dao mi je prednost od godine dana, a onda mu je dosadilo čekati, pa je došao svojoj sestri. Na sam dan krštenja, tata mu se vratio s ratišta, i nekako sam znala da će sve biti dobro. Toliko o raciu. Sad ti slobodno raspali po meni i mojoj neodgovornosti...
    Ali ima istine u tome da nam životi dobivaju skroz drugi smisao i ona stara otrcana - da ne nasljeđujemo život od roditelja, već ga posuđujemo od djece - zaista vrijedi!
    Oprosti na opširnosti... uh, izgleda da ne znam drukčije!

    avatar

    11.05.2007. (12:33)    -   -   -   -  

  • Majstorica s mora

    Da ne steknete krivi dojam, možda nisam bila jasna, meni se čini da nisam ja ništa racionalizirala i zbog toga odgađala, već jednostavno nisam bila spremna preuzeti tu odgovornost ili sam se bojala, ne znam, samo znam da nisam o sebi ni razmišljala kao o majci, znala sam govoriti da bih bila super maćeha, jer s mladima imam odličan kontakt, nije neskromno ako kažem da me studenti jako vole, ali mene je bilo strah kako ću taj "projekt" izvesti, nisam se mogla zamisliti da rađam, dojim, svaku bolest kućnih ljubimaca bih doživljavala na n-tu potenciju, a kamoli svog djeteta, takva sam...Možda i jer sam imala i podršku svojih ljubavi, u smislu "nema veze, gajit ćemo pse"...
    A opet, da mi se to ipak dogodilo, znam da bih cijelu sebe u to ugradila i vjerojatno se oslobodila svih sumnji, nekako sam to više sebi objasnila sudbinski, da je tako valjda moralo biti, kao i sve ostalo u životu...
    Inače, vjerujem onima koji kažu da djeca daju smisao života, poštujem to, ali s obzirom da ne znam kako to izgleda teško mi je o tome i govoriti...

    avatar

    11.05.2007. (14:14)    -   -   -   -  

  • Vitae...

    heheh sve sam uredno pročitala i sve jest baš tako i ništa nije baš tako...
    a zašto?
    Zato jer nema pravila, savjeta, kalkuliranja...
    i ja sam se užasno bojala i odlagala i govorila kako su mi djeca sva djeca kojoj predajem , a onda, hajde ipak, nek' bude pa, nažalost spontani i tako nemjerljiva tuga da sam znala kako ću učiniti baš sve što je u mojoj moći da dobijem to malo stvorenjce što će samo mene zvati mama...na sreću ubrzo je došlo i to bezbolno i prirodno...
    za drugo sam se opet opirala , borila rovovski sa svima oko sebe , a najviše s kćeri... naime ja sam od onih što vole koliko toliko odlučivati o stvarima što se događaju, a na to nemaš upliva...možeš samo moliti se da sve prođe Ok i da bude zdravo i normalno... i na kraju kapitulirala ,i sreća da jesam jer ne znam kako sam mogla živjeti bez malog plavog muškog čudovišta koje me uveseljava čim ga ugledam i koji se vječito smije i šali sa svime oko sebe!

    I ja se raspisah...
    ne čekaj, draga ništa...to ti je prirodnije nego pustiti ton i uvijek dobiješ aplauz , čak i kad krivo odsviraš hihi, a nećakinja ti je čista petica hihihi

    avatar

    11.05.2007. (18:49)    -   -   -   -  

  • Vitae...

    heheh mislim da si djelovala na našega trkača...
    jutro ti lijepo želim , susjedo

    avatar

    12.05.2007. (10:54)    -   -   -   -  

  • almost Poznata

    dijete treba imati kad poželiš i kad se osjetiš spremnom,to je nešto najdivnije što mi se dogodilo....nema tu kalkuliranja ili želiš ili ne

    avatar

    12.05.2007. (16:32)    -   -   -   -  

  • rU

    zahvaljujem svojoj sestrici, viola.
    ona me je tetom učinila. imam dvije drage i prelijepe nećakinje ... nije što su moje ...hihii
    tako ja uživam u roditeljskim radostima, a bez roditeljskih briga.
    uz to sam izabrala profesiju koja me dovodi u vezu s djecom i mladim ljudima ...

    sama sam svjesno izabrala ne biti roditelj. bilo je tu vjerojatno i dobre doze sebičnosti i zaokupljenosti sobom, no glavni je razlog to što sam se bojala svoje nedoraslosti roditeljskoj ulozi. a tu je i moja kronična bolest, s kojom sam ja navikla živjeti, ali za koju sam se bojala da bih je djetetu mogla prenijeti ...

    i sad se ponekad i divim i čudim svojoj sestri i dragom šogoru koji divno odgajaju svoje djevojčice koje su sad već odrasle djevojke. daju im puno ljubavi i puno slobode.
    znam da se dijete može osamostaliti tek ako mu postupno odgovornost prepuštaš ...
    i pri tome milion strahova preživljavaš kad ga prvi puta samog pošalješ do trgovine, pa do škole, na prvu ekskurziju, prvi večernji izlazak ...

    ja bih, iz straha, vjerojatno, vlastitomu djetetu visila ko uteg oko vrata ...
    ne znam, no sad je već vrijeme utihnulo moja pitanja...
    sad čekam, za koju godinu, topot novih nožica u svojoj obitelji...
    pa ću biti baba-teta ...

    avatar

    12.05.2007. (18:12)    -   -   -   -  

  • Sa dva prsta po tipkovnici

    Da li je tvoja nečakinja proizvod istog straha...da će joj se nešto desiti?Izgleda sretno,a ti ponosna teta.Magistrirati,zaposliti se,pa planirati obitelj..da,to je taj biološki sat u tebi i tvoja budućnost.

    avatar

    12.05.2007. (21:48)    -   -   -   -  

  • Viola (sul palco)

    bioloski sat ce vjerojatno uciniti svoje...ili nece...

    avatar

    12.05.2007. (22:02)    -   -   -   -  

  • Auroraisa

    Ponosna teto imaš dobre stavove...možda malo (zbog onog što se dogodilo) prestrašene,ali zvuče ovako napisano jako čvrsto...drži se svojih uvjerenja i samo idi naprijed...djecu je najbolje imati onda kada u sebi osjetiš da si spremna na to...
    Malena je preslatka!
    Puno uspjeha tebi i njoj...

    avatar

    13.05.2007. (00:15)    -   -   -   -  

  • idesbeba

    Puno strahova smo u životu prevladali pa ćemo ( ili nećemo) i taj. Mislim da čovjek treba svjesno ući u takvu odgovornost- za drugo, svoje živo biće. Veselim se tom danu jer mislim da ću postati bolja i zrelija osoba, jer hoćeš- nećeš život te natjera na to. Kad shvatim da ću dobiti malog anđela posložit će svoje prioritete vjerojatno drukčije od trenutnih ali...

    avatar

    13.05.2007. (00:35)    -   -   -   -  

  • Vitae...

    ... to ti je onaj pljesak o kojem sam ti govorila!!!!
    Pusa i pozdrav

    avatar

    13.05.2007. (13:48)    -   -   -   -  

  • Frulićka

    Hvala na iskustvenom komentaru punome podrške...slažem se s njima u potpunosti.
    Lijepa profesija koliko vidim samo nisam uspjela sada točno shvatiti je li riječ o violini ili violi? :)))
    A nećakinja je mali bonbon.....mogu si misliti koliko je teta ponosna!
    Što se tiče razmišljanja i odluka.....mislim da će sazrijeti kada za to bude vrijeme i ne treba se time opterećivati. Ovo je kod vas normalno kada čovjek odgovorno razmišlja poput vas dvoje...sve će "sjesti na svoje".....
    Ostavljam poslijepodnevni pozdrav...

    avatar

    13.05.2007. (15:43)    -   -   -   -  

  • piskaralo Tixi

    sumnjam kako zrelost dolazi s godinama....neki, naime nikada ne sazriju....
    odgađanje, kad sredimo stambeno pitanje, kad zavrsimo one ili ove dodatke školvanju, kad ono, kad ovo, i poslije svega toga opet će doći nešto novo, s djecom ili bez njih....
    viola, kad bih ja zbrojila sve kućne ljubimce koje sam izgubila, ne da bi trebala presati razmišljati o djeci, trebala bi već biti u fazi bez i jednog kućnog ljubimca....uvijek se i svakome može nešto dogoditi, pa opet ustajemo i krećemo u novi dan....

    avatar

    13.05.2007. (21:23)    -   -   -   -  

  • promatram, razmišljam

    Dijete projekat ... malo mi to ne ide al' svi imaju svoje ...

    To malo stvrenje trebe prvo želiti pa stvoriti sa dragim stvorenjem, naravno zrelim pa odgajati, brinuti, učiti voziti bicikl, tablicu množenja ... gomilu stvari koje traže ljubav, a svemu treba vodilja biti ljubavvvv i željenje ... spremni smo ili ne, to svaka duša za sebe odredi, isplanira ili, ako se desi slučaj, e, to baš i nije po nekad najboljeeee ...

    Majstorica je to lijepo iznjedrila a rusalka nadopunila, rekla bih, s biserom     ... tako ja uživam u roditeljskim radostima, a bez roditeljskih briga. ...

    Osmjeh ostavljam.

    avatar

    13.05.2007. (21:43)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...