četvrtak, 28.04.2011.
Dijete u meni
Život mene kao djevojčice je bio dosta izoliran. Bila sam vrlo sramežljivo dijete, sa vrlo osebujnim mislima.
Kako bi ljudi rekli preozbiljno za svoje godine.
Moje društvo nisu bili moji vršnjaci nego stariji ljudi od kojih bi učila mudrosti života. To me ispunjavalo.
Međutim bila je jedna sitnica koja me uvijek veselila, a to je pjesma i ples. Kao mala klinka, tako ozbiljna i zamišljena, muzika je bila dio moje radosti. Pokreti koji su se rađali u mome tijelu su bili oslobađanje mojeg iskonskog bića. Htjela sam plesati i istaknuti se u plesu, kako bi izrazila svoje ja, ali i kako bi se približila ljudima. Možda i osjetila pripadnost.
Odrastajući u dosta konzervativnoj i patrijarhalnoj obitelji ostala sam zapostavljena u svojoj želji. Roditelji nisu ozbiljno shvatili moju želju, jer „nisu imali novaca“, ali ionako sam žensko pa nije ni bitno što ja želim. Muškarac je taj koji se treba realizirati. Ta predrasuda me pratila veći dio moga života. Etiketa materijalizma i seksualnosti.
Da li osjećate tugu ili nepravdu? Ili je to ok….“takve su bile životne okolnosti“!?!?
Dijete ne razumije.
Dijete osjeća.
Upija.
Upija svaku emociju i stvara emocionalnu inteligenciju.
Emociju izjednačava sa željom za samoostvarenjem.
Otkriva da je emocija jednaka gubitku.
Postaje emocionalno zakinuto dijete.
I kopne.
Premalo je da bi razumjelo, a kamoli nešto konkretno napravilo.
I tada imaš dvije opcije: pomiriti se sa situacijom ili bar dopustiti sebi zadovoljstvo maštanja. J
Ali praznina i osjećaj neispunjenosti ostaje i prati nas.
Prati nas kroz život sve dok ne osvijestimo činjenicu da je prošlost prošlost i da tamo treba i ostati. Moje odraslo biće je shvatilo da prošlost i tereti roditelja se mogu pustiti u zaborav.
Odlučila sam promijeniti osjećaj praznine u iskustvo o kojem sam toliko maštala.
Odlučila sam upisati početni tečaj hip hopa.
Ni manje ni više nego nešto ludo, otkačeno, drugačije. Samo svojstveno mojoj osobnosti. Istina jest da je trebalo puno hrabrosti za taj korak. Moj prvi trening bio je obilježen tremom, nevjericom i strahom.
Da li će me suditi zbog godina?
Da li ću moći uloviti korak sa srednjoškolkama, koje su mlađe od mene jedno cijelo desetljeće... i malo više.
Ali krenula sam... riješila sam sumnju da je kasno.
Dijete u meni je napokon realiziralo svoju davnu želju.
Želju da pleše.
Želju da se opusti i bude svoje.
Želju da se smije od srca.
Nemojte misliti da imam neki strašni talent za ples, jer ga nema.
„Šlepam se“ sa srednjoškolkama i ponekad tijelo ne može slijediti njihov ritam jer je starije. Ali uživam svake sekunde jer osjećam da dijete u meni uživa. Ono se smije i plače od sreće. Dobilo je dozvolu da bude ono što jest... dijete! I tako sam plesala jedno mjesec dana,,,,i onda sam odustala.
Ne zato jer mi je bilo teško ili nešto slično, nego zato jer je moje odraslo ja bilo zadovoljno i ispunjeno, ali i svjesno da je to ipak bila želja djeteta u meni, a ne moje odrasle osobe.
Koje su bile želje vašeg djeteta koje niste ostvarili kao dijete, a pokušali ste u odrasloj dobi?
Probajte, izazovite samog sebe na nešto što vam je bila davna želja.
Možda se iznenadite činjenicom da je tolika čežnja i opsesija samo u glavi vašeg djeteta, a ne vas,,,ali se prepustite i osjetite.
Možda će vam biti strašno, ali je zabavno i nekako dječje.
Treba biti dijete s vremena na vrijeme....jer nikad ne odrastemo do kraja, zar ne ;)
- 20:04 -
ponedjeljak, 25.04.2011.
Identitet i slične digresije :)
Identitet...stanje svijesti i uma.
Mi sami sebi dajemo i oduzimamo identitet.
Percepcija vlastite osobnosti je viđenje samog sebe kroz prizmu onoga što jesmo, onoga što želimo biti i onoga što naša duša jest.
Čovjek jest individua, jedinka, jedno, međutim on/ona je determiniran činjenicom da je čovjek društveno biće.
On živi u interakciji sa drugim ljudima i stvara ogledala gdje god se pojavi i sa kime god dolazi u kontakt.
Ta zrcala vlastite osobnosti stvaraju isto tako viziju onoga što mi jesmo.
U komunikaciji sa drugim ljudima mi upoznajemo nijanse sebe i ako smo dovoljno samosvjesni i samoanalitični primjećujemo nijanse vlastite osobnosti.
Upoznajemo svoje društveno biće.
Vrlo često se događa da percepciju vlastite osobnosti baziramo na refleksiji tuđih mišljenja i određenim stereotipima koji su nam nametnuti od strane drugih.
Kroz život dobivamo razno razne etikete koji nas prate cijeli život.
Netko nas doživljava kao veselu i nasmijanu osobu, netko kao vrlo razumnu i odgovornu, netko kao pragmatičnu i spretnu, netko kao vrlo intuitivnu i duhovnu osobu. Te etikete su osobine osobnosti. Popis osobina je beskonačan. Osobine postaju uloge. Mi ih igramo prema potrebi, ali se često dešava da se pojedinac toliko zaboravi i prema navici igra ulogu, koju su mu drugi nametnuli. Zanemaruje potrebe vlastitog identiteta. Ovdje vrlo često dolazi do sudara očekivanja drugih i osobnih želja pojedinca. Tada dolazi do sudara osobnosti. Ovakve situacije stvaraju nelagodu, razočaranje i slične nuspojave.
Banalan primjer istog jest odvajanje djeteta od roditelja.
Djeca koja više to nisu žele iskusiti život sa punim plućima.
Dolazi do potrebe za slobodom mišljenja i djelovanja,,,bez uplitanja autoriteta ili dobronamjernih savjeta.
Individua se odvaja od identiteta djeteta i preuzima odgovornost i zadatke odrasle osobe.
Sin ili kćer kreću svojim putem.
Majka ili otac, ovisno o vezanosti za vlastito dijete gube svoju ulogu, koju su igrali dvadesetak ili tridesetak godine i odjednom, kao da ih je netko ošinuo hladnom krpom preko glave...puf...buuu...ti više nisi majka i otac 24 sata...sada imaš vremena...ne znaš gdje ćeš sa svim tim vremenom....izgubljen si u vremenu i prostoru.
Naravno da sve ovisi o vezanosti roditelja sa djecom.
Moje osobno iskustvo je bilo takvo da sam na tu situaciju bila spremna bez zadrške, dok je moja mama bila ljuta....da, njena reakcija je bila ljutnja....što ja sad odlazim...kako ja ne mogu živjeti sa njima....bez obzira na činjenicu da je moj mentalni sklop i sklop mojeg oca bio svjetlosnim godinama udaljen. Činjenica da sam ja htjela iskusiti sebe u potpunosti. Sebe kao jedinku sa potpunom slobodom odabira i pravom na vlastite pogreške.
Još kao klinka sam željela slobodu više od svega. Slobodu i odmak od tradicionalnog odgoja.
Uvijek sam smatrala da je novo i drugačije samo nešto što je novo,,,a s vremenom će postati staro, a drugačije nije nužno loše ili bolje, nego samo drugačije.
Upoznavanje drugih i drugačijih je za mene predstavljalo učenje i razvijanje. Širenje svjetonadzora. Želja za učenjem kroz iskustvo,,,,jedna predivna stvar. Nisam imala strah. Čak sam ponekad imala onu naivnu i bezbrižnu notu. Život i čovjek je u svojoj biti dobar, pozitivan. Idealist i humanist.
Moja najveća životna iskustva su bila spajanje moje hrabrosti i naivnosti i odlazak u nepoznato....
Najveća kontradikcija da je to nepoznato bilo...ljudi....ljudi i još ljudi....
i nova iskustva....
Namjerno sam rekla kontradikcija, jer sam u duši vuk samotnjak.
Dok su klinke maštale o vjenčanju iz snova, ja sam sanjala život bez ikoga....ne želim ispasti hladna i neemotivna, ali moja vizija moga života je bilo ja, ja i ja. :))))) Zato i jest sloboda moja prva osobna vrijednost.
Ali budimo realni, moja duša je tražila ljubav,,,da si ne lažemo ;)
Što duša traži i želi to i privuče. Moj muškarac jest nastavak mojega identiteta. On je moje ogledalo....moj kritičar i moja najveća podrška,,,,ali on nije ispunjavanje mojih praznina...jer onda ne bi bio moj muškarac...onda bi bio moja lažna nadanja i utjeha....a ne moj ravnopravan partner....drugačije ne bi funkcioniralo,,,jel tako dragi?!??? Hahahahaa.....i da se ispravim kad kažem moj, ne mislim moj u smislu imanja ili pripadanja...on je svoj čovjek itekako...jel tako dragi????
hahahaha....
Što bi bio ovaj Woody-Tomić-nešto da nema tako slatke digresije :P
Zato ljudi moji koje su osobine koje čine vašu osobnost?????
Da li su one uistinu vaše ili su već postale stvar navike i naučenog obrasca ponašanja?
Hm...razmislite malo o tome?
- 10:48 -
