Život mene kao djevojčice je bio dosta izoliran. Bila sam vrlo sramežljivo dijete, sa vrlo osebujnim mislima.
Kako bi ljudi rekli preozbiljno za svoje godine.
Moje društvo nisu bili moji vršnjaci nego stariji ljudi od kojih bi učila mudrosti života. To me ispunjavalo.
Međutim bila je jedna sitnica koja me uvijek veselila, a to je pjesma i ples. Kao mala klinka, tako ozbiljna i zamišljena, muzika je bila dio moje radosti. Pokreti koji su se rađali u mome tijelu su bili oslobađanje mojeg iskonskog bića. Htjela sam plesati i istaknuti se u plesu, kako bi izrazila svoje ja, ali i kako bi se približila ljudima. Možda i osjetila pripadnost.
Odrastajući u dosta konzervativnoj i patrijarhalnoj obitelji ostala sam zapostavljena u svojoj želji. Roditelji nisu ozbiljno shvatili moju želju, jer „nisu imali novaca“, ali ionako sam žensko pa nije ni bitno što ja želim. Muškarac je taj koji se treba realizirati. Ta predrasuda me pratila veći dio moga života. Etiketa materijalizma i seksualnosti.
Da li osjećate tugu ili nepravdu? Ili je to ok….“takve su bile životne okolnosti“!?!?
Dijete ne razumije.
Dijete osjeća.
Upija.
Upija svaku emociju i stvara emocionalnu inteligenciju.
Emociju izjednačava sa željom za samoostvarenjem.
Otkriva da je emocija jednaka gubitku.
Postaje emocionalno zakinuto dijete.
I kopne.
Premalo je da bi razumjelo, a kamoli nešto konkretno napravilo.
I tada imaš dvije opcije: pomiriti se sa situacijom ili bar dopustiti sebi zadovoljstvo maštanja. J
Ali praznina i osjećaj neispunjenosti ostaje i prati nas.
Prati nas kroz život sve dok ne osvijestimo činjenicu da je prošlost prošlost i da tamo treba i ostati. Moje odraslo biće je shvatilo da prošlost i tereti roditelja se mogu pustiti u zaborav.
Odlučila sam promijeniti osjećaj praznine u iskustvo o kojem sam toliko maštala.
Odlučila sam upisati početni tečaj hip hopa.
Ni manje ni više nego nešto ludo, otkačeno, drugačije. Samo svojstveno mojoj osobnosti. Istina jest da je trebalo puno hrabrosti za taj korak. Moj prvi trening bio je obilježen tremom, nevjericom i strahom.
Da li će me suditi zbog godina?
Da li ću moći uloviti korak sa srednjoškolkama, koje su mlađe od mene jedno cijelo desetljeće... i malo više.
Ali krenula sam... riješila sam sumnju da je kasno.
Dijete u meni je napokon realiziralo svoju davnu želju.
Želju da pleše.
Želju da se opusti i bude svoje.
Želju da se smije od srca.
Nemojte misliti da imam neki strašni talent za ples, jer ga nema.
„Šlepam se“ sa srednjoškolkama i ponekad tijelo ne može slijediti njihov ritam jer je starije. Ali uživam svake sekunde jer osjećam da dijete u meni uživa. Ono se smije i plače od sreće. Dobilo je dozvolu da bude ono što jest... dijete! I tako sam plesala jedno mjesec dana,,,,i onda sam odustala.
Ne zato jer mi je bilo teško ili nešto slično, nego zato jer je moje odraslo ja bilo zadovoljno i ispunjeno, ali i svjesno da je to ipak bila želja djeteta u meni, a ne moje odrasle osobe.
Koje su bile želje vašeg djeteta koje niste ostvarili kao dijete, a pokušali ste u odrasloj dobi?
Probajte, izazovite samog sebe na nešto što vam je bila davna želja.
Možda se iznenadite činjenicom da je tolika čežnja i opsesija samo u glavi vašeg djeteta, a ne vas,,,ali se prepustite i osjetite.
Možda će vam biti strašno, ali je zabavno i nekako dječje.
Treba biti dijete s vremena na vrijeme....jer nikad ne odrastemo do kraja, zar ne ;)
Post je objavljen 28.04.2011. u 20:04 sati.