Pisma

Događa se da nam se dogodi...dogodi se. Događaj. Pomete nas. Izbaci iz cipela, kao lik iz crtića kad ga opale šakom odozdo pa ga izbaci u zrak uz glasni tresak, oblačiće, zavijutke, zvjezdice koje se vrte oko glave.
Kad se dogodi, ne znaš što bi. Zanijemiš. Sve stane. I vrijeme stane. Stojiš tako nepomično u prostoru koji se čini nepoznatim iako je to tvoj dom. Stojiš tako i gledaš lik u ogledalu, nije ti poznat, iako znaš da bi u ogledalu trebala biti ti.
Sve se izokrene. Kao čarapa kad je izvrneš naopako.
I mogla bi tako stajati godinama ispred ogledala u kojem ne vidiš ništa, u sobi u kojoj odzvanja kao da je prazna. Mogla bi tako hodati ulicama i sretati ljude koji te ne prepoznaj, ne pozdravljaju, ne prilaze. Mogla bi. Dugo.
Ali, jedne se noći, ničim potaknuta, sjetiš da bi trebala prekinuti zuriti u prazno.
Mogla bi učiniti nešto.
Mogla bi napisati pisma onima kojima bi trebala napisati pisma. Ne održati govor, jer govor se zaboravi. Napisati. Možda ne pročitaju nekoliko puta. Možda uopće.
Ali, napišeš ta pisma.
Pošalješ.
Pa šta bude.
I opsuješ glasno, dramatično, radi dinamike.
Tako i dolikuje.
Jebiga.


PISMO ZA B:

Draga B.
Bile smo prijateljice i kolegice na poslu. Desetak godina smo se družile.
Bila si mi draga. Sviđala mi se tvoja odlučnost, Brzina kojom si donosila odluke. Divila sam ti se zbog toga. Ja sam dugo premišljala, argumentirala, dvumila se, i obično ne bih ništa odlučila. To me izjedalo ali si nisam mogla pomoći. Čak mi ni ti nisi mogla pomoći savjetima.
Bile smo bliske. Trebala mi je tvoja blizina. A činilo se da i tebi treba moja. Osjećala sam se kao da se stalno grlimo, da pripadamo jedna drugoj. Znaš, kao školske prijateljice koje su uvijek jedna drugoj par, drže se za ruke i idu u redu za drugima. Sigurne da imaju para. Da neće ostati same na kraju reda ili da neće morati pitati učiteljicu da im nađe para. Neku ratobornu djevojčicu ili ružnog dječaka kojeg nitko neće za para. Jer one su prijateljice, one čuvaju jedna drugu.
Bila sam uz tebe kad je tvoj brat bio bolestan. Kad je umirao. Posjećivala sam ga. Razgovarala s njim o istočnjačkim svjetonazorima, o reinkarnaciji. Bolilo me gledati kao umire, bolilo me gledati rezignaciju u njegovim očima i strah u tvojima. Bojala sam se. Tresla su mi se koljena, grčilo me u trbuhu. Bila sam sama sebi odvratna jer sam lupetala gluposti. Muljala. Ali, dolazila sam. Jer si rekla da ti jako pomažem. Jer smo prijateljice.
Bila sam s tobom kad je umro. Kad ti je pas bio bolestan. Kad si plakala za psom. Kad se udavala tvoja kćer. Tvoj sin. Došla sam posjetiti tvoju novorođenu unučicu. I unuka.
Bila sam s tobom kad su se tvoja djeca svađala. Kad je tvoj sin bio u krizi. Kad nisi znala što bi. Kad ti je muž slomio rame pa te trebalo prebaciti doma da ne nosiš teške torbe. Mogla si računati na mene. Bila sam na tvojoj strani.
Pješačile smo zajedno. Savjetovale se. Raspravljale o promjenama zakona i nalazile zajedničke stavove. Sjedile zajedno na pauzama. Ja sam pila kavu, ti si pila čaj. Obožavaš čajeve. Poklonila sam ti čajnik, jako mi se sviđao, baš sam te htjela obradovati. I jesam.
A onda je meni umirao brat. Nisi bila ni blizu. Nisi došla ni na pogreb. Ni prije ni poslije pogreba.
Onda je meni umro pas. Ti ni ne znaš da sam plakala. Baš te briga za mog psa.
Onda su se moja djeca svađala i nisam znala što bih. Nisi bila tu da me saslušaš. A sad vidim da je bolje da ti se nisam povjerila.
Ne pitam se što sam pogriješila. Znam da nisam ništa. Baš ništa.
Čula si trač?
Što je to bilo tako uvjerljivo da si u mah zaboravila tko sam? Kako to da nisi odmahnula rukom i rekla: ma to je laž, to nije moguće, nije ona takva. Jer ti znaš kakva sam. I kakva nisam.
A ja znam da si ti đubre. Kučka. Pizda. Smrad. Zlo. I da si to bila i prije. Samo ja to iz nekog razloga nisam vidjela.
Jebi se, B. Dođe mi da te počupam za kosu, da te opalim šakom po nosu. Da te šutnem u potkoljenicu. Da te pljunem.
Jebi se!