Dnevnik.hr my little world...odraz misli jednog običnog djeteta koje je na neobičan način posebno...
o običnom djetetu koje je na neobičan način posebno...zovem se Tonka.
rođena 18.4.1994. prvi razred SŠ Ivan Švear. Ivanić Grad. Volim: glazbu prijatelje crvenu i crnu sanjariti biti vani smijati se voljeti svoje starke Ne volim/podnosim: svašta i ništa msn: tonkicatortica@hotmail.com ispuna praznine... JA
Ja sam toliko ista, toliko obična milijunima djevojaka-ni djevojčica-ni djevojka. Izlizane traperice. Cipele do gležnja, kosa smeđa, ošišana na repove - JA – na prvi pogled dijete, u duši čovjek. Uzaludno čekaju haljine, suknje i košulje i tužno gledaju svečane cipele. Potpuno sam ista danas, kao i jučer, kao i sutra. A imam punih 14 godina…14 godina haljinama, u stranicama dnevnika. Spokojno čekajući da izađem iz izlizanih traperica, iz dubokih cipela, da začešljam razbarušenu kosu i prvi put nanesem šminku na oči. Tako, ne više dijete, dobivam želju da razbijem ogledalo, da ispreturam ormare i da nađem traperice, da razbarušim kosu, da trčim, da lutam, da pišem pjesme, da mrzim kišu, tu kišu i samo nju…ali godine su tu. Ozbiljno šećem parkom, pričam samo o ozbiljnim stvarima. Tek kad negdje ugledam staro društvo, poletim…pronađem svoje - JA – nađem sebe! I ponovno igram stare igre i ponovno guram druge na tjelesnom i zaklinjem se da nikada neću odrasti!!! Crossfade - So Far Away I've been changin' but you'll never see me now (I've been changin' but you'll never see me now) Now I'm blaming you for everything No more holding it in How many years can I pretend Nothing never goes the way it should No more sitting in this place Hoping you might see it my way Cause I don't think you ever understood That what I'm looking for are the answers To why these questions never go away [Chorus] I'm so far away I've been changin' but you'll never see me now I'm so far away Now I'm blaming you for everything No more waiting for the end Of every day that I will spend Wishing that I only had a choice No more pushing you away Cause I will be busy watching things going my way Never looking back on this anymore Because what I'm looking for are the answers To why these questions never go away [Chorus] I've been changin' but you'll never see me now Now I'm blaming you for everything I'm so far away Hey hey watch me wave Goodbye to yesterday Nothing left in my way Hey hey I've been saved With sun shining on my pain Getting me through this day Hey hey watch me wave Goodbye to yesterday Nothing left in my way Feels so good to say [Chorus] Now I'm blaming you I'm so far away
|
20.05.2008.
Sjećate se onog posta o savršenom svijetu?
Opet me to uhvatilo... Ne znam kaj mi je došlo...jednostavno...nisam sretna... Zapravo jesam sretna...ali na trenutke... Sve više se gubim u glazbi...u tom savršenstvu...i onda jednostavno počnem razmišljat...nažalost... Ne želim razmišljati...želim da sve bude ko prije...da budem hladna...da mogu sve te emocije držati u sebi... Ali ne mogu to više...nemam snage...predugo je tako bilo...predugo sam držala emocije u sebi... Još uvijek izgrađujem vjeru u prijatelje...još uvijek se trudim vjerovati tim ljudima kojima je stalo do mene... Ali sve više mi se javlja u glavi to glupo pitanje...kako bi bilo da mene nema...da ja jednostavno nestanem... I koliko god mene ti prijatelji uvjeravali da ih je strah misliti na to...ja se ipak pitam...i razmišljam o glupostima...o nečemu što ne želim...ali opet zanima me... Zanima me kakav je to osjećaj kada prerežeš žile...da li boli ili ne... Ne želim to doznati...ali opet...zanima me... Ja nisam takva osoba...ali opet...ja nisam osoba koja će si postavljat toliko pitanja...nisam osoba koja zbog jedne sitnice ne spava... Ja sam sanjar...osoba koja živi u svom svijetu...u svom savršenom svijetu...osoba koja vjeruje u bolje sutra... I toliko se trudim ne biti takva...ali ne mogu... Kad sam s nekim nisam takva...ne razmišljam o tom svijetu...nisam sanjar... Kada sam s nekim...živim za taj trenutak...uživam u njemu...ali kada pustim glazbu...to savršenstvo svijeta...tu stvar koja postigne da postanem sanjar...da uživam...da plačem...tada patim... Srce me boli...ne znam zašto...možda zato što ne vjerujem prijateljima...jer su me baš prijatelji najviše povrijedili...da vjerojatno je to... Ma ne znam...ništa više ne znam...osjećam se ko duh... Imam još snage...ali malo...trebam nešto da me digne...da mi da snage...tražim to...i uspjevam...u glazbi...glazba je moj spas... |