ponedjeljak, 30.03.2009.
- 20:37 -Dolazi bebaaaa
Zadnjih tjedan dana sam svakodnevno čekala stvari koje nisu i nisu htjele doći. Nisam previše o tome razmišljala jer nisam htjela previše očekivati i razočarati se na kraju. Ali polako su se pojavljivali i svi simptomi (osim povraćanja, na svu sreću). Najprije sam stalno bila gladna (a kada bi malo pojela, već sam bila sita i prejedena), prsa su mi malo veća i bole lagano na dodir, u trbuhu me tu i tamo zaboli kao da imam stvari (tako da sam više puta rekla - evo, dobila sam ih), dobre volje sam (stalno vesela, pozitivna, opuštena i nasmijana), prištiće sam dobila kao prije menstruacije, slabo mi je bilo više puta (ali ne kao da ću povraćati), stalno pišam, napuhana sam, vrtilo mi se u glavi i na aerobiku nisam imala dovoljno snage - mislila sam da ću pasti u nesvjest ako se ne zaustavim. I kao što mi je cimerica rekla - oči su mi svjetlile. 
Tako da smo se Slatki i ja dogovorili danas kupiti test. Trebali smo počekati dugačku minutu, a onda je on htio prvi pogledati i rekao mi prije nego sam vidjela. Joj, joj, poredenček moj... Test je pokazao lijepi plusić - jako izražen! To znači da nisam točno 2 tjedna trudna nego malo više. A znamo i kada nam se to dogodilo - 8.3. Ne koristimo nikakvu zaštitu i svršava u mene 2 dana nakon stvari i tada kada ih imam. Ali ovaj put se previše zanio i htio mi napraviti bebu i uspjelo mu je. Rekla sam mu da nemam još plodne dane, ali da bi moglo uspjeti ako ima jako dobru spermu (očito ju ima, 
). Preporučila sam mu neka premisli o tome jer je to velika odluka i kada je razmislio je rekao da zapravo ne želi dijete još neko vrijeme. Ali sada je tu...
Oboje smo prestrašeni, ali ja sam istovremeno i jako sretna, ponosna, zadovoljna, ispunjena... To sam dugo htjela i sretna sam da se dogodilo iako još nije pravo vrijeme. Ne znam kako ću reći roditeljima - oni misle da smo tek mjesec dana skupa. Nisam im mogla reći da smo zapravo "već" 5 mjeseci u vezi jer sam do prije 2 mjeseca još bila sa N. To me najviše brine. Ali reći ću im da se slučajno dogodilo (što je zapravo i donekle istina) i da ne želimo pobaciti. Iako je on to htio, ali ja se tome protivim. Toliko dugo sam htjela zatrudniti i sad mi se želja ostvarila. A i bojim se pobačaja, posljedica koje bi mogle ostati i moje žalosti koje bi bila nakon toga, osjećaja krivnje jer sam ubila svoje dijete ili osjećaj ljutnje što sam to napravila zbog njega. Mislim da bi to uništilo našu vezu. To sam mu i rekla. Tako da smo se dogovorili zaplivati u uzburkano more i vjerujemo da ćemo naći obalu i da će nam i dalje biti lijepo. Njega brine novac (jer nismo stalno zaposleni), što će reći njegovi roditelji, da neće više imati slobodu i moći opušteno živjeti, da nije sposoban preuzeti takvu odgovornost i odgajati dijete. Za ovo zadnje nema pravo, mislim da je sposoban, pogotovo kada se nađeš u takvoj situaciji - moraš biti. Za slobodu ću se ja potruditi da ju ima koliko ju bude htio jer ne želim da me optužuje da sam mu život uništila. Ali moram priznati da je zaista hrabar. Razmišlja već o imenima, državljanstvu, zvati će ginekologa i dogovoriti pregled na kojeg ćemo ići skupa... Ponosna sam na njega.
Danas sam imala aerobik kojeg i dalje vodim, naravno... Samo sam se bojala previše skakati. Iako sam si pustila toliko, koliko sam se osjećala u redu. Samo ne znam kako će to ići dalje bez da cure znaju da sam trudna jer ne mogu stalno štrajkati. A dogovorili smo se nikome ne reći prva tri mjeseca dok ne bude već malo sigurnije da je sve u redu i da prođu kritični mjeseci. Ne znam kako ću izdržati biti tiha. Najrađe bi svima rekla jer sam sretna do neba i nazad. Svaki put kada se sjetim da sam trudna se počnem smijati od veselja. Samo moja cimerica zna jer je i sama skužila i već mi je neugodno stalno joj o tome nešto govoriti, tako da se suzdržavam (ali mi ne ide baš 
).
Nas dvoje smo danas počeli jesti još zdravije, već par dana spavamo redovito (od ponoći do 9 ujutro), šetamo i sretni smo. Danas sam nam nabavila puno voća i povrća i lijepo to papamo. Sada ću nam napraviti sok od naranče, idemo se otuširati i raditi za fax, pa pajkiti... Sutra ćemo imati vjerojatno točno tri tjedna... 
To znači da mu/joj srce počinje tik-takati. Jedva čekam da se Slatki pomiri sa situacijom, pa da skupa uživamo u tim trenucima. Rekla sam mu da ću ga pustiti par dana na miru da dođe k sebi. Ali non-stop se čujemo i dopisujemo i o tome pričamo, hehehe... Tako da ne znam koliko mira ima. 
četvrtak, 05.03.2009.
- 19:10 -Zbunjenost
Tko sam ja, što želim, što osjećam?
Čekaj, izabrati ću!
Nasmijem se, žalostna sam, zamišljena, zabrinuta...
Ne, ne osjećam to.
"Biti ću vesela!"
Smješak, sretna sam...
Ne boli me, ne želim, ne očekujem, ne volim i ne mrzim.
Razum...
Odlučujem se...
Volim ..., Smeta me..., Želim... Riječima dopunim rečenice.
Osjećam, žalostna sam, razočarana, slomljena. Zaista?
Pliva li to prema površini?
Jesam li jaka?
Hoću li se moći nasmijati?
Zbunjena sam... 
)
