četvrtak, 24.01.2008.
- 21:52 -Rad u skupini
Što me najviše izluđuje? Raditi s nekim na istom projektu, seminaru, radionici... Ovih dana sam se sa svojim kolegicama posvađala do suza baš zbog toga. Već mi je puno ljudi reklo da želim voditi skupinu, a ja često imam osjećaj da se na drugi način ne pomaknemo niti korak naprijed.
Ovaj put je bilo tako da smo pripremale skupnu radionicu za dečke u zatvoru. One su išle na kavu dok sam se ja grčila u menstrualnim bolovima i tada su se dogovorile (a možda i već prije) da će one smisliti još dvije igre nakon naše radionice (ali u sklopu nje). Kada sam rekla da bi u tom primjeru i ja izvela još jednu igru jer ne želim da me dečki ispituju zašto ja nisam ništa napravila, a one jesu, rekle su da sam "tekmovalna" (ne znam više koje je hrvatska riječ za to). Objasnila sam da ne želim biti bolja od njih niti imati više od njih (što je po meni takmičenje), nego želim jednakopravnost ako skupa radimo nešto. One smatraju da je to isto i kada sam se trudila objasniti im svoj pogled na te pojmove i predstaviti svoje želje (samo predstaviti), jedna od njih se naljutila jer "uvijek mora biti po mom!". Nismo ništa riješile i samo smo se prepucavale dok se ja nisam maknula od nje.
Shvaćam da me dosta ljudi vidi takvom - da želim ispuniti sve svoje želje, a ja im ne mogu objasniti da zapravo samo objašnjavam svoje želje da lakše dogovorimo kompromis. Rijetko s kim sam dobro radila u skupini i često baš zbog mog vođenja uspijemo napraviti na vrijeme, ali kada je nešto krivo, onda svi kritiziraju "vođu" i ja sam u tom slučaju odgovorna za sve što nije bilo napravljeno na vrijeme. U ovom primjeru sam egoistična i želim biti najbolja, a ja vidim da želim "samo" jednakost. I onda ona meni kaže da ne shvaćam njeno razmišljanje, a ona moje ne želi niti čuti. Počela mi je objašnjavati zašto ona nije jednaka nekome tko je tamo zaposlen - zar samo zbog magisterija? Ja nisam znala o čemu priča i shvatila sam da ona niti ne shvaća (isto tako niti ne sluša) što joj govorim jer bi inače vidjela da govorim o drugoj vrsti jednakosti.
Mark, pomozi mi naći put kako drugima objasniti da im samo objašnjavam svoje razmišljanje, ideje, želje... Možda su zbog ogovaranja koje o meni kruži oprezniji i odmah se postave u obrambenu poziciju nad svakim mojim savjetom? Ili samo moji mentrualni hormoni to tako doživljavaju? Ludim, ludim, samo da ne poludim... 
subota, 19.01.2008.
- 19:23 -Zaljubljena u zatvorenika?
Zove se Željko i počeo me privlačiti. Znam da ne smijem pokazati osjećaje, znam da ništa između nas ne smije biti, ne bih smjela to niti osjećati! Ali ne mogu... Svaki dan ga vidim, on mi se smješka, pažljiv je, zabavan, pametan... Mlađi je od mene 3 godine, ali se to ne vidi. Ja sam njemu nadređena (barem bi morala biti), a posjećujem ga jer mi se sviđa, a ne zato što moram. 
U srijedu smo išli na klizalište. Već mi se tada sviđao, a tada se to samo produbilo. Osjetila sam da me netko zagrlio od iza i stisnuo k sebi, osjetila sam njegovo tijelo na svojim leđima, stražnjici... Nasmijao mi se i razdvojili smo se. Kasnije me opet zagrlio, ali samo jednom rukom, u prolazu. Nakon toga me lagano uhvatio za ruku. Kada smo se lovili i kada sam ga ulovila, zadržao je moju ruku na svojim prsima. Gledao me, baš pratio pogledom, nasmijao mi se kada sam ga pogledala, a ja sam se morala suzdržavati od toga da ga gledam. 
Slijedeći dan smo pekli lignje - nejgova skupina, zaposlenica Jana, ja i moja kolegica. On je na svaku Janinu zapovijed rekao "Ja slušam samo Kym!". Sve što sam mu rekla - on je napravio, kada mi je trebala pomoć - on mi je bez pitanja pomogao, kada je primijetio da sam popila sok - napunio mi je čašu, kada sam odlazila - poklonio mi je još jedan predivan osmjeh... Jednom me je čak i uhvatio za ruku kada sam odlazila od njega i rekao mi neka ostanem s njim, a kada sam rekla da idem oprati suđe i da mi može pomoći, krenuo je za mnom držeći me za ruku, pa sam ju neopazno morala izvući...
S njim se dotičem više nego s ijednim drugim zatvorenikom i svaki njegov dodir još dugo ostaje na meni... Shvaćam da će me uskoro popustiti takvi osjećaji (ili se barem tako nadam) i nadam se da do tada nitko neće opaziti što mi se događa. U petak sam se morala kontrolirati u razgovoru s njim i potjerati samu sebe jer drugačije se nisam mogla odmaknuti od njega. Pričali smo o ljubavi, curama, dečkima, sexu i slično. Rekao je da ima curu, a zaljubljen je u jednu drugu s kojom će se ovaj vikend i naći. Rekao je i da vidi curi u očima da li joj se sviđa, a ja bih tada najradije zatvorila svoje oči da ništa ne primijeti. Mislim da ne osjeća zaljubljenost prema meni, a istovremeno se pitam što znače sve te sitnice. Možda ih samo ja vidim?
Jučer smo gledali na televiziji neku seriju u kojoj su cure imale umjetne cice, pa sam rekla da ja nikada ne bih napravila nešto umjetno na sebi, a on - da to meni niti ne treba. I u četvrtak je rekao jednoj zaposlenoj da sam lijepa - i to pred menom! Meni je već rekao da on traži pametne i lijepe cure, a kada sam ga pitala kakva je ta pametna cura, rekao je "Kao ti recimo.". Baš me izluđuje, a ja glumim da ne čujem, da sam objektivna, da ne osjećam ništa. A najteže mi je pomaknuti se kada se dotaknemo. 
Sve ovo sam ispričala i svom Najdražem i njega to ful uzbuđuje iako mene cijela situacija izluđuje...
Što se tiče ostalih zatvorenika, svakodnevno me pozitivno iznenađuju. Časte se pićem, poklanjaju si cigarete (mlađi od 18 si ih ne smiju kupiti), posude si telefonsku karticu, mp3 playere si poklanjaju, kuhaju kavu... Očekivala sam podmičivanje s takvim stvarima, a oni se svi meni čude zašto mi je čudan ovakav sistem. Očito sam pogledala previše filmova! A da, još to! Veoma zanimljivo je s njima gledati razne akcijske filmove i serije jer onda saznaš što je sve laž i kako zapravo djeluje. Magistri su na tom području! 
nedjelja, 13.01.2008.
- 00:54 -Moje iskustvo u zatvoru
Prošao je prvi tjedan moje prakse. Moram priznati da mi je bilo preljepo i jedva čekam nastavak! 
Dečki koji su tamo (stari su od 15 do 23 godine) se potpuno u redu ponašaju prema meni, cijene me, pričaju mi o svojim ne baš laganim životima, o lošim stvarima koje su napravili... Moje strahove od silovanja, smrti i slično polako brišu. Iako su oni najopasniji neodrasli ljudi u Sloveniji, ja se niti jednog od njih ne bojim, niti malo!
Imala sam već neke radionice sa njima, pričali smo o raznim temama - i o sexu, ljubavi, pameti, varanju, vjeri, ljubomori... Jedan od njih mi se čak i podosta sviđa, ali je premlad, a i ne smijem imati sa njim ništa. Jedino što me smeta su pravila, zakoni i slično. Trebala bi persirati tim dečkima i oni meni što se meni čini bez veze, pa to niti ne radim kada sam sama sa njima. Kada je netko od zaposlenih kraj nas onda si persiramo i smijemo se tome istovremeno. Moj mentor je najbolji od svih zaposlenih tamo i ne poštuje sva pravila (u tome se slažemo), pa niti ne prigovara kada vidi da si govorimo "ti". Drugo pravilo je da ne smijemo jesti sa njima nego u posebnoj prostoriji. Oni čuvari izmišljaju razne priče i psihički maltretiraju i dečke, a i mene. Oni su i izmislili da smo bili glasni i spori kada smo skupa jeli, pa su stvorili to pravilo preko noći. Moje kolegice sa faxa to ne vide tako i smiju se njihovim šalama, a meni je slabo od toga. Rekli su nam da moramo paziti da neki dečko ne pređe našu osobnu granicu jer da će ful pokušavati. Još NITI JEDAN to nije pokušao, a čuvari su već 3 puta! "Čuli smo da vam je zima! Da vas dođemo ugrijati u garsonjeru? Možemo vas doći pokriti!"... Jao meni! One se tome smiju a ja rečem "Laku noć!" i odem.
Sljedeći tjedan će biti zanimljiv! U utorak organiziramo (nas tri) neke igre i natjecanja, u srijedu idem sa svojom skupinom na klizanje, u četvrtak kuhamo skupa i pečemo lignje, negdje između ću još upoznavati one koje nisam baš dobro upoznala, imati ćemo turnir u odbojci i voditi ću im aerobik. Aktivan tjedan! U ponedeljak imamo nešto na faxu, pa nećemo stići raditi. 
Sviđa mi se biti sa tim dečkima i tužna sam svaki put kada moram ići doma. Ne mogu vjerovati da tako brzo prođe vrijeme i da ću morati čekati do drugog dana da ih opet vidim. Imam osjećaj da ih poznajem već godinama i par puta mi je već došlo da nekoga od njih zagrlim i utješim kada mi se izjada, a ja zapravo moram biti stručna i objektivno mu dati savjet.
Pisali smo svatko svakome što mislimo o njemu i ja sam dobila ove odgovore:
Jako slatka 3x,
Jako uljudna 2x,
Dobra cura 2x,
Simpatična,
Lijepo te bilo upoznati,
Jako dobra 2x,
Voljeli bi imati takvu odgojiteljicu,
Dobra ženska, moram pohvaliti,
Faca!,
Topla osoba i lijepa,
Ugodna,
Pozitivno!
Full dobra,
Cura za razgovor!,
Carska si, svaka čast,
Nadam se da ću te upoznati bolje...
Lijepo... Baš sam ispunjeno sretna sa njima!
nedjelja, 06.01.2008.
- 14:06 -Maloljetnički zatvor
Sutra u 7:00 započinjem sa svojom praksom. Toliko dugo sam to čekala i veselila se, a sada se bojim. Ne znam što očekivati, a i Najdraži će mi faliti. 
Znam da su tamo večinom dečki stari koliko i ja. Kako uspostaviti autoritet nad njima? Da li uopće pokušati ili im biti prijateljica? Ali ne mogu biti svakome prijateljica! Zar onda samo sa nekima komunicirati? Slična takva svađa odvija se u mojoj glavi već danima. Iako sam već jednom bila tamo i svidjelo mi se, svjesna sam toga da nas je tada bilo 40, a sada ću biti sama. Postaviti će me pred njih i morati ću se snaći, a ne znam kako.
Sa druge strane sam zahvalna faxu što će mi omogućiti takvo iskustvo jer bi mi bilo puno gore kada bi sa diplomom jednog dana došla u neki takav zavod i znala da ne mogu eksperimentiratim, nego moram ozbiljno raditi. Sada i ako bude nešto krivo, neće biti tako loše jer sam tamo da naučim. Samo se nadam da se neću previše vezati (ili još gore zaljubiti!) za nekog tipa tamo. Kada sam prošli put bila, jedan tip je bio presladak - sve cure smo buljile u njega sa otvorenim ustima. I gledao je svaku od nas ravno u oči i smješkao nam se. Mislim da taj tip može osvojiti (skoro) svaku curu. I onda se pitaš kako je došao u zatvor... Dogodi se! On je vjerojatno izašao već nakon dvije godine (što je tamo minimalna kazna), neki ostaju godinama, a onda ih presele u zatvor za odrasle. I što takav čovjek može sa svojim životom nakon što je u 5-10 godina vucaranja po zatvorima izgubio sve prijatelje, zaboravio kako živjeti vani? 
Profesor nam je pričao za jednog dečka koji se je trudio vratiti se u zavod kada su ga pustili van. Zašto? Zato jer vani nije znao kako preživjeti! U zavodu su potpuno drugačija pravila! Ne smiješ osjećati, čisti se jednom na tjedan i smiju ti se ako počistiš za sobom, hvale te ako samo sjediš i šutiš, pod povečalom su svi tvoji postupci. Vani toga nema, vani je za njih novi svijet. Kao Ostin Powers kada se probudi nakon toliko godina! 
Ok, sada opet filozofiram malo previše, pa ću stati prije nego dobijem novu asociaciju! 
