nedjelja, 31.01.2010.
početak (I)
nebo je bilo močno plavo.
stjenovite hridine, onako poznate, pokazivale su smijer. zadovoljno je letio opuštajući težinu na topli zrak koji ga je dizao u visine močnog plavog.
primjetivši crnu točku u daljini, u tom prostoplavetnilu, sokol se sjurio, zainteresiran vidjeti tko se usuđuje narušavati njegovo osobno kraljevstvo. vladar hridina i komada neba, sa svim živim i neživim stvarima u tom kutku svijeta, bijaše nemalo iznenađen od ljepote crnog odsjaja sunca. zraci su se odbijali od predivna perja neke druge ptice.
tanka, crna, vesela, u sretnom letu razigrana, ona nije primjećivala njegovu snagu niti ljepotu. prvi put da ga tako što ne naljuti. njegova oholost i samoljublje pomaknuše se u stranu čineći mjesto interesu. i nečemu drugom. nečemu što nije prepoznavao ili je zaboravio da postoji.
počeo je pelivanski pratiti tu crnosjajnu pticu, kružiti oko nje u lupinzima, prčiti se svojim znanjem. okretao je pažnju na sve načine.
ona, elegantna u letu, pogleda ga pod oka i skoro nevino nastavi svoju igru, igru sama sa sobom...
subota, 30.01.2010.
tvoj (prva)
drugi kažeš...
jel vječnosti
ijedan bitan je broj?
dok uranjam dušu u tvoje bijele puti
dok gledamo se bez miga
u krađi što Nas bliskima čini
a eto
u nesretan stih
ja zarobio bi dan
i dršćem ko prut
što netom pao nije
u brzaku rijeke da uništi ga il spase
ko val plavi
nenacrtan na zidu katakombe
sklonište naše gdje pokazah ti put
sa nadom da jašeš još dugo pokraj mene
te brze vrance
čije osjetismo sape
i mirišem si ruke
djelove tijela
što pohode tu svetost
ko zahvala Bogu
ko totemu starom
što želiš ga za sebe
ne brini Draga
što god sada bilo
ukrasti neće tren nam taj nitko
no vječnost ne zna
trenutke ni brojke
neumorno traži dubinu i srž
znaj!
imam malj
da uništim planine pored sebe
i imam krila
poput ptice
da preletim one udaljene
potom nek sudba
uroti se za nas
nek nada nikad ne utihne ko kazna
subota, 02.01.2010.
10 (nova godina)
bitak si
napravljen od mekoga tkanja
paučina
nošena micanjem zraka
mislima
obogaćen da su izbori teži
kroz vrijeme
i rast
lutaš sam
sa Nadom, tom kurvom
što sreća
i jad je
dok sličan soj tebi
iznenad putanju ti sreže
ko nož rofko meso
ko padalica nebo
da pomakne osu
u nepoznatom smjeru
ti pratiš je tada
ko zbunjeno štene
u ushitu muklom
jer sreća neće riječi
i lutate tako
bez samoće igdje
kao djeca u plesu
na leđima leptira
sa iskrenim smijehom
što stvara sretne bore
i dodirima njeznim
koji ježe kožu
i pečinom se nudiš
bit zaklon oluje
na grudi mi lezi
da ti štitim lice
zboriš i grliš
ko vučica čedo
i daješ se tiho
da te topla grije
tvoja sad jesam i jedno smo zna se
očima se smije anđeoski ljepa
i stisne ti obraz
sa sigurnošču majke
no dan dođe
jadan
kad strah
zarije ti nokte
i povuće rezbu
krvavih li brazdi
i sumnja te jede
uvija i kida
ko orao kljunom jetra
baš ugrabljenog zeca
u želji za srećom
i hvatanjem raja
slobodom se kitiš
dok drugom je zemaš
crnilo pakla
otvara ti porte
ko sam da jesi
a već dušu dao
osjeća li ona
te strahove
puste
što žderu te ko ala
na samotnome brijegu
od leda
i magle
dal osjeća se
isto
nestaju li
bore
od osmjeha dječjeg
na krilima leptira
pruži ruku, zovi!
uhvati i ne daj!
odbij alu mačem
iz srca divljim jalom
sreća je jedna
jer jedno ste bili i bit ćete navijek!
sudba
snove
koti
reži, trgaj, grizi!
jer lutati je lako
sa vučicom majkom
sestrom srodnom dušom
i prilika je malo
čak nebitne su sasvim
bez lica andjeoskog
što život tvoj
sada jedino čini
