subota, 02.01.2010.
10 (nova godina)
bitak si
napravljen od mekoga tkanja
paučina
nošena micanjem zraka
mislima
obogaćen da su izbori teži
kroz vrijeme
i rast
lutaš sam
sa Nadom, tom kurvom
što sreća
i jad je
dok sličan soj tebi
iznenad putanju ti sreže
ko nož rofko meso
ko padalica nebo
da pomakne osu
u nepoznatom smjeru
ti pratiš je tada
ko zbunjeno štene
u ushitu muklom
jer sreća neće riječi
i lutate tako
bez samoće igdje
kao djeca u plesu
na leđima leptira
sa iskrenim smijehom
što stvara sretne bore
i dodirima njeznim
koji ježe kožu
i pečinom se nudiš
bit zaklon oluje
na grudi mi lezi
da ti štitim lice
zboriš i grliš
ko vučica čedo
i daješ se tiho
da te topla grije
tvoja sad jesam i jedno smo zna se
očima se smije anđeoski ljepa
i stisne ti obraz
sa sigurnošču majke
no dan dođe
jadan
kad strah
zarije ti nokte
i povuće rezbu
krvavih li brazdi
i sumnja te jede
uvija i kida
ko orao kljunom jetra
baš ugrabljenog zeca
u želji za srećom
i hvatanjem raja
slobodom se kitiš
dok drugom je zemaš
crnilo pakla
otvara ti porte
ko sam da jesi
a već dušu dao
osjeća li ona
te strahove
puste
što žderu te ko ala
na samotnome brijegu
od leda
i magle
dal osjeća se
isto
nestaju li
bore
od osmjeha dječjeg
na krilima leptira
pruži ruku, zovi!
uhvati i ne daj!
odbij alu mačem
iz srca divljim jalom
sreća je jedna
jer jedno ste bili i bit ćete navijek!
sudba
snove
koti
reži, trgaj, grizi!
jer lutati je lako
sa vučicom majkom
sestrom srodnom dušom
i prilika je malo
čak nebitne su sasvim
bez lica andjeoskog
što život tvoj
sada jedino čini
