nedjelja, 13.05.2007.
Ne da mi se
Mew, prokužila si me... no, zar je to bilo teško skontati- ne pišem- ne da mi se- prošao me hir... na vašu žalost 
Ima svašta nešto, ali mi se ne da. Već prije priopćim Gospodinu Dnevniku novosti i onda mi se ne da ponavljati... eeee, pa nisam dala ime dnevniku- zovem ga Gospodin Dnevnik ili samo Dnevnik (budući da smo ono, prisni, jel). A svemu dajem ime - svakoj torbi, svakoj kemijski, svakom međedu kojeg dobijem, svakoj spravi, svemu što mi dođe pod ruke... doslovno svakom kurcu 
... Kako ćemo ga nazvati? Da vidim prijedloge?
Uglavnom, dosta švrljam po netu pa pazite ovo :
Lebowski: WTC
Postoji izreka 'Ne šalji ženu da napravi muški posao'. Valja spomenuti i onu staru kinesku mudrost: 'Poslati ženu da ti posudi film jednako je glupo kao i poslati muškarca da kupi haljinu'.
Ali kad bi ljudi živjeli prema mudrostima i poslovicama, ne bi bilo ni razvoda ni ratova.
Prije par dana uhvatila me neka boleština, te cijeli dan provedoh prikovan uz trosjed. A kako je svakoj bolesti tijela uzrok bolest duše, odlučio sam se izliječiti jednim pravim akcijskim filmom. Rekao sam svojoj djevojci: 'Odi u videoteku i posudi mi akcijski film.' I dodao sam: 'Ako nisi sigurna je li film akcijski, esemesaj mi naslov pa ću ti ja reći.'
Kad je izlazila iz stana viknuo sam: "Gledaj da je na omotu bude neki kung fu Kinez! Ili zapaljeni auto! Zapaljeni auto u pozadini i kung fu Kinez s trakom oko glave! I to ljut! Ili ako nema Kineza, daj neobrijane Meksikance koji umjesto naramenica nose redenike i imaju čačkalicu u zubima!"
Akcijski film, ako pitate muškarca, znači najmanje četiri različite gole sise, najmanje desetak mrtvih ljudi, pedesetak tona razbijenih automobila i skakanje u rijeku s osamdeset metara visokog mosta iz jurećeg vlaka ili kamiona. Ali kad pošaljete ženu po akcijski film, definicija žanra stubokom se mijenja. Njoj je sat i pol dugo prikazivanje umiranja dvojice policajaca prignječenih s par stotinjaka tona šute akcija.
Nema ganjanja u liftovima, nema bacanja jaja s vrha nebodera, nema preskakanja s tornja na toranj na motoru, nema skakaknja padobranom… Samo dva prignječena tipa koji pričaju kako vole svoju zemlju i svoje žene i svoju djecu. Ono što bi dobar akcijski redatelj stisnuo u jedan kadar, a Veljko Bulajić u dvadeset pet minuta (partizan pogođen bombom leži u naručju Milene Dravić i govori kako je nebo zvjezdano, a Jugoslavija vrijedna umiranja) ovdje je razvučeno na cijeli film, jer se toranj sruši već negdje u dvanaestoj minuti filma.
Od tog trenutka, pa više-manje sve do kraja filma, imamo mrak na ekranu i čujemo nešto tipa:
- Will, ako ti preživiš, a ja ne, reci mojoj ženi da je volim.
- John, ako ja preživim, a ti ne, reći ću tvojoj ženi da je voliš. Ali ako ti preživiš, a ja ne, reci mojoj ženi da je volim. I reci mojoj djeci da ih volim.
- E da, Will, ako ti preživiš a ja ne, reci i mojoj djeci da ih također volim. I za svaki slučaj, ako te netko bude pitao jesam li ga volio, a da ga ja ovom prilikom nisam spomenuo, ti mu svejedno reci da ga volim.
- John, jel možeš ti za slučaj da obojica umremo reći u toki voki da volimo svoje žene i djecu?
- Mogu, Will. Spomenut ću za svaki slučaj i da volimo svoj posao, susjede i Ameriku. Will, a ako ja preživim, a ti ne, jel smijem reći tvojoj djeci da i njih volim?
- Smiješ, John. Znaš, John, da sam mogao birati s kim ću umirati ispod stotinjak tona šute, odabrao bih tebe.
- Hvala ti, Will, to puno znači mojoj prignječenoj jetri i nozi slomljenoj na trinaest mjesta.
- Oh, John, kad mi tako tepaš, poželim da svaki dan unutrašnje krvarim.
- Oh, Will, ti mali tuljane, da nisam ovako prignječen sad bih dopuzao do tebe i zavalio ti jezičinu do ždrijela.
- Oh, John, nastavi, nemoj prestajati, osjećam kako svojom erekcijom dižem ovaj pet tona težak komad čelika.
- Will, ako moja žena umre, reći ću da te volim…
