subota, 17.02.2007.
Najdraže Moje
Najprije velika pohvala filmu Mala djeca (Little children)- prije nego sam ga pogledala imao mi je nekako perverzan prizvuk. Doduše, ima jedan perverznjak Ronnie koji voli spolno općiti s djecom tako da si na kraju otkine alat jer želi biti dobar nakon majčine smrti bla bla, no nije on bitan.
Film je zakon jer ne završava kako bismo očekivali: da Kate Winslet i Patrick Wilson 
nakon što su se više puta dobrano pukli, ostanu zajedno. Sad, to može biti gledano i pozitivno i negativno: Vidiš, obitelj im je na prvom mjestu i ipak odluče sačuvati tu važnu (danas?) zajednicu ili nam pak govore da ne možemo umaći svakodnevnoj rutini? Vraćamo se onome na što smo navikli. Opće je poznato da ljudi ne vole promjene. Ne trebamo ići daleko: pa Tko je zbrisao s Prava nakon mjesec dana mami u skut?! }
I drago mi je da Brad (Patrik Wilson) nikako ne može položiti pravosudni ispit!
I taj dan: četvrtak, nakon filma, umjesto na studentsku zabavu, ja doma navalila na kekse, milka čokoladu i neku super-duper čokoldicu Albeni (od kokosa) koju sam u svom svakodnevnom eksperimentiranju i isprobavanju stvari koje nisam jela, uzela i... bingo! Preporučam čokoldaicu Albeni. Kao i nešto u lisnatom tijestu s čokoladom ; nešto Kat Kat... Svakako, zaključak je da jedem NENORMALNE količine slatkog i da ću osim guzice opsega trokrilnog ormara, dobiti i šećer. Ozbiljno. Morat ću prestati- bar navečer ne jesti toliko slatkog- i sinoć; 2 paka jaffa kekasa, 7 palačinaka i pola (čitaj cijelu) kutije musli Vitalis. A što je najgore; ja se uopće ne osjećam najedeno nakon toga!?! Kad pojedem dva tosta ne mogu više ništa, a kad pojedem tonu slatkog, mogla bih još tonu. Moram pripaziti na šećer- to mi je rekla i doktorica na testiranju.
Korizma MENI počinje od danas.
I tako uživam ja u svojoj dozi slatkog, dovoljno da zadovolji potrebu za slatkim čitave horde, kad zvoni mobitel... Najdraže Moje došlo iz Zagreba- radi mene. Sad bih mogla kenjuckati i odgađati otkrivanje identiteta Najdražeg Mojeg, ali neću: Barbara_Lijepa. MOŽDA STE I POGODILI?
Kako sam bila sretna. Tolika me sreća obuzela da sam se malo prepala. Zašto sam se njoj obradovala više nego čestitki za Valentinovo od momka koji mi je (relativno) simpa ili Kazihirovu poklonu? Hm 
. Možda bolje ne analizirati previše :).
Uglavnom, bile smo juče cijeli dan skupa- naučila me kako maknuti one linkove poviše slika- jeste li primijetili da ih nema:)? Vjerujte, nisam ih držala jer sam htjela biti originalna.
A vrhunac našeg druženja je bio u menzi u Gružu. Odvela ja nju na pizzu jer sam rekla da je ovdje hrana bolja nego u Zagrebu (pa jest, k vragu, kad u cijelom gradu ima studenata da stanu u SC-ov zahod (dobro, i muški i ženski). No, Ona je nevjerojatna. Cijelu je pizzu isprevrtala mumljajući da je SVI čuju kako je pizza premasna s previše sira i tijestom od palačinaka... silovala je jadnu pizzu i onako je ostavila. Bila bih je ja pojela da mi nije pozlilo koliko je puta jadnica za dlaku (i pokupivši koju dlaku) izbjegla pod.
A ona jede prestrašno. I da ne sjediš s njom za stolom (tad ne možeš ne gledati) nekako gdje god da si u okrugu od 100m osjetiš (komadić mesa ili njoke) da se nešto događa...
Raspadam se. Bole me rebra. Prepone. Lijeva lopatica. Bila sam jučer ujutro s Kazuhirom trčati. Nisam godinu dana trčala i eto mi sad na. Teško mi je i disati. Najradije bih se spremila u zamrzivač dok mi ne prođe.
Išli smo na stadion i 45 min. trčali bosi po travi. Nisam osjećala stopala jer je derala bura što je u neku ruku i dobro jer trava na našem stadionu baš i ne liči, a ni pri nagazu ju ne osjećaš kao travu- više je to neki kamenjar s povremenom vlati trave koja se zadnjim snagama bori za opstanak.
Svakako, lijepo se istrčali pa legli nasred stadiona i gledali oblake kako putuju... I davno se nisam tako osjećala. Tako nekako blaženo: ne mogu to opisati, ali i sad mogu osjetiti. Predivno, stvarno. No, čar je u tom bosom trčanju. Prema Kinezima (baš u stopalima se nalazi najviše mjesta gdje energija odmara pri svom kruženju kroz tijelo tako da je intenzivan osjećaj ugode kroz čitavo tijelo kad se trči bos i osjeća tlo pod kojim se trči (ne može se usporediti s trčanjem u tenama).
A meni ova bol zapravo i ne smeta. Boli, a godi. Kao i ona bol kad igram odbojku pa lupam čekić- ja čak u takvim bolima i uživam. Bilo bi super kad bi takva situacija bila i s onom boli pri rađanju. A neće sigurno. E, šta meni pada na pamet 
