Azra & Johnny Štulić
28.02.2006., utorak
Jutarnji list: Kad je Johnny prvi put uzeo gitaru
|
Trodjelni feljton donosi najbolje dijelove iz knjige Krune Petrinovića i Igora CC Kelčeca koju je objavila Umjetnička organizacija ‘Uradi nešto’. Knjiga je nastala na temelju dokumentarnog filma ‘Kad Miki kaže da se boji’ ZAGREB - Johnnyjev susjed iz vojnog nebodera u Sigetu 10 bio je Vedran Čoklica - Zmaj, danas informatičar u Financijskoj agenciji. Johnny je s roditeljima Ivanom i Slavkom, te sestrom Brankom, stanovao na 11. katu, a Zmaj na 15. Zmaj je pratio prve glazbene pokušaje Branimira Štulića, koje je 1969. zabilježio na magnetofonskoj vrpci. Johnny je, pak, svirao na pogrebu njegove kanadske vjeverice Gricka, koju je Zmajev stari prignječio pomičući trosjed. “Johnny nije izgledao kao lirski tip, koji piše pjesme. Sve mu je išlo na živce, i Ameri i Rusi, stalno se protiv nečeg bunio”, kaže Zmaj. Kao pravi prijatelj, o Johnnyjevoj obiteljskoj situaciji, ni danas, trideset godina kasnije, ne želi govoriti. “A sad po redu da vam ispričam sve kako Đoni Krele bjesni kad mu propada bend. Ne zanima ga ništa više čitavi dan, samo misli kako da si kupi dobar gitar...”, početak je neobjavljene Štulićeve pjesme Udrigraund. Engleski nije znao ni riječi U veljači 1967. smo se masovno useljavali u vojne nebodere u Sigetu u Novom Zagrebu. Oko nebodera ničeg nije bilo, pustinja. Johnny je stanovao na 11. katu, a ja na 15. Kad smo se useljavali, liftovi nisu radili. Mi klinici, škvadra iz nebodera, prvih godina smo se skupljali ispred zgrade na klupicama: nismo imali kamo ići, ničeg nije bilo, ništa se nije dešavalo. Kasnije su u osnovnoj školi počeli organizirati čage petkom, jedanput na mjesec, i povodom velikih praznika. Nakon nekoliko godina starci su nam dopustili da koristimo podrumski prostor veš-kuhinje, pa smo znali tamo dofurat gramofon i slušati ploče. Osim toga na parkiralištu smo igrali nogomet, košarku kod garaža ili smo se skitali po Velesajmu. Dobri su ti stanovi: komforni, s centralnim grijanjem, od 74 kvadrata. Imaju neka čudna rješenja, poput vodovodnih cijevi koje nisu ugrađene u zidove, nego strše vani. No, to je tada bio najmoderniji štos. U neboderu se skupila Jugoslavija u malom. Johnny je sa starcima i sestrom došao iz Jastrebarskog, a mi smo se doselili iz Sesveta. Bio je godinu dana stariji od mene i počeli smo se sastajati na livadi, gdje smo igrali nogomet. Ili smo sjedili na klupi, zafrkavali se, pričali viceve. Potkraj šezdesetih Johnny se prvi put pojavio s gitarom ispred nebodera. Doma je jako puno vježbao, a kasnije se nije niti odvajao od nje. U početku, dok je tek lovio grifove, davio nas je: kao sad će on nama svirati, katastrofa. Note, naravno, nije znao i zapravo nam je dodijavao. Skida neke stvari, a pjesmu ne zna odsvirati do kraja, engleski ne zna ni beknuti, ali odmah unosi svoje štoseve. Čini mi se da nijednu stvar nije disciplinirano skinuo do kraja, pa je u jednoj stvari znao natrkeljati svakojakih čudesa. Zimi na ‘nogač’ S vremenom smo mi njega počeli žicati da nam svira, jer nam je njegova gitara bila jedina zabava. No, tada je bio raspoloženiji za nogomet, jer mu je bilo dojadilo vježbanje kod kuće. Usred zime ode doma, vrati se u dresu i kratkim hlačicama, s loptom i ‘ajmo nogač’. U našem neboderu društvo je bilo jako šareno: od tipičnih podoficira koji bi se dobro uklopili i u onu starojugoslavensku kraljevsku vojsku, do školovanih oficira, karikiranih likova, partizančina. Tako da je sukob sa starcima bio neizbježan: mi smo slušali rock’n’roll koji je tada bio u punom zamahu. Grickov pokop uz gitaru Danas mi se čini da smo ga oduvijek zvali Johnny, možda prije toga Štula ili Štulić. Ne znam kako je dobio nadimak, Johnny se nekako priljepilo za njega i više ga nitko od nas nije zvao drukčije. Sjećam se da je u fazi učenja gitare i traženja umjetničkog imena jednog jutra na cesti osvanulo Bryan McStull, napisano kredom, velikim slovima, na pločniku. I taj Bryan je, naravno, bil krivo napisan, Brain. Na Johnnyjevoj prvoj gitari, koju je od nekog posudio i nakon dosta godina morao je vratiti, trebalo je pisati Che Guevara. No, Johnny je crnim tušem na trbuhu urezao Che Guerra. Prve Johnnyjeve snimke nastale su u stubištu, na mom magnetofonu. Snimili smo Love Me Do od The Beatlesa i još neke stvari od Led Zeppelina, Blues Brothersa i drugih. Ja sam lupao po nekakvoj konzervi od marmelade s napetom jelenskom kožom za pranje prozora, a on je tamburao i pokušavao pjevati. Originalna snimka trajala je oko sat vremena. Imao sam simpatičnu malu prugastu kanadsku vjevericu Gricka. Stari ju je priklještil kaučem pa je uginula. Stavio sam je u kutiju od Fotokemikina fotopapira, umotao je u celofan i krenuo u Park mladenaca da je pokopam. Jer, nemreš dragu životinju bacit u smeće. Kako lift nije radio, na 11. katu naletim na Johnnyja. Vidio je da sam ucviljen, pita zbog čega i zaleti se doma po gitaru. Svirao je cijelim putem do Parka mladenaca. Na policiji zbog novčanika Kad sam našao zgodno mjesto, iskopao sam raku, a Johnny je cijelo to vrijeme prebirao po gitari. Kad je sve bilo gotovo, odsvirao joj je jednu cigansku stvar, koja se meni strašno sviđala, ali nikad se nisam udostojao zapamtiti njezin naziv. Moji starci se i dan-danas sjete ludog Johnnyja, koji je svirao na Grickovu pogrebu. U tom čovjeku nema laži, on je to sve to ozbiljno shvatio. Vidio je da mi je teško i otpratio me, da mi olakša bol. Jedne večeri šećemo moj frend, kasnije i moj vjenčani kum, Pavel Kosovac iz Trnskog, po Masarykovoj i razmišljamo kako da nabavimo lovu za cugu u Blatu. To su bila vremena kad smo kronično bili bez love. I ispred Tehničke knjige, na križanju Masarykove i Gundulićeve, naletimo na Johnnyja. “Jel imaš ti kaj love?”, pitamo. Veli da nema, ali je 20 metara dalje primijetio kako je nekom ispao plastični etui s osobnom kartom i lovom unutra. Rulja prolazi, ulica je puna, a Johnny ne vadi ruke iz džepova tankerice. Nema šanse da se sagne i to pokupi s ceste. Dobro, on neće, ali hoćemo mi. Unutra je bilo 135 dinara i već ide kalkulacija: svakome 30 dinara, ostatak odmah zapijemo u Blatu, imamo za dvije, tri runde plus kutija cigareta. “Ne! Ne! I ne! Moramo vratiti!”, veli Johnny. “Kome? Zakaj? Da to nosimo frajeru na Kruge? Kaj si ti lud, osobnu šiknemo u kanalizaciju...”. Zgrabio je lovu i poveo nas - pravac Zrinjevac. Na murju! Da prijavimo da smo našli novce i osobnu kartu. Dežurni murjak nije mogao vjerovati i počeo nas je ispitivati: “Gdje? Kak? Našli ste? I vraćate? Jeste vi to maznuli?” Bili smo mu do zla boga sumnjivi. Na kraju je Johnny ostavio svoje podatke kao nalaznik. Zmaj i Štulić u Sigetu Johnny nije izgledao kao lirski tip, koji piše pjesme. Sve mu je išlo na živce, i Ameri i Rusi, stalno se protiv nečeg bunio, prepričava danas Zmaj. On je bio jedan od rijetkih koji je imao privilegiju upoznati Johnnyjeve roditelje, ali kao pravi prijatelj, o Johnnyjevoj obiteljskoj situaciji, ni danas, trideset godina kasnije, ne želi govoriti. Kaže kako je glavno da su preživjeli. Zmaj je ujedno bio i jedna od prvih osoba koja je pratila Štulića dok je učio svirati na gitari. |
