Da, znam da je danas 26. siječnja, da nova godina više i nije tako nova, nego je već ušla u pubertet što se trudi pokazati ćudljivim vremenskim prilikama, i da, znam da je vrijeme rezimiranja prošle godine u svim mogućim kategorijama davno prošlo po nekim nepisanim pravilima, no, evo, sjetih se i ja zbrojiti sve iz prošle godine. Ako ništa drugo, barem sam dosljedna u odgađanju obveza (pa makar i onih koje sam si sama zadala). Doduše, vjerojatno bi i ovo bilo trajno odgođeno da Miroslav nije ispunio svoje prijetnje, i zbilja napisao jedan post nakon nekoliko mjeseci.
Tako da eto, ta-daaam, predstavljam vam kulturni, odnosno izložbeni rezime 2013. godine. Definitivno je bila bogata izložbama, a kakve su bile, i koje su me se najviše dojmile u pozitivnom ili negativnom smislu, saznajte u nastavku!
Prošle smo godine posjetili ogroman broj izložbi, i ako ćemo iskreno, većine se i ne sjećam nešto, pa je sasvim logično, pa i očekivano da se gužvaju negdje ispod ovjesišta Gaussovog zvona.
Nedaleko istog nalaze se i dvije najrazvikanije prošlogodišnje izložbe, Picasso i Caravaggio. Čitava pompa oko Picassa mi se smučila. Jasno mi je da otvorenje izložbe tog kalibra ne može biti otvoreno za javnost iz jednostavnog razloga što bi nastao stampedo na Klovićeve, i da se to rješava onemogućavanjem pristupa otvorenju bez pozivnice, no prilično mi diže tlak da uz svoj interes za kulturu ja na otvorenje iste ne mogu doći jer eto, ne radim za tvrtku - sponzora izložbe ili koga već, ali zato može bilo koja druga šuša koja ima tu sreću, eto. Za Caravaggia je bio isti problem, no zahvaljujući blogu i direktnom kontaktu s ovlaštenima u MUO-u, uspjeli smo se probiti na otvorenje, pa sam mogla i svjedočiti maločas spomenutim nekulturnim šušama. Da se razumijemo, nemam ja ništa protiv ljudi koji ne posjećuju izložbe, svatko ima svoje interese i to poštujem, no kad netko sav ponosan prikelji dlan na neku sliku ili bilo koji drugi izložak, dođe mi da ga odvalim. I da, mislim da je nekulturno prase.
Uglavnom, za Picassa mi je bilo nekako puno vike (a i para) ni za što, pardon, za malošto. Općenito nisam neki fan (al se Picassa ne propušta), sad sam još manje.
Caravaggio mi je bio zgodan, ali iskreno, opet se digla čitava pompa, u ovom slučaju, oko jedne jedine slike. Al dobro, ako ništa drugo, Caravaggio se nije dodatno naplaćivao u MUO-u, već je obilazak „Večere...“ bio uključen u redovnu cijenu ulaznice.
Od prosjeka je odskočila izložba “Akvizicije MUO...“. Bila je bogata, bila je raznolika, nekako vesela. Više takvih ne bi uopće škodilo.
Izložba Jana Saudeka u Gliptoteci definitivno je bila za pamćenje, reakcije na fotografije bile su od oduševljenja do zgražanja, no na kraju bih je ocijenila prilično pozitivno.
Tomislav Torjanac u desetom selu, također spada u ovu grupicu. Veselo, šareno, dječje - idealan recept za ostavljanje dobrog dojma na Ivanu.
Zanjišemo li klatno na drugu stranu, moram spomenuti nedavno recenziranu izložbu Saše Šekoranje “Višeglasja“ kojoj je falilo svega. Nit je imala neku jasnu poruku (ili je poruka možda zaista bila „poznat sam, pa vam mogu prodati bilo što, ovčice“), nit je bila estetski nešto posebna, nit je bila šokantna. Bila je baš nekako...bezokusna. Onak...zelena salata.
Druga, koja je utisak ipak ostavila, bila je Kožarićeva izložba u galeriji Forum. Ona me čak i raspizdila. Često spominjem kako mi moderna umjetnost baš i ne sjeda, a ova je izložba bila baš dobar primjer zašto – niti pretjerano smislena (čisto laički), niti estetski oduševljavajuća (postoji li ta riječ uopće?), i ono što zamjeram najviše – očit manjak ikakvog truda. Ono, netko je rekao da sam umjetnik, pa vam prodajem maglu pod umjetnost. Ili, sudeći prema motivu za 4 izloška – goli kurac.
No, da ne završimo negativno, za kraj sam ostavila ono najbolje. Rub zvonca, jel? Neke očekivano, neke vjerojatno ne.
Prvo neočekivana – “See new perspectives“ koja je bila izložena u galeriji Karas. Mala galerija, puno autora, moram priznati da mi nije zvučalo pretjerano obećavajuće, no ostala sam ugodno iznenađena. Veličina galerije, dakako, nije toliko bitan faktor, no grupne izložbe često budu kaotične, hrpa autora, svaki fura svoj stil, nešto ti se svidi, nešto ne, na kraju priče je bučkuriš. Izložbe se sjećaš eventualno još 2 dana kasnije, i to je to (idealan primjer za ovo mi je izložba „Ekstravagantna tijela – ekstravagantne godine“ u Klovićevima, koja me unatoč razvikanosti ostavila relativno ravnodušnom). U ovom slučaju, autori su bili prilično dobro usklađeni, što je pohvalno obzirom da ih je bilo čak 16, izložba je bila jako zanimljiva, motivi raznoliki, i unatoč vrlo ograničenom prostoru, bogata i izvrsno koncipirana. Pamtljiva i mjesecima kasnije. Zahvaljujući svim tim faktorima zaslužila je svoje mjesto među najboljima.
Očekivano, tu je završila i najveća (doslovno) izložba prošle godine, Transparentna ljepota, u kojoj je sudjelovala većina hrvatskih muzeja, a koja je bila izložena u 3 zagrebačka muzeja – Arheološkom, MUO i Mimari. Veliki plus izložbi ide čisto iz razloga što mi je staklo jedan od omiljenih medija, ali ipak, veličina čitavog projekta je ta koja ju je izdvojila u mojim očima. A kažu da veličina nije bitna...
I posljedna koju ću izdvojiti - Retrospektiva Miroslava Šuteja u Muzeju suvremene umjetnosti. U MSU redovito odlazim skeptična, i vrlo često se vraćam samo potvrđujući očekivanja. Moderna umjetnost me teško oduševljava. Šuteju je to uspjelo. Mislim da sam rekla dovoljno.
Koliko sam mogla primjetiti, ovaj tjedan, valjda zbog Noći muzeja (kuda planirate?), nema baš nešto otvorenja, pa ću se potruditi napisati i neku recenziju.
Uživajte mi!
Ivana
|
