04.01.2014., subota
Višeglasno, ali falš
I eto mene opet...mora da je do ovog blagdanskog vremena, kad se i takva čuda događaju.
Danas vam donosim drugu recenziju, s otvorenja koje je upriličeno iste večeri kao i otvorenje Torjančeve izložbe. Doduše, kronološki, ovo je bilo prvo.
Riječ je o izložbi Saše Šekoranje pod nazivom „Višeglasja“ u Muzeju za umjetnost i obrt. Nažalost, moji utisci nisu niti približno onoliko pozitivni kao za ilustracije, što je rezultat djelovanja više faktora.
Gužva
Još uvijek sam bila sva u učenju, pa sam kasnila na otvorenje desetak minuta i još čekala prijatelja kojih 15 minuta ispred (nisam dobila njegovu poruku da neće stići na otvorenje). Zašto nisam ušla i pričekala ga unutra, pitate se? Zato jer nije bilo mjesta. Naime, predvorje MUO bilo je krcato, ljudi posloženi ko sardine, i ulazak je bio gotovo nemoguća misija. Obzirom da sam ionako prilično nesklona gužvama, ocijenila sam čekanje ispred (a i tamo je bilo dosta ljudi) boljom opcijom. Nakon završetka govorancija, koje nisam ni čula, Pandorina kutija, tj. izložbeni prostor napokon je otvoren. Prijatelj se ukazao cca 40 minuta nakon službenog početka otvorenja, taman nakon što sam ja odustala od samostalnog obilaska izložbe jer je gužva bila nesnosna, ljudi se naguravali, i bila sam na pragu vrištanja. Već smo odustali od gledanja izložbe i odlučili krenuti dalje, ali ipak me vuklo da vidim to čudo zbog kojeg se svi naguravaju, a i bilo mi je prilično bedasto da tolko čekanje ispadne potpuno uzaludno.
Ljudi
Ah, ljudski faktor, rijetko kad spomenut u pozitivnom smislu. Jednostavno se nisam osjećala dobro tamo. Obzirom da je autor prilično eksponiran, bilo je za očekivati da će se na otvorenju naći i pokoji „celebrity“. Mrzim taj izraz, no danas realno ne trebaš bogznakaj postići da bi bio poznat, pa mi je taj izraz kojeg prezirem baš nekako u skladu s nekima od tih lica. Naravno, bila ih je čitava hrpa, što bi povlačilo i čitavu hrpu fotografa koji su pratili svaki njihov korak. A ovi potonji nisu gledali koga gaze od ove nepoznate „stoke“, nas običnjaka, u svom suludom trku za što boljom fotkom dojučerašnjih anonimusa za koje je zapravo prava misterija zašto su uopće poznati. Tko je ono stoka...? A što se ovih drugih tiče, muka mi je od njihovog poziranja i naslikavanja, živo me zanima kako to da takve zaljubljenike u umjetnost nikad ne sretnem na otvorenju izložbe nekog manje eksponiranog, no ipak uglednog umjetnika? (kad smo kod toga, i sam odnos prema eksponatima zna biti zanimljiv, valjda je svakom s imalo pameti jasno da se eksponati na izložbama NE diraju) Ah...i naravno,svi su oni autoru najbolji prijatelji. „Sašica, ovo je apsolutno genijalno, ovo je fantastično, famozno...“ Nadasve iskreno i nimalo ulizivački. Bla.
Izlošci
Ah...stigli smo i do toga. Kao što sam već nekoliko puta spomenula, nisam baš neki ljubitelj moderne umjetnosti. Zapravo, volim kad se vidi da je u izradu umjetničkog djela uložen trud, da nije nešto napravljeno ofrlje, u 5 sekundi, tek tolko, i prozvano umjetnošću samo zahvaljujući tome što je netko nekada nekako autora nazvao umjetnikom. Što se Šekoranje tiče...pa, s njim nikad ne znam. Često prolazim kraj njegova studija u Ilici, pa sam vidjela stvari koje su me znale oduševiti, neke gotovo natjerati na povraćanje (ljubičasti abortus, kako sam ja to protumačila), a neke me jednostavno ostaviti s pitanjem „koji je ovo k...?!“ (skulpture pasa i psećih kakica).
Abortus
WTF peseki i kakice
Ono što moram priznati, ipak, uglavnom se vidi da ipak ulaže ponešto truda u izradu svojih hmmm...kako to nazvati...instalacija? aranžmana? Upravo sam izguglala da je čovjek zbilja i završio likovnu akademiju. Nisam bila sigurna tko je on zapravo, obzirom da mi je poznat postao iz vražjih medija koji su pisali kako je on radio aranžmane za to i to vjenčanje, taj i taj event, i tak to. Jbt, zvuči ko da samo tračersku rubriku u novinama čitam. Čitam i ostalo, majkemi! Ugl, nisam bila sigurna je li čovjek cvjećar ili što već. Ok. Dakle, uglavnom se vidi da je u instalacije uložen trud. Osim kad nije.
Ipak, volim kad se iz eksponata može iščitati neki smisao, ili barem da su oku ugodni. Nažalost, to je dvoje uglavnom izostajalo na ovoj izložbi. Kod ovakvih izložbi smatram da je popratni tekst uz izloške nužan, a njega jednostavno nije bilo. Možda je u govorima bilo spomenuto nešto o smislu cijele priče, no što s onima koji požele izložbu posjetiti kasnije?
U svakom slučaju, moram priznati da me izložba prilično razočarala. Kao što rekoh, radovi ovog autora na mene su znali ostavljati svakakve utiske, no ne sjećam se kad sam ostala baš potpuno ravnodušna. Do ove izložbe. Premlačna, nedorečena, i ne baš dobro prostorno riješena.
Procijenite sami:
Saša, možeš ti i bolje.
Eto, to je otprilike moje mišljenje o izložbi „Višeglasja“ Saše Šekoranje u MUO. Izložba je otvorena do 2. veljače, tako da imate još mjesec dana vremena da ju pogledate. Ako ćemo iskreno, ne bih ju baš ciljano išla pogledati, tek kao dodatak razgledavanju kompletnog muzeja.
No, u MUO je otvorena još jedna izložba, koja također traje do 2. veljače – „Marijina industrija ljepote“. Riječ je o radovima dizajnerice Marije Kalentić, koja je dizajnirala ambalažu kozmetičkih proizvoda za Nevu. Nažalost, fotki s te izložbe nemam, jer iz nekog razloga nismo ponijeli fotić, a moj je mobitel odlučio otkazati poslušnost i crknuti pred izložbu, te je bio neiskoristiv kao sredstvo kojem pribjegavamo u slučaju nužde. Zanimljive priče, zanimljiva old school ambalaža...e, to već preporučam.
Toliko od mene za danas. Vidjet ćemo koliko će ovo čudesno aktivno doba potrajati...
Uživajte mi!
Ivana
|
- 04:09 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
