petak, 05.08.2011.

Bad Gastein - usred ljeta usred Alpa

Nastavak naše nedavne putešestvije...

Nakon prekrasnog dana na Mondseeu, nastavili smo put k odredištu, u mjesto Bad Gastein, koje nas je očaralo - a posebno naše nasljednice - još prije dvije godine, kad smo u njemu prvi put proveli tjedan dana. Riječ je o gradiću koji već dugi niz godina kombinira lječilišni ili, kako bi se to danas reklo, spa turizam sa zimskim, skijaškim.


Mi danas imamo običaj zimi, kad nam je hladno, ići na planine, gdje nam je još hladnije, a ljeti, kad se kuhamo od vrućine, obavezno putujemo na more, gdje nam je još toplije. Nekad su fina gospoda bila mudrija, pa su zime provodili na blagoj morskoj klimi, primjerice u Cannesu ili Opatiji, dok su ljeti putovali u Alpe. Bad Gastein je, sa svojom prekrasnom Belle Époque arhitekturom, bio omiljeno odredište negdašnjih celebrityja, pa se među goste ovdašnjih finih hotela (posebice Grand Hotel de l'Europe, koji je, kad je bio izgrađen, spadao među najmodernije i najveće hotele Austrougarske monarhije) ubrajaju brojne europske okrunjene glave, bliskoistočni vladari, poznati kompozitori, slikari i političari. Mnogi su i javno spomenuti.





Među našim suvremenicima, na popisu je, recimo, Liza Minnelli. Njoj još nisu postavili ploču; vjerojatno će je osvevremeniti istodobno sa mnom: Početkom dvadesetprvog stoljeća ovdje je nekoliko puta boravila...


Za razliku od većine drugih alpskih mjesta i gradića (uz izuzetak većih gradova), u Bad Gasteinu tek se tu i tamo može pronaći tradicijska alpska arhitektura. Šetajući gradićem, zbog elegantne arhitekture imate osjećaj da ste negdje na Kvarneru i samo čekate kad će se pred vama pojaviti more. Mjesto nije veliko, no nalazi se na ogromnoj strmini, tako da je visinska razlika između najniže i najviše građevine nekih stotinjak metara. Iako, gledajući s jedne strane gradića na drugu, mjesto djeluje veliko, objektivno vam je potrebno tek desetak minuta kako biste s jedne strane došli na drugu. Naravno, izvan ovog povijesnog središta sad već postoje i dijelovi koji nisu tako centralno položeni i koje vam je ipak lakše obići autom.

Naš se hotel nalazi relativno visoko, negdje na gornjoj polovici između najdonje i najviše položene građevine u mjestu, a pogled s balkona naše sobe na sve je strane bio prekrasan. Da vas ne gnjavim, pokazat ću vam pogled samo u jednome pravcu, ali u nekoliko različitih vremenskih uvjeta i doba dana.


Dakle, odmah nakon što smo stigli, dočekalo nas je oblačno predvečerje.




Raspakirali smo se i ovo sliknuli prije odlaska na večeru.




Ovo je bio pogled nakon večere.




A ovo nakon što smo uspavali nasljednice (ne pitajte koliko to traje - evo male utjehe za sve roditelje koji dijele naše muke).




Prvih dan-dva vrijeme je bilo loše, pa smo se uglavnom kupali u hotelskim bazenima, igrali (kuglali!) te ponekad malo prošetali. Pogled na planinu kaže: pao je snijeg! Točno na ovaj snježni planinski vrh kojeg vidite na slici otišli smo koji dan kasnije, pa su nasljednice krajem srpnja imale priliku uživati u grudanju.




Ali, kao što dobropoznata poslovica kaže, nakon kiše i ostalih nepogoda dolazi sunašce...





Prekrasno, zar ne?


Evo i šetnje gradom... Najprije, u središtu je jedna sasvim moderna građevina, kongresni centar izgrađen sredinom sedamdesetih. O tome da je i ta betonska zgrada nekad nekom bila lijepa govori činjenica da je njezin tvorac ovjenčan salzburškom arhitektonskom nagradom. Meni se ne sviđa kako se uklapa u okoliš; zgrada je čak i za najsunčanijeg dana tmurna i depresivna.




Nalazimo se na jednoj od glavnih ulica... Suveniri, kokice, kikiriki...






Dolazimo do vodopada dugog dvjestotinjak metara koji u tri etape pada kroz samo središte grada. Spavate li kraj otvorenog prozora, uživat ćete u njegovom zvuku koji je toliko glasan da se čuje u cijelom gradu. Vrlo poetično, moram reći. Ovo je gornji dio vodopada.




Na samom rubu litice nalazi se ova kuća i svaki put kad bih je vidjela zapitala bih se jesu li se njezini stanovnici naviknuli na činjenicu da se nalaze na rubu strmog vodopada, pa hedonistički uživaju u pogledu i zvukovlju ili pak paranoično pakiraju osnovne potrepštine u torbu za slučaj brzinskog bijega iz kuće koja se urušava.




Ovo je pak pogled na donju stranu vodopada i donji dio mjesta.




U gradu je negdje pred sredinom dvadesetog stoljeća došlo do stagnacije elitnog turizma. Krajem Drugog svjetskog rata, hoteli su dobrim dijelom pretvoreni u prihvatilišta za izbjeglice; neki su kasnije renovirani i pušteni u promet, neki su se višekratno borili s bankrotom i mijenjali vlasnike, a neki još od tada nisu obnovljeni. Nekoliko kapitalnih gradskih nekretnina u vlasništvu je jedne bečke tvrtke za prodaju nekretnina koja se već dugi niz godina svađa s lokalnim vlastima, kojima uporno obećava da će te građevine - sve redom u središtu grada - obnoviti, no po tom pitanju ništa ne čini. S druge strane, postoje i zgrade koje se upravo renoviraju i vjerojatno će uskoro zasjati u starom sjaju.








Putokazi koji sprečavaju putnike namjernike da poput divokoza izgubljeno lutaju planinama. Moderni i starinski. Putokazi, ne putnici namjernici.






Ovo je pogled na najnižu građevinu u gradu, hotel kojeg upravo renoviraju.




Jedna od nekoliko crkvi.






A preko puta crkve stoji ljubazan pokušaj objašnjenja ako se pitate zašto vam se povremeno zaštopaju uši.




Pogled od crkve prema kongresnom centru i hotelima. (Cijelo mjesto možete slikati jedino s vrha planine ili iz helikoptera. Jedno od toga smo probali, ali o tome u nekom od idućih postova)




I još koja šetnjoslička.








Noćni život nije lud i nezaboravan, ali lokalna turistička zajednica jako se trudi revitalizirati turizam toga kraja i sve je puno različitih ponuda. Primjerice, dolaskom u hotel svaki odrasli gost dobiva besplatnu Gastein Card, karticu koja autobusni prijevoz u cijeloj regiji čini izuzetno povoljnim, a cijene ulaznica u muzeje, na koncerte, u sportske dvorane, kupališta, žičare i sve ostalo osjetno su snižene, dok su neke stvari s karticom besplatne.

Ispred našeg hotela - da budem precizna: ispod našeg balkona - nalazi se ljetna pozornica na kojoj se gotovo svake večeri održava neki program, od projekcija igranih filmova regionalne tematike do jazz koncerata. Na dijelu terase na kojemu su postavljene bijele plastične stolice ulaz je besplatan, a ostatak terase pripada susjednom restoranu, tako da uz koncert možete popiti piće ili pojesti večeru (najtoplija preporuka: pastrva, prava planinska, iz rijeke, a ne uzgajališta, okusom posve drugačija od onih koje kupujemo u Beču).

Kaj da vam velim... Nije da u Bad Gasteinu gostuje reinkarnacija Elle Fitzgerald, ali poklonjenom konju ne gledaju se zubi, je l' tako? Bend je bio prosječan, pjevačica simpatična ali loša, no zato cijeli doživljaj... Što bi rekli u jednoj reklami: neprocjenjiv.

Dakle, Gastein by night... Uživajte!

Oznake: Bad Gastein