subota, 09.10.2004.

Novosti iz susjedstva

Buduci da sam vec neko vrijeme u Becu, malo cu vam pisati sto se ovdje dogadja. Osim sto je tmurno, kisovito i hladno, dan kao stvoren za provesti u krevetu, vijest (posljednjih) dana je da je poznata austrijska knjizevnica Elfriede Jelinek postala dobitnicom Nobelove nagrade za knjizevnost.

To samo po sebi ne bi bilo cudno da gospodja Jelinek nije highly kontroverzna persona oko cijeg se lika i djela vec desetljecima lome koplja knjizevnih kriticara, politicara i one vrste svastarski nastrojenih novinara koji sami sebe vole nazivati drustvenim kronicarima. Iako u ljevicarskim krugovima cijenjena - ili bas zbog toga - austrijski mainstream nikada ju nije prihvatio do kraja, a njezina, kako se to pristojno kaze, ostra kritika svega i svakoga ili, obicnim rjecnikom receno, njezina ostra jezicina dovela ju je do toga da u Austriji vjerojatno vise ne postoji skupina ljudi kojoj se nije zamjerila. Pogotovo ju ne mogu smisliti desnicari, nakon cijeg su ulaska u vladu netragom nestali njezini komadi s pozornica drzavno financiranih kazalista.

I sad bas ta Elfriede Jelinek dobije Nobelovu nagradu. Koji neugodnjak. Pitate se zasto? Pa valjda zato sto bi doticnoj trebalo cestitati, makar i s kiselim izrazom lica.

I cestitali su joj. Neki srdacno, neki ulizivacki, a neki forme radi. Jedino joj jos uvijek nije cestitala FPÖ, stranka desnicara Jörga Heidera, kod nas poznatog po slizivanju s lokalnim desnicarskim krugovima i paradiranju po svecanoj lozi Sinjske alke. Ali ajde, treba ga razumjeti - nije ni njemu lako.

Situacija je krajnje komicna. Prije Elfriede Jelinek nijedan austrijski autor nije dobio tu prestiznu nagradu, tako da su Austrijanci ponosni kao da je prosjecni Hans Müller osobno napisao svako slovo njezina opusa, no istodobno im je krivo sto je bas ta cudakinja pobrala Nobela i u njoj nenaklonjenim medijima vec se suska da je jako lijepo sto je jedna Austrijanka priznata na taj nacin, ali su kriteriji za dodjelu Nobelove nagrade posljednjih godina ipak postali krajnje problematicni, sto bi valjda trebalo znaciti da bi im bilo draze da priznanje i nofceki nisu doleprsali Elfriede u ruke. Pa makar Austrija i iducih pedeset godina ostala bez Nobela.

Znate ono, nek' mi crkne krava, glavno da crkne i susjedova.

Nije sad da nesto branim gospodju Jelinek, jer mi njezino pisanje uglavnom ide na zivce. U mladjim je danima bila umjetnicki inovativna, dok je pod stare dane koristila vec odavno prozvakane knjizevne fore koje su izmislili njezini prethodnici (ili ona sama nekoliko desetljeca ranije, ali je - mozda zbog senilnosti - to u medjuvremenu zaboravila), a jedino sto ju je izdvajalo iz sume neinventivnih autora bila je njezina beskompromisna kriticnost.

Osim toga, gospodji Jelinek dugujem svoje najneobicnije kazalisno iskustvo. Negdje tijekom druge polovice devedesetih becki Burgtheater odlucio je uprizoriti njezin komad Ein Sportstück. Naravno, u tome nema nista cudnog, jer kazalista i postoje kako bi uprizoravala komade, nije li tako? Medjutim, Elfriede Jelinek svoj je Sportstück zamislila kao dramu u trajanju od punih osam sati, u koje dobrostivo racunam i dvije pauze od pola sata. Buduci da gledanje predstave tog kalibra zahtijeva odredjenu tjelesnu spremu, da ne velim nekaj drugo, uprava kazalista i prposna Elfriede dosli su do kompromisa: na redovnom ce repertoaru igrati skracena, recimo trosatna verzija komada, ali ce na pretpremijeri i premijeri biti pokazana integralna verzija.

Pogadjate, ja sam bila medju sretnicima u premijernoj publici.

Ne, nije samo duzina komada bila ono neobicno. Karte su bile izuzetno povoljne, gotovo besplatne, no uvjet za ulazak u kazaliste (bez obzira na posjedovanje ulaznica) bilo je da dodjete u sportskoj opremi, a najoriginalnije odjeven posjetitelj bio je dobitnik odlicne nagrade: jedne od najskupljih i najprestiznijih kazalisnih pretplata (imajte na umu da dobra mjesta na razvikanim predstavama u tom kazalistu mogu kostati i par stotina eura). I tako, frendica i ja dosle smo u trenirkama i tenisicama, sto mi je, moram priznati bilo prvi i zadnji put u zivotu da sam tako odjevena usla u zgradu bilo kojeg kazalista na svijetu. A i u tenisicama mi je uskoro postalo neudobno, jer osam sati je osam sati.

Medjutim, nas dvije bile smo totalne amaterke. Medju nama bili su skijasi (da, doslovce u pancama i sa skijama na ramenima), planinari u gojzericama i kariranim kosuljama, kosarkasi, atleticari i nogometasi, a glavnu nagradu odnio je, vjerovali ili ne, ronioc, covjek koji je poslusno odgledao predstavu odjeven od glave do pete u gumu, s gumenom kapom, maskom i disalicom na glavi i ogromnim crnim perajama na nogama. Zasluzeno, priznajem.

Sam komad nije nas odusevio. Bio je prepun kliseja koje su u teatar uveli drugi autori nekoliko desetljeca ranije, a glavna fora bila je golotinja na kamione i jednako tako prozvakano kritiziranje austrijske uloge u nacional-socijalizmu. Bla, bla.

Bilo kako bilo, Elfriede Jelinek najnovija je dobnitnica najvece i najsuskavije nagrade za knjizevnost. U moru blogova o Severini i njezinim novim podvizima koje posljednjih dana putnik-namjernik moze procitati morala sam napisati jedan sasvim drugaciji. Sorry, nemrem si pomoci, to je jace od mene. Da ne ispadne da smo nacija koja samo brije o novim podvizima olinjalih pevaljki.

<	listopad, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31