nedjelja, 03.10.2004.

Kad ste zrtva trendova...

Na srecu marketinskih strucnjaka i mnogobrojnih industrija, na svijetu zivi neslucen broj ljudi bez vlastitog misljenja, s urodjenim strahom izrazavanja istog ili pak do jaja nesigurnih. Takvima se prodaje sve sto se proizvede, upakira u luksuznu vrecicu, opise s puno epiteta tipa ekskluzivno, izvanserijski, vrhunsko i na kraju obiljezi znakom trendovsko.

Jer, kako bismo mogli objasniti cinjenicu da zene koje vole imati dugu kosu pod utjecajem medija masovno hrle frizerima na sisanje, da one koje obozavaju stikle odjednom gradom setaju u tenisicama ili japankama, da one koje su zakleti sportski tipovi pocinju nositi sakoice od tvida i slicno? Mislim, ok je mijenjati se i raditi na sebi, no okupljenoj je publici smijesno promatrati mijene koje dolaze sezonski i opravdane su rijecju trend.

Naravno da se trendovi ne pronalaze samo u svijetu mode, kozmetike i automobila. Ima ih posvuda. Sjecam se da je cijela jedna epizoda legendarne Murphy Brown bila posvecena ismijavanju njujorskih trendsettera koji su kupovali basnoslovno skupe umjetnine trendovskih slikara, a koje su zapravo bile obicne zbrljotine. Na kraju je Murphy dala na procjenu slikariju svog mladjahnog sina, rekavsi da je rijec o up-and-coming mladom umjetniku. Slika je bila procijenjena na par tisuca dolara, a njujorska art scena pomamila se za slikama neposotojeceg genijalca.

Zbog cega ovo pisem? Danas mi je muz pokazao tekst o cetverogodisnjoj djevojcici koju je njezin ocigledno sposobni otac proglasio slikarskim cudom od djeteta i uz pomoc odlicne samoreklame i medijske podrske uspijeva prodavati njezine slike za osam do deset tisuca dolara. Mislim, tko zeli, neka plati - meni je skroz svejedno sto tko cini sa svojim novcem. Medjutim, cini mi se da ga ljudi ponekad imaju u takvom izobilju da zaista vise ne znaju na sto bi ga potrosili, pa izmisljaju, ne shvacajuci apsurd situacije u kojoj se nalaze.

Naime, spomenuto dijete je od svog oca dobilo velika i skupa platna, uljane boje, profesionalne kistove i drugu slikarsku opremu, pa nije ni cudo da se njezini prvi slikarski pokusaji nesto razlikuju od onih njezinih vrsnjaka. Naime, vecina cetverogodisnje djece od svojih roditelja dobiva tekice iz samoposluzivanja i flomice ili drvene bojice. Moj wild guess bi bio da bi svako dijete uspjelo proizvesti slike poput slika male Amerikanke kad bi imalo isti alat.

Pretpostavljam da iza tog cuda od djeteta stoje pohlepni roditelji. Naime, prema americkim zakonima, roditelji djece koja zaradjuju imaju pravo na veci dio zarade. Tek je deset ili dvadeset posto prihoda potrebno uplatiti u zakladu koju dijete smije poceti trositi po navrsenoj osamnaestoj godini, a ostatak novca pripada mami i tati, pa nije ni cudno sto je bas u Americi toliko roditelja koji svoju djecu forsiraju u manekenske, glumacke, pjevacke pa, eto, i u umjetnicke vode. Svi bi oni bili menadzeri malim genijalcima, koje pretvaraju u odgovorne za kucni budzet.

Elemente montipajtonovskog apsurda pronalazim u usporedbama djecjih slikarija s Jacksonom Pollockom, u japanskim biznismenima koji unaprijed rezerviraju slike kako ih djevojcica ne bi rasprodala ili pak u cinjenici da je jedna ozbiljna (sic!) njujorska galerija spremna ponuditi prostor za izlozbu tih mazarija.

Bez zelje da vrijedjam mozebitnog buduceg Picassa, meni je sve to za umrijeti od smijeha. I vidim da je izuzetno lako uvalit ljudima muda pod bubrege. Dapace, cekaju u redu da iskrcaju lovu, samo ako dobro zapakirate proizvod, a kad ga napokon kupe, od srece masu repicem sto ste im dopustili da vas obogate. Human nature.

<	listopad, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31