KTP

Michael Richards - Kramer iz "Seinfelda" je na svom stand-up nastupu vrijeđao crnce. Slijedila je isprika na Lettermanovom talk-showu (u kojem je gostovao i Seinfield) koja je sažeto glasila – «iako sam rekao sve one stvari – ja nisam rasist». Pa rasist je i onaj koji širi rasnu netrpeljivost, am I right? No zanimljivija od ove kvazi-isprike je reakcija publike koja reflektira svu zaguljenost iskaza i konteksta, miješanja reprezentacija - Michaela Richardsa i Kramera, pogrešne interpretacije…
Dok se Richards ispričavao, Lettermanova publika se počela smijuljiti ne shvaćajući kako nije riječ o komediji. Najprije ih je Senfield smirivao s riječima "nije smiješno", a kasnije i sam Richards.
Je li publika jednostavno pogrešno interpretirala ispriku? Čini se kako se pogreške gomilaju – Kramerovo vrijeđanje Crnaca u publici bilo je dio showa – izvađeno iz konteksta – ispalo je da je Michael Richards rasist.
Na showu se treba smijati - dok slušamo ozbiljnu ispriku - treba biti ozbiljan. No publika konstantno pogrešno interpretira, nastavljajući gomilati zablude. Michael Richards nije rasist, u najgorem slučaju rasist može biti lik stvoren za potrebe stand up nastupa. Dok daje svoju službenu izjavu a publika se smije dovodi ga u situaciju da se i njegova isprika pogrešno interpretira kao sprdnja.
Je li Richards žrtva pogrešne interpretacije – riječi «izvučenih iz konteksta» (što je klasična obrana optuženih zbog nacizma, rasizma, šovinizma)? Je li Lettermanov talk-show – Richardsu naštetio jer se opet našao u komičnom kontekstu koji je htio ugostiti ozbiljnu ispriku? Richards got punk'd. Izabrao je krivi kontekst, opet su ga pogrešno protumačili. Sadržaj je ostao nebitan, a "situacija" je postala smiješna - Kramer koji gleda u kameru i ispričava se svim "afroamerikancima" - izaziva smijuljenje.
Čini se da je Richards postao tragična žrtva konteksta. Ali stvar je još gora. Nije kriv Lettermanov show. Richards više nikad neće biti shvaćen ozbiljno. Komičar je tražio da se rasno vrijeđanje na stand up nastupu shvati kao komedija. Za kaznu su se izbrisale sve njegove "ozbiljne" reprezentacije, on više nije u mogućnosti dati ozbiljnu ispriku. U stvari njegova ozbiljna reprezentacija nije nikad postojala.
Ali stvar je još tragičnija. Kramer više nije smiješan. Kramer je postao je rasist, a oni nisu smiješni.
Kako se to moglo desiti? Zbog čega ljudi više ne mogu Richardsa shvatiti ozbiljno, a Kramera neozbiljno. Ne zato što su pogrešno protumačeni – nisu Richards/Kramer žrtve konteksta, nisu ih pogrešno shvatili, nije njihov PR izabrao pogrešnu emisiju za ispriku, itd. Richards i Kramer su kontejneri koji su procurili, njihovi su se sadržaji jednostavno prelili. Kramer koji se može rasno sprdati, postao je Richards, a Richards koji «nije rasist» postao je Kramer koji isto nije ali se može….
Richardsu/ Krameru nije uspjelo suzdržati se od tako puno reprezentacija sebe, od kojih neke nisu za televiziju.

Sloboda izmišljanja sebe je ograničena jer se nikad ne možemo u potpunosti suzdržati sami od sebe. Totalno Izmišljanje na netu ne uspijeva jer ponavljamo iste mehanizme kao u ostalim sferama. Lica u gomili na ulici ili avatari na mreži - ništa novo – svatko dizajnira sebe. Kako kaže Shaviro - nisam isti prema mami i prema ženi. Istina je kako Net mnoge zavara - umreženo ja, slobodno od tijela…, ali uspostavi se kako je cyber-distanca iluzorna, djela i riječi na netu imaju iste posljedice kao ona u fizičkom svijetu. Shaviro kaže kako je naučio lekciju u LambdaMOO poč. 90tih kada se (friško rastavljen od 1. žene) upustio u intenzivne veze, neke i seksualne, a neke je prenio i na "stvaran" život (i danas je u vezi s ženom koju je tamo upoznao).
Ako netko zbilja želi vidjeti najteže posljedice prihvaćanja ove iluzije, treba pogledati mali nervous breakdown Justina Halla legende te (iz 2005). (Justinovi se Linkovi iz podzemlja, koje je počeo voditi 1994., smatraju prvim blogom.)

Odite u petak u Čakovec! Fešta je super i prigodna za pobjeć od B. ludila:

u petak, 22.12.2006. u Klubu Centra za kulturu u Čakovcu se održava Slobodni festivala 0.5
Program festivala:

18:30 Vatreni performance, Trg Republike, ATEŠ
19:00 Klub CZK-a (Trg republike bb), Predstavljanje umjetničkog rada Jake Železnikara (Ljubljana)
19:30 Klub CZK-a, Multimedijalna promocija časopisa “Veno”
20:30 Javna tribina “Internet: umjetnost, slobodna kultura i virtualne zajednice” (uvodničar: Jaka Železnikar)
22:00 Vatreni performance, Trg Republike, ATEŠ
22:30 Palladin (20 m od Trga republike, adresa: Katarine Zrinski 1), After hour Party


http://www.actnow.hr/

Na stranicama DPKM-a je objavljena besplatna elektronička knjiga "Paranoidnije od ljubavi, zabavnije od zla". Roškov "Paranoid" je punk teorijska šaka u lice akademskom gluvarenju. RoškoBoško se koristi remedirajcijom (Bolter/Grusin, premiještanje tehnika jednog medija u drugi) hipertekstualnim strategijama, pastišem, sempliranjem, intervjuom. Metoda koja je najbliža glazbenoj teoriji Kodwa Eshuna - Eshun/Roško miksaju fonemsku, sintaktičku, zvukovnu, razinu jezika sa značenjem stvarajući neologizme poput Bey Watch, shaviromanija i anarhokrist, pri čemu sam zvuk riječi odvodi prema nekim značenjima (uplivu stranog, Objekta, nepoznatog) praktički pretačući teoriju paranoidnog u praksu. Na žalost dio knjige "Reklame za Paranoidni Orgazam" [fotoalbum istog «mentalnog sklopa» ili pishodinamike - kolaža vizualnih kadrova nadrealističnog (teorija kao talog kave (Derrida) – gatanje – usne – poljubac – balončić svijesti – sladoled vremena – reklame – kontracepcija – ekrani tijela – zaljubljeni tumor...) nije ušao u elektroničko izdanje.

Hvata me kriza jer ne mogu dočekat objavljivanje romana Aljoše Antunca Poslije zabave (izlazi idući tjedan, Libra Libera + roman će se prodavati zajedno), a srećom vidim ima još takvih. A za one koji još nisu nanjušili da se pojavila proza koja žiletom reže Hrvatsku di je najtanja, blitzkrieg utrnuća i najljuća do sad viđena detoksikacija i cipelarenje hrvatske stvarnosti, stiže par odlomaka za uvjerit nevjerne:

Aljoša Antunac
POSLIJE ZABAVE


Vagao dal sa posttraumatskim krenut, al bilo bi jeftino i teško će ti sad proć (to moš nedjeljom u dežurnoj jer ti, jasno, ne radi doktor, a baš te eto ulovilo trest, i velikodušno ponudiš legitimaciju i ono slučajno Hvidrinu usput, to da te skuži ko možebit ipak ludog, «ako vam trebaju podaci il što bilo», a znaš da u pravilu odbiju, samo eto iskren si i čist, prođe), tako se upregnuo razblažit facu izmučenu lokanjem i ultra kulturno pristojan, al tvrdim tonom odlučnosti: - Gospođo, sad sam s posla, od 8 ujutro - bilo blizu 10 navečer - zbilja sam imao užasan dan - stara spremala zatvorit i nikog osim jedne još starije babe i ta mu utješno da će sutra sve bolje bit, potegla mu stranu, tako ova glavna: - Znate, ne bih smjela - pružajući mu kutiju, onda u kasu da mu vrne sitniš.
- Dobro, ne moramo baš svaku kintu gledat. Puno vam hvala, gospođo. Doviđenja - lagano im klimne.
- Laku noć - obje, raznježeno, s dostojanstvom.
...
Nemrem ja seb žilu nać, jebi ga, al po ožiljcima od transfuzije (izbolo me ko beštiju tamo) to m orijentir, i nikad aut, čovječe, ono, kad fulaš, pogodiš u meso pa ti plik iskoči i nikako proć.
Utrese u žlicu, onda ozgor prospe nešto zelenog praška za falšu limunadu pravit. Odvrne upaljač na najjače, zgrije malo na suho. Iz plastične 1/2 l boce Fante potegne inekcijom vodu (u apoteci uzeo dvije inzulinske, cvaj end half ćune svaka - a vrag te goni u privatnu ić, u općenarodnih te u vr' glave kunu dvajst može puška zapast - i ženi za pultom u očima, ono, šta ja znam, samilost, Ma sve je to u redu al daj ti meni), ušprica u žlicu, otprije otparan komadić filtera s Opatije zgužva prstima i ubaci, nastavi grijat. Uskuhalo, povuče, u žilu. Na to ga probije znoj.
...
Našlo me u zahodu, omaklo mi se, jebi ga, i u kombiju Hitne iz džepa mi izvukli Hvidrinu legitimaciju pa mislili da sam se htio ubit, pljuskali me «Jeste liječeni od posttraumatskog stresnog poremećaja?», «Nisam, jebi mater svoju», onda opet mrak, probudim se u bolnici, skužim da mi iz usta viri onaj kurac sonda, iščupam je, osjetim da sam zaderao nešto unutra, skočili i da mi jebu mater blesavu al okej nisu mi ništa nazad išli gurat, poslije sam pljucao nešto crno, uglavnom našli mi svašta pa nisu znali u što sa mnom, tako im uvalim alkoholnu padavicu, računam bolje ću proć nego da mi tefteri heroinski over, jebi ga.
S pića moš se praxitenom skinut, al tu moraš dobro vagat, jer sa mnom ti to išlo: potegnem prax, 6-7 komada, i poništi mi krizu, noge čvrste, ne tresem se, ne drhtim, posloži mi sav nered u glavi; onda odem pit, jebi ga.

Sličiš na majmuna, miljardu mu puta ćaća rekao, a to i jesi, dodao bi. Prešutio bi on, volio je sliku onog što je stari bio, o čemu su mu pričali, «nešto što ja nikad dostić neću moć». I «mislim da ludim», jer ej vid ovo: čitam u krevetu, fotelji, štampu (okrenuo neki broj iz oglasa unutra, nula pa šestice - petice - nule između, i kad se javila ova tamo rekao da zapravo ne želi ništa, «Znate», rekla, «i ja bih trebala… tako… nešto sitnog zaradit, da mu je žao, rekao joj, «Oprostite», poklopio onda), strip (iskopao Modesty Blaise odnekud; jednom Andrei rekao da sliči na Modesty Blaise, nije rekla ništa, valjda mislila da on to o nekoj porno zvijezdi, il tako nečeg), nekog Pumu nekog Bob Hopera (na Srbijanca mu iz nekog razloga bacao otaj, mutljavina neka vrag zna okle mu upalo, stoposto pazar ozdol, kao L.A. i chicano bande, mobsi, ološi, dop dil… stuče ovaj oto đubreraja sve skupa na gomilu), «Beleške uz ratovanje» Koče Popovića (izvukao iz regala, dvajst godina prašinu skupljalo, od starog stvar) šta bilo, i sve ti ga to kao u redu s tim. Onda trgneš se jer oči ti davno sklopljene, i tijelo ti, nadrobljeno otrovima, mokro. Skužiš tu da je svo ti vrijeme spavanja (a po ure il uru možda) oto što si čitao samo nastavilo curit kroz tebe, al ne stvar što ga zbilja unutra kako ti se na prvu čini da baš tako eto priča išla; tek poslije, kad vidiš da ti je znoj sa čela čitanciju do korica probio, i kad vidiš okrugla crnila što si papir čikovima stigao zbušit (a bilo toga i po stolu, tepihu…), sjedne ti da si baš ti u svemu tom za kormilom bio. I nikad se svoje vožnje sjetit ne moš. A znala bi mu priča dobra bit. Sjetit se ne bi mogao. To da sliči na majmuna, to da.

Je'l ili nije bilo cenzure na forumu Filozofskog fakulteta u Zagrebu? Administratori najavili uvođenje sustava autorizacije kojim bi se zahtijevalo upisivanje korisničkog imena, od koje se (nakon peticije i prosvjeda) odustalo, a dogovorena je samo izrada forumskog pravilnika.
Dva su pojma u igri - institucionalni prostor i anonimnost. Forumaši - željeli ostati anonimni kako bi forum ostao otvoren za slobodnu kritiku, institucija - tražila da se u raspravu ulazi s imenom i prezimenom. Kritizirajući praksu spajanja nespojivog, T-Zombix je pozivao studente da se, ukoliko žele ostati anonimni, presele u "sloboni prostor" (koristeći alate otvorenog softvera), upozoravajući ih da nikad i nisu bili anonimni (koristeći server ffzg-a). Je li problem u instituciji koja dozvoljava slobodu govora ali zahtijeva odgovornost imena i prezimena, u praksi koja dozvoljavajući anonimnost često omogućuje slobodnije kritiziranje, ili u njihovom spoju, pitanje je sad.

Kako je bilo na promociji Libre Libere #18 u SC-u mozete škicnuti kod Bojana Sudarevića. A za dalje - raspisan je natječaj za prozu: