utorak, 04.01.2011.

Želiš mi sreću? Želiš mi što?

Posljednjih dana stalno možemo čuti Božićne, ali i novogodišnje čestitke, u kojima se obavezno, gotovo redovito, na prvom mjestu stavlja sreća. A što je sreća zapravo? Jedno je sigurno, sreća ne znači isto za svakoga. Može li se sreća uopće definirati? Je li sreća univerzalni pojam? Zar se ne razlikuje od čovjeka do čovjeka? Djetetu možda sreću predstavlja igra s prijateljem i nježni zagrljaj majke kada suze teku. Mladiću možda snažni stisak ruke voljene osobe i utakmica u nedjeljno poslijepodne. Starcu je to možda puna kuća unučadi i dobar bolnički nalaz. Puno je životnih detalja koji nas čine sretnima ili tužnima. No što se dogodi kada nam to postane malo, kada sve te mirne crtice života zamjenimo jednim razlogom za sreću, novcem npr.?

Promatram grad, ulicu. Kladionica do kladinice. Pune ljudi koji vjeruju da ih listić može učiniti bogatima i sretnima. Žalosno je što to i nije sve. Koliko ih se kocka, i s imanjem i s životom. Čini li to ljude sretnima? Sjećate li se ikoga tko je tako živio i bio zadovoljan? I svi to znaju, a opet ovi poroci imaju slijedbenike. Zašto je to tako? Zašto se ljudi zadovljavaju trenutnim ispunjenjem i ushitom? Možda osjećaju moć. Oni mogu upravljati svojim životom, svojom srećom. U tom trenutku oni igraju ulogu Boga. Kada taj osjećaj nestane ljudi teže da ga opet ožive i tako postaju ovisni. I nije ta ovisnost ništa manje opasna od ovisnosti o drogama i alkoholu.

Vjerujem da većina shvati, barem pred kraj, da sreća počiva negdje drugdje. U miru je sreća. U miru i ljubavi. A to nam ne može pružiti ni novac ni igre na sreću. I dok to ne shvatimo, lutat ćemo ogromnim platformama lažne sreće i pogubnih ideala i bit isprazni i nesretni. Na našu sreću, u svakom trenutku nam je omogućen povratak i onoj igrački, utakmici i unucima...