kraljevski puding

Flathill Airlines opet ima dva nova remiksa:

Prvi:

Samo Tako & Namu Mani - Dubminton (Ex Parrot Dub)

& Drugi:

dirty4mat & Flathill Airlines - Duplicate (Farting Dragon Mx)

Uživancija.

Spaziergang Schallplatten povodom Dana Prodavaonica Ploča s ponosom predstavlja novo pseudovinilno izdanje!

Otpadnici Fanka poznati kao i Ponoćni Fank Kockari poznatiji kao Prstenove Utvare nadalje poznati i kao Rundfunk Rupiji znani kao i Japanski Premijeri donose glazbu za scenu potjere u romanu 'Noć uz Rijeku' Alena Kapidžića i bipedalni laptop folk sa strane.

JAPANSKI PREMIJERI
RSD 2014 Single



SPAZ07

Ovogodišnja ponuda:

Strana A: Scena potjere za Alenovu knjigu
Strana B: Biciklić

Poslušajte i skinite ovdje:

japanskipremijeri.bandcamp.com

soundcloud.com/japanski-premijeri

Alenovu knjigu kupite i čitajte ovdje:

smashwords.com/books/view/383858

Podržite vinil.

Proljeće u Spaziergang Schallplatten je najbolje proljeće.

Spaziergang Schallplatten Vam predstavlja svoje novo izdanje!

Tea Tulić - Albumče

spaz06



Evo što sama autorica kaže o "Albumčetu":

Zapisi za Albumče su nastali u listopadu 2012. tijekom mog boravka na književnoj stipendiji KROKODIL u Beogradu. Pisala sam ručno u bilježnicu, često uz tek mali predumišljaj. Kad putujem, uglavnom putujem samo s informacijom o adresi privremenog kreveta. Ne pripremam se, prvo želim ugledati pa saznati. Ili napisati pa saznati. Saznanja o prostoru i pripadajućem vremenu dolaze u fragmentima, a zapisivanje, samo na početku, izgleda kao čin krađe. Prostor me smješta, vrijeme mjeri, a pisanje odvaja. Mogućnost pukog motrenja se udvostručava. U drugom gradu, promatrajući druge, nemoguće je pobjeći od sebe. Dok lutaš, ne zuriš u vlastite cipele, ali si ih svjestan. Kako, uostalom, i priliči jednom voajeru, više nego turistu.

Čin zapisivanja, kao i čin fotografiranja, u sebi sadrži paradoks – istovremenu prisutnost i odsutnost. Takva je i suradnja na daljinu. Pripajanje glazbe zapisima razbilo je usamljenost ovog putovanja. Nakon svakodnevnog lutanja po Beogradu, uvijek novih lica i ulica, vraćala bih se u stan i snimala, čitajući zapise, na diktafon. Potom sam snimke slala Enveru Krivcu. Zajedno sa svojim bendom, ponudio je ovim zapisima svoju glazbenu viziju - kulisu kojom smo na scenu, pod naše svijetlo, kroz nas, postavili dva grada; onaj koji sam posjetila i onaj kojem sam se vratila.

Ništa u ovom putovanju nije dovršeno, osim Albumčeta.

Hvala na pažnji, hvala na slušanju.

"Albumče" možete slušati i skinuti ovdje.

Video za "Bijeli Bicikl" možete gledati ovdje

- - - -

Glazba za Albumče. Tekst se ima čitati po volji.

Ovo je spoken word ploča, u duši. Dnevnik književne rezidencije ukrižan s glazbenim dnevnikom doživljaja čitanja i slušanja te iste rezidencije jednako putovanja u nepoznato. Tea je tamo otišla kao literarna vitezica Brienne od Tartha, u Bijeli Grad. Glazba za rečenice je tamo bila isključivo preko snimke, otišla je pronaći nove stvari koje nas čine.

Glazba za rečenice je nastala u Zaljevu, na moru. Zatvorenih očiju šum mora i šum diktafona su jednaki. Šum diktafona je dokumentaran. Ne skriva se, već se naglašava u miksu. Taj šum je zvuk zraka u kojem je ova proza u poeziji nastala. Šum putovanja u srce pitanja na odgovor što je to, ustvari, glazbeni dnevnik ili oblik književno-glazbene suradnje na daljinu. Ovo je spoken word extended play, tehnički. U duši to je Albumče, razglednica sa osam redaka. Osam stavaka u kojima se radnja odmotava po različitim krajolicima.

Bijeli bicikl. PromeT. PetnaesT. PeT. T je dijete doboša i činele. Riječi se režu na komadiće, miješaju i pružaju kao most preko kojeg prolaze druge riječi. Ljudi koji ih nose pišu se Japanski Premijeri. Edin Botić tetoši bubanj, Marin Juričić vozi bas bemeiksicu, Moris Mateljan raskopava klavir, počastit ću ga, tragom Mikea Garsona u Aladdin Saneu ili A Small Plot of Land i ja, inače parcijalan botunima. Japanski Premijeri u svoj svojoj kohezivnoj slobodi. Lo-fi snimka snimljena u rezidencijalnom potkrovlju u Novom Beogradu zalupana u lo-fi računalu u riječkom potkrovlju. Bijeli bic, bajs, bicikl je tek dekoracija.

Ambasadori volje. Grafike s Gadafijevim likom. Pljeskavica na podu zbog kečepa zvanog hubris. Bubanj iz: Al Jarreau, Kissing My Love, 1979, Koala Records, inače pjesma Billa Withersa. Endtroducing maščoba za Tein govorljiv portret slavenskog grada. Šum se nastavlja. Ova audio kazeta je stara, prašnjava i stajala je malo na suncu u automobilu, malo na mjesecu u automobilu. Na kazeti su ptice koje izbirljivo znače sreću i Stagg Telecaster. I snimka s ulica, za kraj. Vrane.

Dah. Tea beatboksa, pjeva E i A i UU i svira svoju Hohner usnu harmoniku iz C. Njen prvi hura u skladanje. I vrijedan savjet o knjigama kao bonus. Gong kaže BONG za mrtve. Dah! Kad je Tea prvi put čula sebe ovako, rekla je – Aalakabalababalahabalazabalababala! Čitajte. A onda se popnite na Stolice, recital za pripremljeni klavir i puhački kvartet. Pitanje. Odgovor. Dvije direktne posvete. Prva opsesivno-kompulzivnoj prirodi stvaraoca. Druga Cageovim Sonatama i interludijima, 1948, s nekoliko grama domaćeg brassa. John Cage je ideju za Sonate dobio od pjesnika Edwina Denbyja koji mu je rekao, on the record – Kratki komadi mogu u sebi sadržavati jednako koliko i dugi. Nije li to cijela ideja?

Yagodinka maya. Tea svira svoju Hohner usnu harmoniku iz C. I priča. Neka priča. Ovo je njena ploča. Priroda ove zbirke je fragmentarna, retrotehnološka i očita. Ova glazba je uradi sam underground, ali voli vrijeme provoditi iznad zemlje. Na primjer, na paviljonu broj jedan, na izložbi Bodies Revealed. Dub u uvin H-molu o propuštenoj izložbi i voajerizmu. Stagg Telecaster i instrumentalni škoj na kraju za Tein povratak kući u Rijeku koja se sprema zagristi u zimu. Ponesite kape i šalove. Prognoza je Hladno, s kišom u nedjelju. Prog glazba za namještaj, hipnagogična odzdravnica, osjećaj lebdenja i ponovno smo na kraju na ulicama snimljenog grada. Dobar način za završiti.

Thnx, Albumče, na putovanju. Vama ostalima... Hvala što ste slušali.

Enver Krivac

Flathill Airlines ima dva nova remiksa.

Prvi:

dirty4mat - Qubit (Flathill Jam)

& Drugi:

dirty4mat & Flathill Airlines - RAdical VElocity (Flathill Jam)

Hvala na slušanju.

Darija Žilić

Enver Krivac, Ništa za pisati kući o, Algoritam, Zagreb, 2013.

Enver Krivac rođen je 1976. godine u Ravnoj Gori, Gorski Kotar. Od 1994. godine živi u Rijeci. Jedan je od pokretača udruge Katapult iz Rijeke. Autor je romana „Ulica Helen Keller“ (2010.), te strip albuma. Za priču Rainbowing dobio je drugu nagradu časopisa Ulaznica iz Zrenjanina u kategoriji kratka priča. Dobitnik je nagrade Prozak za 2011. godinu. Knjiga „Ništa za pisati kući o“ nastala je upravo potaknuta tom nagradom. U toj zbirci priča nalazimo klasične kratke priče i poetske crtice, tzv. stvarnosne priče i one priče koje u sebi nose elemente fantastike.

U prvom ciklusu autor se prisjeća djetinjstva i odrastanja u Gorskom Kotaru, kraju za koji i danas mnogi ne znaju gdje se nalazi i pitaju se je li zapravo riječ tek o dijelu Like. U Gorskom Kotaru i ljeti zna zapasti snijeg. U mjesecu kolovozu temperature su katkad toliko niske da mještani moraju paliti svoje peći kako bi se ugrijali. Veći dio godine Gorani provode uz peći i uz priče. Posebne su priče i mitologije koje nastaju u tom kraju u kojem je u zimskim mjesecima katkad sve tako zameteno da ljudi danima ostaju u kućama. Stoga i nije slučajno da autor jednu priču posvećuje snijegu, i da daje 50 naziva za snijeg. Sjećanje na djetinjstvo i snijeg metonimije su za bezbrižnost, za vrijeme kada su se ljudi divili prirodi. Nasuprot snijegu stoji „šuplji grad“. Nije stoga slučajno da se u pričama iz prvog ciklusa „Portret otoka Pitcairn tehnikom snijega na travi“ spominje i kuća kao mjesto ugode i obiteljskog okupljanja. Ipak, obiteljske priče pune su neobičnih sudbina, sudbina ljudi koji su odlazili daleko u potrazi za kruhom, npr. pradjed muzičar ili se pak uopće nisu bojali životnih avantura (brat pripovjedačevog oca).

Bilo je to, kako autor i sam navodi, neko jednostavnije doba, kad su se ljudi još družili i okupljali u velikim kuhinjama da ondje organiziraju proslave ili da samo pričaju o onome što se u selu događalo. Magija tog usmenog pripovijedanja začarala je i pripovjedača ovih priča, jer on upija pomalo nadrealne storije i upisuje ih u svoj rukopis. Možda se upravo u tim bogatim usmenim predajama kriju začeci Krivčeve prozne poetike. Nerijetko pisac u tim pričama suprostavlja nekadašnje i sadašnje vrijeme, pa se čini kao da je ovo novo vrijeme izgubilo svaku čaroliju. Ipak postoje i slike koje su iste i nekad i sada: „Polja krumpira su i dalje tamo. Cvjetaju u kolovozu i pretvaraju ljeto u bijelo. To je i danas impresivan prizor za vidjeti“ (priča „Polja krumpira zauvijek“).

Zanimljiva je priča „Najveći“ u kojoj autor nabraja niz imena i ispisuje njihove sudbine, da bi u posljednjem dijelu označio kontekst: „Ovo su ljudi koji su oslijepili od metilnog alkohola na putovanju vlakom kojim je pradjed 24-e doveo prabaku kući“. U nekim pričama opisuje se gotovo pikarski život vlastitog pradjeda, njegova putovanja u Americi, ali i život prabake koja je ostala sama i podizala djecu. Pritom je zanimljivo da autor spominje jezik kojim je ona govorila - riječ je o mješavini materinjeg i lošeg gorštačkog. Možda je autor trebao još više koristiti te jezične idiome - goranski kajkavski jezik ili pak tu mješavinu bakinog govora. Time bi još više dobio na autentičnosti, posebno stoga što se danas rijetko piše na goranskom kajkavskom. Prvi ciklus završava pričom u kojoj se govori o magičnosti dalekih zemalja, o kartama prekrasnog otoka Pitcairna. No priča o tom otoku je i priča o kolonijalizmu, o deromantizaciji egzotičnih otoka... Junak priče ipak se nada da će jednom otići na taj otok i, kako prostodušno ističe, „popraviti ga“. No zna i sam da je to početak suočavanja sa spoznajom da svijet nije ugodno mjesto kao što su njegovo brdo i njegova kuća u Gorskom Kotaru. A odlazak u grad je i početak sazrijevanja, deziluzioniranje, jer junak ovih priča vrlo samokritički promatra vlastito ispadanje iz ritma koji je uhvatila njegova generacija.

Priče nastaju bilježenjem zgoda iz vlaka, parodiranjem i preuveličavanjem motiva kao što su genitalni organi, ismijavanjem tzv. napretka ljudske vrste (priča „Mlažnjaci“), zapisima u kojima se samo nižu opisi fantazmagoričnih i površnih slika s ekrana koje lelujaju bez smisla ocrtavajući tako praznjikavi život tzv. moderne djece. Ritam rečenica se ubrzava, nižu se senzacije, nestaje linearno pripovijedanje. Zapisi snova su i ironiziranje djetinjstva, ali postoji i svijest o tome se vremenitosti miješaju i spajaju. Posebno je zanimljiva priča „Die Traumdeutung“, a to je zapravo izvorni naziv za Freudovo djelo „Tumačenje snova“. U njoj nalazimo monolog muškarca koji zatraži stručnu pomoć kod instruktorice lucidnog sanjanja. No čini se da ta blaga autoironija u monologu govori samo o degradaciji ličnosti tog junaka, koji ne nalazi željenu epifaniju, taj „dijamanti trenutak“, pa sebe naziva tek „karikaturom duha“. I naslov ove knjige upravo je rečenica iz ove priče, koja pokazuje nemogućnost pisanja, odustajanje od traganja, duhovnu pustoš. Nema se o čemu pisati. Stoga predmet idućih priča postaju apsurdni dijalozi o sastojcima u Čokolinu, grafiti i urbane topografije, nemogućnost muško-ženskih odnosa, rastanci...

U Krivčevim pričama čuje se lagani soundtrack, nalazimo i čežnje za putovanjima, mnogobrojne pop reference (filmovi, muzika), tematiziranje bizarnih osobnosti, metafikcijski dijelovi o jeziku. Priče iz ciklusa „Skice za beztomnog Jerrya“ donose niz vrlo kratkih zapisa koji čak nisu niti poetički (a treba istaknuti kako je Enver Krivac vrlo vješt upravo u poetizaciji). Sve te skice su više manje pune općih mjesta i zaista bi knjiga bolje funkcionirala bez njih.

U posljednjem ciklusu „Ljubavnici iz malih naroda“ nalazimo priče koje se postmodernistički bave biblijskim mitovima, zatim zabavnu i duhovitu priču „Levitatis literis“ u kojoj pisac hiperbolizira, te, na tragu ruskih autora satire, govori o bolesti pisaca znanstvene fantastike. Zatim nalazimo priče o putovanjima kroz vrijeme, priče o infanatiliziranim junacima koji žele sve zgrabiti. I junake koji, kao lik iz Fitzgeraldovog romana, imaju bizarne hobije, žive u dekadenciji i umiru osamljeni. Priča „Orhideja“ govori o tome i jedna je od najboljih u knjizi. U nagrađenoj priči „Rainbowing“ nalazimo čest motiv u pričama - riječ je o crtanju. Riječ je o mahnitom crtanju dvojice prijatelja, cinika i nostalgičara. U tim črčkarijama po zidu pojavljuju se i motivi iz remek- djela, ali i aluzije na pop poetike, reminiscencije na novopovijesno doba, posve pomaknute zemljopisne karte, te tehnološke mirakule. Nalazimo sinkronicitet i spajanje nespojivog. Čini se da se tv ekrani miješaju sa tzv. stvarnošću, postaje upitno što je uopće realno. Zidovi nose tragove vremena, oni su „topla mjesta nedavne prošlosti“. Priča o gospođi Jagodi je priča o sjećanju. Kao da se vraćamo na početak knjige, čini nam se da sve te priče iz prošlosti priča jedna prabaka, i to sve do smrti, a smrt nije nipošto kraj, nego mjesto spajanja davno razvrgnutih parova.

Priče Envera Krivca i jesu zapravo podsjećanje na to kako je sve prhko i kako sve može nestati. Zato vrijedi bilježiti sjećanje, pa čak i nostalgiju za nekim vremenima kad se svijet nije činio kao slika na ekranu velike televizije. Enver Krivac talentirani je autor poetskih proza i nadajmo se da će njegove iduće knjige biti još bolje uređene, odnosno lišene prosječnih zapisa, kakvih nalazimo u ovoj knjizi. Krivac je vrhunski upravo u pričama u kojima se poigrava jezikom, unosi nadrealne elemente i parodira stvarnost koju živimo.

(Tekst originalno objavljen u emisiji "Bibliovizor" 3. programa Hrvatskog radija 22. ožujka 2014. Tetku Žilić pratite ovdje.)