Darija Žilić
Enver Krivac, Ništa za pisati kući o, Algoritam, Zagreb, 2013.
Enver Krivac rođen je 1976. godine u Ravnoj Gori, Gorski Kotar. Od 1994. godine živi u Rijeci. Jedan je od pokretača udruge Katapult iz Rijeke. Autor je romana „Ulica Helen Keller“ (2010.), te strip albuma. Za priču Rainbowing dobio je drugu nagradu časopisa Ulaznica iz Zrenjanina u kategoriji kratka priča. Dobitnik je nagrade Prozak za 2011. godinu. Knjiga „Ništa za pisati kući o“ nastala je upravo potaknuta tom nagradom. U toj zbirci priča nalazimo klasične kratke priče i poetske crtice, tzv. stvarnosne priče i one priče koje u sebi nose elemente fantastike.
U prvom ciklusu autor se prisjeća djetinjstva i odrastanja u Gorskom Kotaru, kraju za koji i danas mnogi ne znaju gdje se nalazi i pitaju se je li zapravo riječ tek o dijelu Like. U Gorskom Kotaru i ljeti zna zapasti snijeg. U mjesecu kolovozu temperature su katkad toliko niske da mještani moraju paliti svoje peći kako bi se ugrijali. Veći dio godine Gorani provode uz peći i uz priče. Posebne su priče i mitologije koje nastaju u tom kraju u kojem je u zimskim mjesecima katkad sve tako zameteno da ljudi danima ostaju u kućama. Stoga i nije slučajno da autor jednu priču posvećuje snijegu, i da daje 50 naziva za snijeg. Sjećanje na djetinjstvo i snijeg metonimije su za bezbrižnost, za vrijeme kada su se ljudi divili prirodi. Nasuprot snijegu stoji „šuplji grad“. Nije stoga slučajno da se u pričama iz prvog ciklusa „Portret otoka Pitcairn tehnikom snijega na travi“ spominje i kuća kao mjesto ugode i obiteljskog okupljanja. Ipak, obiteljske priče pune su neobičnih sudbina, sudbina ljudi koji su odlazili daleko u potrazi za kruhom, npr. pradjed muzičar ili se pak uopće nisu bojali životnih avantura (brat pripovjedačevog oca).
Bilo je to, kako autor i sam navodi, neko jednostavnije doba, kad su se ljudi još družili i okupljali u velikim kuhinjama da ondje organiziraju proslave ili da samo pričaju o onome što se u selu događalo. Magija tog usmenog pripovijedanja začarala je i pripovjedača ovih priča, jer on upija pomalo nadrealne storije i upisuje ih u svoj rukopis. Možda se upravo u tim bogatim usmenim predajama kriju začeci Krivčeve prozne poetike. Nerijetko pisac u tim pričama suprostavlja nekadašnje i sadašnje vrijeme, pa se čini kao da je ovo novo vrijeme izgubilo svaku čaroliju. Ipak postoje i slike koje su iste i nekad i sada: „Polja krumpira su i dalje tamo. Cvjetaju u kolovozu i pretvaraju ljeto u bijelo. To je i danas impresivan prizor za vidjeti“ (priča „Polja krumpira zauvijek“).
Zanimljiva je priča „Najveći“ u kojoj autor nabraja niz imena i ispisuje njihove sudbine, da bi u posljednjem dijelu označio kontekst: „Ovo su ljudi koji su oslijepili od metilnog alkohola na putovanju vlakom kojim je pradjed 24-e doveo prabaku kući“. U nekim pričama opisuje se gotovo pikarski život vlastitog pradjeda, njegova putovanja u Americi, ali i život prabake koja je ostala sama i podizala djecu. Pritom je zanimljivo da autor spominje jezik kojim je ona govorila - riječ je o mješavini materinjeg i lošeg gorštačkog. Možda je autor trebao još više koristiti te jezične idiome - goranski kajkavski jezik ili pak tu mješavinu bakinog govora. Time bi još više dobio na autentičnosti, posebno stoga što se danas rijetko piše na goranskom kajkavskom. Prvi ciklus završava pričom u kojoj se govori o magičnosti dalekih zemalja, o kartama prekrasnog otoka Pitcairna. No priča o tom otoku je i priča o kolonijalizmu, o deromantizaciji egzotičnih otoka... Junak priče ipak se nada da će jednom otići na taj otok i, kako prostodušno ističe, „popraviti ga“. No zna i sam da je to početak suočavanja sa spoznajom da svijet nije ugodno mjesto kao što su njegovo brdo i njegova kuća u Gorskom Kotaru. A odlazak u grad je i početak sazrijevanja, deziluzioniranje, jer junak ovih priča vrlo samokritički promatra vlastito ispadanje iz ritma koji je uhvatila njegova generacija.
Priče nastaju bilježenjem zgoda iz vlaka, parodiranjem i preuveličavanjem motiva kao što su genitalni organi, ismijavanjem tzv. napretka ljudske vrste (priča „Mlažnjaci“), zapisima u kojima se samo nižu opisi fantazmagoričnih i površnih slika s ekrana koje lelujaju bez smisla ocrtavajući tako praznjikavi život tzv. moderne djece. Ritam rečenica se ubrzava, nižu se senzacije, nestaje linearno pripovijedanje. Zapisi snova su i ironiziranje djetinjstva, ali postoji i svijest o tome se vremenitosti miješaju i spajaju. Posebno je zanimljiva priča „Die Traumdeutung“, a to je zapravo izvorni naziv za Freudovo djelo „Tumačenje snova“. U njoj nalazimo monolog muškarca koji zatraži stručnu pomoć kod instruktorice lucidnog sanjanja. No čini se da ta blaga autoironija u monologu govori samo o degradaciji ličnosti tog junaka, koji ne nalazi željenu epifaniju, taj „dijamanti trenutak“, pa sebe naziva tek „karikaturom duha“. I naslov ove knjige upravo je rečenica iz ove priče, koja pokazuje nemogućnost pisanja, odustajanje od traganja, duhovnu pustoš. Nema se o čemu pisati. Stoga predmet idućih priča postaju apsurdni dijalozi o sastojcima u Čokolinu, grafiti i urbane topografije, nemogućnost muško-ženskih odnosa, rastanci...
U Krivčevim pričama čuje se lagani soundtrack, nalazimo i čežnje za putovanjima, mnogobrojne pop reference (filmovi, muzika), tematiziranje bizarnih osobnosti, metafikcijski dijelovi o jeziku. Priče iz ciklusa „Skice za beztomnog Jerrya“ donose niz vrlo kratkih zapisa koji čak nisu niti poetički (a treba istaknuti kako je Enver Krivac vrlo vješt upravo u poetizaciji). Sve te skice su više manje pune općih mjesta i zaista bi knjiga bolje funkcionirala bez njih.
U posljednjem ciklusu „Ljubavnici iz malih naroda“ nalazimo priče koje se postmodernistički bave biblijskim mitovima, zatim zabavnu i duhovitu priču „Levitatis literis“ u kojoj pisac hiperbolizira, te, na tragu ruskih autora satire, govori o bolesti pisaca znanstvene fantastike. Zatim nalazimo priče o putovanjima kroz vrijeme, priče o infanatiliziranim junacima koji žele sve zgrabiti. I junake koji, kao lik iz Fitzgeraldovog romana, imaju bizarne hobije, žive u dekadenciji i umiru osamljeni. Priča „Orhideja“ govori o tome i jedna je od najboljih u knjizi. U nagrađenoj priči „Rainbowing“ nalazimo čest motiv u pričama - riječ je o crtanju. Riječ je o mahnitom crtanju dvojice prijatelja, cinika i nostalgičara. U tim črčkarijama po zidu pojavljuju se i motivi iz remek- djela, ali i aluzije na pop poetike, reminiscencije na novopovijesno doba, posve pomaknute zemljopisne karte, te tehnološke mirakule. Nalazimo sinkronicitet i spajanje nespojivog. Čini se da se tv ekrani miješaju sa tzv. stvarnošću, postaje upitno što je uopće realno. Zidovi nose tragove vremena, oni su „topla mjesta nedavne prošlosti“. Priča o gospođi Jagodi je priča o sjećanju. Kao da se vraćamo na početak knjige, čini nam se da sve te priče iz prošlosti priča jedna prabaka, i to sve do smrti, a smrt nije nipošto kraj, nego mjesto spajanja davno razvrgnutih parova.
Priče Envera Krivca i jesu zapravo podsjećanje na to kako je sve prhko i kako sve može nestati. Zato vrijedi bilježiti sjećanje, pa čak i nostalgiju za nekim vremenima kad se svijet nije činio kao slika na ekranu velike televizije. Enver Krivac talentirani je autor poetskih proza i nadajmo se da će njegove iduće knjige biti još bolje uređene, odnosno lišene prosječnih zapisa, kakvih nalazimo u ovoj knjizi. Krivac je vrhunski upravo u pričama u kojima se poigrava jezikom, unosi nadrealne elemente i parodira stvarnost koju živimo.
(Tekst originalno objavljen u emisiji "Bibliovizor" 3. programa Hrvatskog radija 22. ožujka 2014. Tetku Žilić pratite ovdje.)
Post je objavljen 01.04.2014. u 23:04 sati.