kraljevski puding

Kako je bilo na predstavljanju 'Bizargonauta' Morisa Mateljana u RiBooku, 19. lipnja 2013. pogledajte ovdje i ovdje.

U srijedu, 19. lipnja, riječki pjesnik, glazbenik i all around nice guy, Moris Mateljan predstavit će (konačno) svijetu svoju prvu knjigu.

Ime knjige je 'Bizargonauti', izašla je pred nepuna dva mjeseca u koizdanju ICR-a i Studija TiM, a u predstavljanju ćemo mu pomoći izdavač Milan Zagorac et moi.

Organizatori se kunu u odličan knjižuljak za malo novaca i u besplatno degustiranje vina koje ne košta puno, kao i u zabavnu-ali-suvislu promociju lišenu lišajeva.

Događaj njegovog života počinje u knjižari RiBook, u 19.00 sati.

A ne pa se ne vidimo.

Kako je bilo u Ribooku 5. lipnja?

Ovako.

Katarina Lovrečić

Nitko ne može zauvijek napustiti Kelericu! A kao da ju je dijete nacrtalo...

(Enver Krivac, Ulica Helen Keller, Zigo, 2010)



Ulica Helen Keller je vodič za autistične klince kroz dom u kojem se suviše dugo zadržavaju, inspiracija, obećanje čarobnjaka iz Eza, studija o posljedicama previše odgledanih Života na sjeveru.

Čemu nas uči fantazma iz djetinjstva? Biti ovdje, doma, kod roditelja, kao roditelji. Ne mrdati. Zvijer, Borip. Ko da te je dijete nacrtalo, Borip, šta si ti? U Hrvatskoj. Ići unatrag. Ne mijenjati se. Padati s dvoraca. Uvijek u isto. U vrtoglavu fantaziju. Ne dišemo, jer smo na to priučeni. Na odrastnoće, odrasli ne dišu. Što kad bi sa svim tim raskinuli? I pustili onom najgorem dijetetu na volju. Da se igra. Kad bi naše lutanje odredili kao neizvjesno. Niti onako kako su nam rekli da će biti ovdje, niti kako nam obećavaju da je u dalekoj sjevernoj zemlji. Kad bi umjesto točke odabrali - prostiranje. Kad bi postali vlastita provokacija. Po… promijenit ću se uskoro - kao leptir … kao da mi se molekule preslaguju.

Enver Krivac utapa tako Tildu Sarapin u pretjeranoj dječjoj fantaziji. Podvaljuje joj prekićenu ilustraciju, pop eksploziju, TV serije u koje je ona i (ne)odrasla spremna lako povjerovati i zna ih napamet. Kroz koje se pokušava uvijek nanova izmisliti. Zaglavljena u vlastitom subjektivitetu, u toj krivoj cesti, zloj majci, miniranoj pustopoljini i duhovitoj božjoj zlovolji. U Kelerici. Ona je tu prisiljena pretvarati se u vlastitu kreaciju, jer preslikati bi se mogla tek u nesretnu majku, monstruoznu baku, osvetoljubivu sestru, odsutnog oca, lakovjernog bracu. Ovako je makar slobodna postati nešto - novo, drugačije. No, uskoro počinje dekonstruirati jedan po jedan nametnuti identitet, energiju zamišljaja prevoditi u "ja znam da". Jednu po jednu neistinu. Jer Kelerica miriši većinom na mahovinu, ali nekad i na - čudotvorstvo.

Ima jedna istinita priča o odnosu između slijepe i gluhonijeme djevojčice i njene učiteljice. Ima i ljudi koji su spremni uspostaviti jasnu komunikaciju između nečijeg nemogućeg i stvarnog svijeta. Čudotvorci. Srećemo ih. Tilda ih sreće u bircu pokraj Glazbene, pišu si pisma, čitaju note, odlaze s ruksakom u brda, zaljubljuju se, nazdravljaju. Jer autoreferencijalnost je zatvor. Kelerica je zatvor. Ostavlja nas u sljepilu, vapaju, gluhe. Ostavlja pomahnitale djevojčice, divlje Helen čije dekodiranje realiteta će zazvučati kao nespretan urlik, ali je važan proboj. Va-u-va! Voda! I važno je da čudotvorstvo bude trajno. Jer ponekad autist bljesne kao savant, pa se opet ugasi i sruši natrag u svoj tihi svijet.

Ulica Helen Keller zauvijek raskrinkava nemogućnost odlaska od doma, nemogućnost raskidanja sa obiteljskim narativima, nesposobnost mijenjanja i tko zna što još kao bezobraznu izmišljotinu porodice, prijatelja, crkve, majke, bake, Notornog vijeća Guggenheim. Tek niz emocionalnih ucijena. Podmukao pokušaj napaćenih da naslijediš taj taedium vitae, njihovu staru migrenu koju nisu imali oduvijek. Generičku patnju stimuliraju neprijateljske sredine pod striktnim pravilima zajednice. Truli ritual kojeg si slobodan prekinuti. Postati pionir.

- Aa... Vidim, ti si se vratila doma - Tilda se potpuno osvijesti.
- Nažalost, ostala sam bez para. Ne pitaj.
- Ha! Vjeruj mi... Neću.
- Ajde, ajde, jel režete? Ana? Lijepo to, ni pretanko ni predebelo. Matilda? Šta čekaš? Molbu? Ako beštija reže, možeš i ti! - baka im se pridruži s daskom za rezanje i trepne nožem prema stolu.

Otimanje od okvira uvijek znači konflikt, neodobravanje zajednice. Prozivke. Prebacivanje. Zbog tebe, zbog tebe i tvog otrova Tilda, i tvojih očiju! Prepirke. Groznicu. Ništa više od laži zbog kojih narastu kraste. I suze. Tilda često plače. Šta vi nikad niste čule šta se dogodi sa ljudima koji odsele? Zbog toga što mašta ona je nešto kriva svima koji su si maštati davno zabranili pa su nesretni, ušlagirani, živi-umrli. Napustiti njih, napustiti Kelericu, znači i napustiti ideju o svom prijestupništvu.

Ima mekanih bijegova iz Kelerice. Malenih separacija. Pisma sa Eza, otoka svih bjegunaca i sociopata. Tilda na Ezu provodi dane u kojima ne razmišlja o ispijanju otrova, sluša samo solo album Thoma Yorka, tamo svako uranjanje u more ima jednaku vrijednost kao pobjeda u ratu, hrani je plava boja, njena najinteligentija nijansa. Tilda je tamo rođena, osjeća. No, Ez je samo drugačija vrsta paralize, tolerirana post-utopija. Mnogo stvarnosti, ali i mnogo ničega, poput daleke zemlje. Ispljunut će je nazad u Kelericu.

Moonshine... Nek ti ova naša ulica bude samo loše sjećanje jednog, nadam se, skoro dolazećeg dana u nekoj sjevernoj zemlji dok griješ svoje oči na polarnoj svjetlosti, a svoje dupe na kanjonima u mojim dlanovima.

Svi smo se dotepali iz Kelerice. Otada smo poput djeteta nomada. Ili plutamo. Ili ćemo sačekati da za nama dođe magija. I zvijer, meet ze monsta, pokvarit ću kraj pa napisati da je ona samo maza. Ajme, pa ti si maza, veća od Fredija. Namaste, prijatelju. ... Tilda otvori oči i napuni šaku krznom. Zvijer krene presti u dubokom registru. Ogromno tijelo je vibriralo. S njim i Tilda. Ali slobodni smo se odabrati i za to ne ispasti Krivac.

(Ulica Helen Keller prva je solo knjiga proze Envera Krivca, objavljena 2010. kao dodatak Receptu za kraljevski puding.)

- - -

Tekst originalno objavljen 5. lipnja 2013. u on-line magazinu Gradske knjižnice Rijeka.

Katarinu Lovrečić pratite ovdje ili ovdje.

Davor Mandić iz Novog lista napravio je sa mnom razgovor povodom izlaska moje male knjige.

Razgovor je objavljen u Nedjeljnom Novom listu 2. lipnja 2013. a možete ga, ako nemate pametnijeg posla, čitati ovdje.

Vladimir Arsenić

Pogled o jeziku

(Enver Krivac, Ništa za pisati kući o, Algoritam, 2013)


Kada se pogleda spisak nagrađenih autorki i autora koji su objavili knjigu priča u okviru nagrade Prozak, zaista će se doći do creme de la creme mlađe hrvatske književnosti. Uzmimo samo za primer Olju Savičević Ivančević, Tanju Mravak ili Teu Tulić – radi se o veoma uspešnim spisateljicama koje su, pored ove, dobile i neke druge nagrade. Ovo, naravno, svedoči o važnosti Prozaka i o ustoličenosti ovog priznanja u savremenoj hrvatskoj i regionalnoj književnosti.

Nedavno je izašla knjiga Ništa za pisati kući o dobitnika nagrade za 2011. godinu riječkog pisca Envera Krivca. Radi se o na mahove odličnoj, na mahove vrlo dobroj knjizi priča, podeljenoj u četiri tematske celine. Prva od njih je najčvršće povezana i predstavlja priče o patrijarhalnoj porodici u Gorskom Kotaru tokom osamdesetih godina prošlog stoleća. Na osnovu biografije autora može se pretpostaviti da je reč o njegovom detinjstvu, no to nije previše bitno. Glavni lik svakako predstavlja pradeda, hiroviti i plahi svetski putnik, vagabund i tiranin koji potčinjava svoje ukućane i nad njima se u dobroj meri iživljava. Ono što priče čini veoma uspešnima jeste sjajno sprovedena narativna perspektiva. Pripovedač je dečak koji stvari posmatra iz donjeg rakursa, ali on nije sam. Tu je i njegova rođaka, sestra od tetke, s kojom on ima poseban odnos i to takođe ovu celinu na neki način izdvaja od ostalih. Da joj je Enver Krivac dodao još priča, mogao je od nje da napravi gotovo romanesknu strukturu koja počinje sećanjem na sneg, a završava pradedinom smrću.

Drugu celinu čine ljubavne priče o njoj i njemu, ispričane čas iz ženske, čas iz muške perspektive. One su neujednačenog kvaliteta i povremeno kao da propadaju u neku vrstu kiča. Naime, ono što Envera Krivca svakako karakteriše kao vrsnog pisca jeste njegov odnos prema jeziku i spremnost da ga istera do kraja. Drugim rečima, on često tematizuje svoju svest o jeziku i tako porađa komične i začudne efekte, zanemarujući osnovne narativne linije, kojih nije ni bilo, nego su upravo služile da bi se jezička igra mogla dovesti u žižu interesovanja. Odličan primer za to je priča „odugovlačenje“ i dva komentara na nju. Ipak, u pričama iz „marljivog štipavca“, kako se naziva druga celina knjige, ima i momenata slabosti koji su se mogli izbeći. Oni najčešće nastaju kada jezik sklizne u emotivnost koja prelazi granicu dobrog ukusa. Naime, ove priče nisu narativne u smislu radnje i zapleta, već su pre refleksivne, sa minimalnom promenama u pripovednom svetu. Zbog toga je potrebno da se u tekstu koji pripada pripovedaču opiše promena. Promena se, dakle, opisuje/pripoveda, a ne prikazuje. Ova narativna struktura nosi svoje prednosti i svoje mane. Prednost je svakako upućenost na jezik, mogućnost autopoetičkih iskaza, a mana je upravo ta mogućnost skliznuća u sladunjavost i naposletku kič. To se se Krivcu na sreću ne događa preterano često, ali su se i ta mesta po mom mišljenju mogla izbeći.

Treća celina su veoma kratke priče, tačnije nacrti, zameci onoga što bi u nekoj perspektivi mogle da budu priče. Ovaj deo knjige mi se čini veoma zanimljivim jer čitaocima daje mogućnost da sami razrade pripovedne strukture koje su date u skicama, odnosno da onoj emociji koje je autor uspeo da zabeleži u pasusu ili dva, daruju odgovarajuću priču. Slika, detalj, nekad veličine sms-a, nešto što bi gotovo moglo da se smesti u stihove, to je sadržaj ovih kratkih zapisa, a mi smo pozvani da ih imaginacijom proširimo do novela, možda i romana.

Poslednju celinu u knjizi čine nešto duže priče među kojima se nalazi i meni omiljena „rainbowing“ u kojoj se priča o nastajanju murala koji na jednom neinspirativnom zidu rade dva prijatelja. Raznorodne po tematici, ove priče se kreću od travestije biblijskih motiva („prva večera“), preko naučno-fantastičnih motiva („levitatis literis“), sve do refelksivnog pripovedanja koje je gotovo u potpunosti lišeno prikazivanja. U poslednjoj priči „gospođa jagoda“ Krivac uspeva da zaokruži knjigu povezujući likove iz prve celine sa onima iz života štićenice za stara i iznemogla lica. To pomaže čitavoj zbirci da je vidimo kao teleološki određenu, kao ustremljenu ka jednom cilju, bez obzira na heterogenost koja prati pojedinačne priče.

Enver Krivac nije samo pisac, on je i muzičar, producent, striper – multitalentovani umetnik koji se izražava u raznorodnim medijima. To se odista oseća i u njegovom pisanju. Srećom, češće mu uspeva da uhvati tu tanku nit koja od emocije čini kvalitetnu priču. Oseća se da je u trenucima kada se kretao unutar poznatih granica medijuma, kao u prvoj celini, bio neuporedivo bolji nego kada je pokušavao da te granice proširi. Kada bi mu to uspelo, kao u priči „rainbowing“ dobili smo zaista zadivljujući rezultat, ali na pojedinim mestima je taj rezultat bio značajno slabiji. Sve u svemu radi se o zaista sjajnom autoru koji je napisao više nego dobru knjigu priča, što samo potvrđuje da nagrada Prozak zaista vredi.

Tekst originalno objavljen na portalu e-novine.com, 1. 6. 13.