Katarina Lovrečić
Nitko ne može zauvijek napustiti Kelericu! A kao da ju je dijete nacrtalo...
(Enver Krivac, Ulica Helen Keller, Zigo, 2010)
Ulica Helen Keller je vodič za autistične klince kroz dom u kojem se suviše dugo zadržavaju, inspiracija, obećanje čarobnjaka iz Eza, studija o posljedicama previše odgledanih Života na sjeveru.
Čemu nas uči fantazma iz djetinjstva? Biti ovdje, doma, kod roditelja, kao roditelji. Ne mrdati. Zvijer, Borip. Ko da te je dijete nacrtalo, Borip, šta si ti? U Hrvatskoj. Ići unatrag. Ne mijenjati se. Padati s dvoraca. Uvijek u isto. U vrtoglavu fantaziju. Ne dišemo, jer smo na to priučeni. Na odrastnoće, odrasli ne dišu. Što kad bi sa svim tim raskinuli? I pustili onom najgorem dijetetu na volju. Da se igra. Kad bi naše lutanje odredili kao neizvjesno. Niti onako kako su nam rekli da će biti ovdje, niti kako nam obećavaju da je u dalekoj sjevernoj zemlji. Kad bi umjesto točke odabrali - prostiranje. Kad bi postali vlastita provokacija. Po… promijenit ću se uskoro - kao leptir … kao da mi se molekule preslaguju.
Enver Krivac utapa tako Tildu Sarapin u pretjeranoj dječjoj fantaziji. Podvaljuje joj prekićenu ilustraciju, pop eksploziju, TV serije u koje je ona i (ne)odrasla spremna lako povjerovati i zna ih napamet. Kroz koje se pokušava uvijek nanova izmisliti. Zaglavljena u vlastitom subjektivitetu, u toj krivoj cesti, zloj majci, miniranoj pustopoljini i duhovitoj božjoj zlovolji. U Kelerici. Ona je tu prisiljena pretvarati se u vlastitu kreaciju, jer preslikati bi se mogla tek u nesretnu majku, monstruoznu baku, osvetoljubivu sestru, odsutnog oca, lakovjernog bracu. Ovako je makar slobodna postati nešto - novo, drugačije. No, uskoro počinje dekonstruirati jedan po jedan nametnuti identitet, energiju zamišljaja prevoditi u "ja znam da". Jednu po jednu neistinu. Jer Kelerica miriši većinom na mahovinu, ali nekad i na - čudotvorstvo.
Ima jedna istinita priča o odnosu između slijepe i gluhonijeme djevojčice i njene učiteljice. Ima i ljudi koji su spremni uspostaviti jasnu komunikaciju između nečijeg nemogućeg i stvarnog svijeta. Čudotvorci. Srećemo ih. Tilda ih sreće u bircu pokraj Glazbene, pišu si pisma, čitaju note, odlaze s ruksakom u brda, zaljubljuju se, nazdravljaju. Jer autoreferencijalnost je zatvor. Kelerica je zatvor. Ostavlja nas u sljepilu, vapaju, gluhe. Ostavlja pomahnitale djevojčice, divlje Helen čije dekodiranje realiteta će zazvučati kao nespretan urlik, ali je važan proboj. Va-u-va! Voda! I važno je da čudotvorstvo bude trajno. Jer ponekad autist bljesne kao savant, pa se opet ugasi i sruši natrag u svoj tihi svijet.
Ulica Helen Keller zauvijek raskrinkava nemogućnost odlaska od doma, nemogućnost raskidanja sa obiteljskim narativima, nesposobnost mijenjanja i tko zna što još kao bezobraznu izmišljotinu porodice, prijatelja, crkve, majke, bake, Notornog vijeća Guggenheim. Tek niz emocionalnih ucijena. Podmukao pokušaj napaćenih da naslijediš taj taedium vitae, njihovu staru migrenu koju nisu imali oduvijek. Generičku patnju stimuliraju neprijateljske sredine pod striktnim pravilima zajednice. Truli ritual kojeg si slobodan prekinuti. Postati pionir.
- Aa... Vidim, ti si se vratila doma - Tilda se potpuno osvijesti.
- Nažalost, ostala sam bez para. Ne pitaj.
- Ha! Vjeruj mi... Neću.
- Ajde, ajde, jel režete? Ana? Lijepo to, ni pretanko ni predebelo. Matilda? Šta čekaš? Molbu? Ako beštija reže, možeš i ti! - baka im se pridruži s daskom za rezanje i trepne nožem prema stolu.
Otimanje od okvira uvijek znači konflikt, neodobravanje zajednice. Prozivke. Prebacivanje. Zbog tebe, zbog tebe i tvog otrova Tilda, i tvojih očiju! Prepirke. Groznicu. Ništa više od laži zbog kojih narastu kraste. I suze. Tilda često plače. Šta vi nikad niste čule šta se dogodi sa ljudima koji odsele? Zbog toga što mašta ona je nešto kriva svima koji su si maštati davno zabranili pa su nesretni, ušlagirani, živi-umrli. Napustiti njih, napustiti Kelericu, znači i napustiti ideju o svom prijestupništvu.
Ima mekanih bijegova iz Kelerice. Malenih separacija. Pisma sa Eza, otoka svih bjegunaca i sociopata. Tilda na Ezu provodi dane u kojima ne razmišlja o ispijanju otrova, sluša samo solo album Thoma Yorka, tamo svako uranjanje u more ima jednaku vrijednost kao pobjeda u ratu, hrani je plava boja, njena najinteligentija nijansa. Tilda je tamo rođena, osjeća. No, Ez je samo drugačija vrsta paralize, tolerirana post-utopija. Mnogo stvarnosti, ali i mnogo ničega, poput daleke zemlje. Ispljunut će je nazad u Kelericu.
Moonshine... Nek ti ova naša ulica bude samo loše sjećanje jednog, nadam se, skoro dolazećeg dana u nekoj sjevernoj zemlji dok griješ svoje oči na polarnoj svjetlosti, a svoje dupe na kanjonima u mojim dlanovima.
Svi smo se dotepali iz Kelerice. Otada smo poput djeteta nomada. Ili plutamo. Ili ćemo sačekati da za nama dođe magija. I zvijer, meet ze monsta, pokvarit ću kraj pa napisati da je ona samo maza. Ajme, pa ti si maza, veća od Fredija. Namaste, prijatelju. ... Tilda otvori oči i napuni šaku krznom. Zvijer krene presti u dubokom registru. Ogromno tijelo je vibriralo. S njim i Tilda. Ali slobodni smo se odabrati i za to ne ispasti Krivac.
(Ulica Helen Keller prva je solo knjiga proze Envera Krivca, objavljena 2010. kao dodatak Receptu za kraljevski puding.)
- - -
Tekst originalno objavljen 5. lipnja 2013. u on-line magazinu Gradske knjižnice Rijeka.
Katarinu Lovrečić pratite ovdje ili ovdje.
Post je objavljen 06.06.2013. u 23:19 sati.