kraljevski puding

Marinko Krmpotić

MALI ROMAN KOJI PRŠTI ENERGIJOM

Enver Krivac, “Ulica Helen Keller”, izdavač Zigo, Rijeka, 2010.


“Enver Krivac rođen je u 1740 u Winisku, Hudsonov zaljev. Onda opet 1976. u Ravnoj Gori, Gorski kotar. Od 1994. godine živi i radi u Rijeci, Kvarnerski zaljev".

Ove podatke s omota prvog Krivčevog samostalnog romana "Ulica Helen Keller" navodimo stoga jer se i iz njih vidi odmak od stvarnosti tipičan za ovog mladog riječkog umjetnika. Naime, bilo da stvara glazbu, crta strip ili pak piše poeziju ili prozu, Krivac uvijek to radi na samoj granici fikcije i realnosti, izmišljenog i stvarnog. Upravo takav je i njegov prvi solo roman. Naime, Ulica Helen Keller ne samo da je izmišljen dio Rijeke, već se u njemu, kao i ostalim lokacijama na kojima se radnja odvija (dalmatinski otok Ez, Gorski kotar) događaju stvari kojih u realnosti nema, a glavni likovi ove knjige svakodnevno prelaze granicu mašte i stvarnosti.

Krivac radnju veže uz priču o disfunkcionalnoj obitelji Sarapin i načinu na koji taj poremećeni obiteljski život prihvaća mladi dio obitelji Sarapin - 25-ogodišnja Matilda od problema uže i šire okoline bježi kroz lezbijsku vezu, četrnaestogodišnja Ana pretvara se u tipično teen zlo, a šestogodišnji Martin ništa ne razumije pa i ne zna da je mama gotovo stalno pijana jer ju je napustio suprug, otac troje njene djece. Uz ovaj obiteljski nukleus tu su još i Alica (Matildina djevojka), Pomona (njihova prijateljica) i baka Sarapin koja obitelj drži na okupu te niz drugih raznovrsnih likova koji čine šareni svijet ove priče koja ima i svoj krimi-horror zaplet u štoriji o neobičnim i surovim ubojstvima koje navodno čini čudovište zvano borip koje ubija tako da kroz rupicu isisa svu krv žrtvi pa od čovjeka ostane samo ljuštura kože i kostiju. U takvom svijetu i takvim uvjetima spomenuti likovi, ponajprije trojka Matilda, Alice i Pomona, nastoje ne samo dati smisao svom životu, već i otkriti ima li sve uopće smisla...

Što se roman bliži kraju odgovor je sve dalji, a toj se nepoznanici pridružuje i pitanje što je uopće stvarnost. Naime, otkriva se kako surovi ubojica, u što su svi vjerovali, uopće nije borip, već Robert Zeleni, član Armade! Na ovakav komični obrat spreman može biti svatko tko se prihvati čitanja ovog simpatično otkvačenog romana koji pršti montipajtonovskim humorom i iščašenom slikom stvarnosti koju autor obogaćuje brojnim neobičnim duhovitostima koje djeluju poput dobrog začina, pogotovo onima koji vole takvu vrstu humora.

Tako je, primjerice, baka Sarapin svojoj unuci Tildi napravila MP3 player na radionicama tehničke kulture u sklopu bridge večeri! Također, baka Sarapin ima bogatu kolekciju porno video kazeta koje označava nazivima poput "Žene u NOB-u", "Tekovine HDZ-a" ili "Razvoj stočarstva u Belgiji". A u stvari baka Ferdinada Sarapin uopće nije živa! Umrla je još 1994. godine ali je samo nakon dan ležanja u mtvačnici ustala i nastavila živjeti! Tu je i priča o zlom dupinu Kalbu koji je jednom prilikom pojeo nekoliko tuceta djece u jednoj riječkoj školi, saznajemo i to kako je Mišo Kovač pravi hrvatski Ozzy Osbourne, a Jack Nicholson - koji ljetuje na Ezu - jako je dobro upoznat s djelom Kiće Slabinca, kako rock stvarima, tako i bečarcima!

Dalo bi se toga još puno redati pa je sigurno da će ova knjiga dobro odgovarati ljubiteljima "Falični pansion" humora, ali i onima koji uživaju u jezičnim kalamburima i dosjetkama koje Krivac plasira u gotovo svakom dijalogu svojih likova pokazujući vještinu vladanja jezikom i stilom zahvaljujući čemu uz sjajne prštave dijaloge čitamo i stranice na engleskom jeziku, dramaturški odjeljak u kojem svi dosadašnji 007 glumci rješavaju "slučaj Sarapin", ili pak uživamo u bezbrojnim rock i filmskim citatima...jednom rječju "Kellerica" je obimom mali roman koji pršti energijom i dobro pogođenim ironičnim humorom zbog čega se može reći kako je prvi književni solo istup "tipa sa turskim imenom i slovenskim prezimenom" (kako sam sebe naziva u jednom trenutku) vrijedan pažnje.

(U okviru: Enver Krivac 1999. godine je u koaturstvu s Alenom Kapidžićem objavio roman "Piknik", a 2005. pridružio im se i Mišo Novković pa su zajedno napisali roman "Smeće". Autor je i strip albuma "Priče iz Ž+K!", brojnih sjajnih reklama na nedavno ugaslom Svid radiju. Kratke priče, stihove i stripove objavljivao je u časopisima "Rival", "Nomad", "Patak", "Re", "DNK", "Ulaznica" i "Slijepi putnik". Urednik je skupne pjesničke zbirke "Ima boljih stvari od suhe odjeće" te pjesničke zbirke "TreŠ" Jelene Tondini, a okušao se i u pisanju glazbe, izradi murala...)

(Tekst originalno objavljen u “Mediteranu”, kulturnom prilogu Novog Lista, 29. 1. 2012.)