kraljevski puding

Božidar Alajbegović

ROMAN OSOVLJEN OKO POP-KULTURE

(Enver Krivac, Ulica Helen Keller, izd. Zigo, Rijeka, 2010, 196 str.)


Enver Krivac, široj javnosti (izvan Rijeke) nedovoljno je poznat 35-godišnji autor koji se okušao u brojnim formama, žanrovima i vrstama umjetnosti. Enver Krivac je naime kriv za nekoliko dojmljivo osmišljenih omota albuma rock bandova, okušao se i kao skladatelj elektroničke i ambijentalne glazbe (za potrebe kazališnih predstava), a kreirao je i cijeli niz radijskih i reklamnih džinglova. Također, autor je stihova za riječki band Mandrili, kao strip crtač predstavio se samostalnim zbirkom ''Priče iz Ž + K'' (izd. Zigo, Rijeka, 2008.), a u koautorstvu s Alenom Kapidžićem objavio je roman ''Piknik'' (izd. Kacot, Rijeka, 1999.) dok je s istim autorom i Mišom Novkovićem napisao roman ''Smeće'' (izd. Zigo, Rijeka, 2005.). Svemu tome Enver Krivac nedavno je pridodao i samostalni roman nazvan ''Ulica Helen Keller''.

Quentin Tarantino vjerojatno je najpoznatiji globalni primjer konzumenta koji je postao autor dok su u prostoru hrvatske književnosti tu ulogu preuzeli Tonći Kožul i Zoran Lazić, kojima se svojim romanom ''Ulica Helen Keller'' sada pridužio i Enver Krivac. No, dok kod Kožula i Lazića prevladava parodijski tretman popularne kulture, Enver Krivac mogao bi biti proglašen začetnikom, uvjetno rečeno, podžanra tzv. fanovske, hommage literature. Stranice njegova romana naime premrežene su citatima iz djela pop-kulture i uistinu vrlo brojnim referencijama na autoru drage filmove, pjesme, knjige, stripove, što nije nikakva novost jer se takvim postupkom već služio cijeli niz autora (npr. Goran Tribuson, Pero Kvesić, Tomislav Zajec, Edo Popović, Robert Perišić, itd.).

No, dok je kod spomenutih autora citatnost i pop-referencijalnost prisutna u svrhu kontekstualizacije i sidrenja rukopisa u vrijeme o kojemu govori, kod Envera Krivca su citati i referencije sastavnim dijelom dijegetičkog univerzuma rukopisa i zapravo, njegova osnovna komponenta, prisutna s ciljem odavanja počasti autoru dragim umjetnicima. Pritom, citate i referencije Enver Krivac koristi kao asocijacije kojima se pokreću ili razrješavaju pojedine fabularne situacije, a također su i u funkciji karakterizacije likova, čiji su (pretpostavljeni) psihološki profili odrazom njihovih glazbeno/filmskih preferencija.

Međutim, uslijed toga, komunikacija s širom publikom je otežana jer takav autorski pristup pretpostavlja osvještena recipijenta koji s autorom dijeli svjetonazor i gledalačko/slušalačko/čitalačko iskustvo te koji je u stanju prepoznati pop-kulturne kodove inkorporirane u rukopisno tkivo i koji je upoznat s fenomenima i protagonistima pop-kulture s kojima Enver Krivac stupa u dijalog i na čije se artefakte poziva. Pritom Krivac to čini na način da u usta svojih likova stavlja rečenice iz omiljenih mu filmova, scene kreira po uzoru na filmske predloške, a stihovima pjesama otvara poglavlja fabule kojih se oslanjaju na te citate i bivaju kreirane na osnovu tih predložaka.

Enver Krivac izrazito je maštovit i lucidan autor, sklon poigravanju klišejima ali ne i proigravanju povjerenja čitatelja a ''Ulica Helen Keller'' odrazom je njegove zaigranosti; to je šarmantan, vrlo duhovit i razbarušen prozni eksperiment u kojemu se autor vješto poigrava riječima i kombinira brojne diskurse (pripovjedanje u 1. i 3. licu, dramsko pripovjedanje, poezija, parodiranje kvaziznanstvenog diskursa, te cijelo jedno poglavlje napisano na engleskom jeziku), rijetko koja stranica nije začinjena nekim maštovitim neologizmom, a roman je ujedno i mješavina različitih žanrova – od kvartovske i obiteljske priče razvija se u priču o odrastanju te u ljubavnu melodramu obilno začinjenu fantastikom ali i elementima horora.

Autor je izmaštao i radnju smjestio u nepostojeći riječki kvart ispunjen nadrealnim likovima koji se zatječu u isto takvim situacijama – tu je baka koja se vratila iz mrtvih, self-help gurui, festival posvećen vjevericama, jedna prekrasna lezbijska ljubav, tajanstvena zvijer koja terorizira naselje, nekoliko brutalnih smrtnih slučajeva, a kao likovi pojavljuju se i Jack Nicholson te svi glumci koji su utjelovljivali Jamesa Bonda. Pritom je autor muškarac koji vrlo uspješno piše iz ženskog roda – glavna junakinja je naime djevojka, štoviše, homoseksualka, a i ostatak široke lepeze likova predstavljaju uglavnom žene.

Također, Enver Krivac vrlo dojmljivo dočarava i probleme tzv. treće dobi (vješto portretirajući junakinjinu baku) ali i alkoholizam, nervno rastrojstvo i životnu razočaranost junakinjine majke. Očito je dakle da se, unatoč razbarušenosti te obilju humora i šarma, roman dotiče i nekih ozbiljnih tema, koje osim spomenutih obuhvaćaju i odnos centra i provincije, kritiku prenaglašenog lokalpatriotizma, ali i problematiku nedostatka samopoštovanja u predstavnika margine, kao i strah od iskoračenja u nepoznato i poduzimanja vlastitih koraka umjesto samozavaravajućeg životarenja ''u leru''.

Radi se o šarmantnom, vrlo dopadljivom i na trenutke urnebesno duhovitom dijelu, koje ipak nije bez manjkavosti, očitovane u nedovoljnoj koherenciji rukopisna tkiva, odnosno u nedostatku čvrste fabularne okosnice. Fabularne epizode nedovoljno su povezane a diskurzivna i žanrovska kombinatorika povećava dojam raspršenosti, pa je rukopis, vrlo dojmljiv u svojim dijelovima, ipak nedovoljno čvrste arhitektonike kao cjelina. Međutim, radi se o romanu s predispozicijom epiteta ''kultnog'', jer je pisan za ciljanu, osvještenu publiku, koja će uživati u prepoznavanju signala njoj upućenima putem referenci, citata i intermedijalnih impulsa razasutih asfaltom ''Ulice Helen Keller''.


(Tekst originalno objavljen u emisiji "Bibliovizor" 3. programa Hrvatskog radija 10. rujna 2011, te naknadno u časopisu za književnost, kulturološke i društvene teme "Nova Istra", godište XVI, sv. 44, broj 3/4, 2011.)

(Božidara Alajbegovića pratite ovdje.)

PET PITANJA : ENVER KRIVAC

Razgovarao: Marinko KRMPOTIĆ, fotografija: Petar FABIJAN


Od ovog je proljeća na policama riječkih knjižara moguće naći roman “Ulica Helen Keller”, prvi samostalni roman mladog riječko-goranskog (ravnogorskog) književnika Envera Krivca, u Ri umjetničkim krugovima dobro znanog po nizu raznovrsnih aktivnosti.

Enver Krivac rođen je u Ravnoj Gori 1976. godine. Od 1994. živi i radi u Rijeci uglavnom kao radijski voditelj i copywriter. Apsolvirao je Hrvatski jezik i književnost na riječkom fakultetu, no nije ga završio jer čeka počasni doktorat. Bavio se svim i svačim, no ljudi ga najviše poznaju kao nekonvencionalnog radijskog voditelja sa Svid Radija i autora više od nekoliko tisuća radijskih jingleova i reklama. Nešto manji broj ljudi poznaje ga i po objavljenim knjigama - romanu “Piknik” (suradnji sa Alenom Kapidžićem iz 1999.), romanu “Smeće” (suradnji s Kapidžićem i Mišom Novkovićem iz 2005.), autorskom strip albumu “Priče iz Ž+K!” (suradnji sa samim sobom iz 2007.) i romanu solo-prvijencu “Ulica Helen Keller” koji je svjetla knjižara ugledao u proljeće ove godine. Trenutno radi kao vrlo konvencionalni radijski voditelj na Soundset Kvarneru.

1 / KAKVE SU REAKCIJE NA “KELLERICU” ČIJA SE MAŠTOVITA I OTKAČENA RADNJA ZBIVA U IZMIŠLJENOM RIJEČKOM KVARTU…

“Ulica Helen Keller” nije roman u klasičnom smislu, što se pokazalo na predstavljanjima kad smo skužili da ju je nemoguće suvislo prepričati jer ide u nekoliko smjerova na nekoliko razina. Kritike su, za sad, rijetke ali izvrsne, neki su spominjali Vonneguta, neki Kerouaca, a meni ovako skromnom je srce zbog toga ogromno. Drago mi je da su prepoznali ludost, igru, eksperiment, možda pokoji novi element u okvirima hrvatske prakse, jezične zavrzlame i humor. Doduše, mislim da je i mogla biti još bolja i konciznija, još više “svojija” ako je to moguće. Bilo mi je važno izbaciti tu priču i te likove iz svog sistema jer ih vučem sa sobom već četiri godine, tako da se mogu posvetiti nečem drugom. To sam i napravio. A ujedno sam sam sebi dokazao da još nisam potpuno odrastao i da još uvijek mogu izmišljati prilično pomaknute stvari, a to je blagoslov.

2 / POEZIJA, PROZA (KRATKE PRIČE I ROMANI), STRIP, GLAZBA ZA REKLAME i ROCK BANDOVE... BAVIŠ SE RAZLIČITIM VRSTAMA UMJETNOSTI. KAKVA SMO SREDINA ZA LJUDE KOJI ŽELE ŽIVJETI I RADITI ZA UMJETNOST...

Sredina je onakva kakvu si je sam napraviš. Naravno, ovdje ćeš se možda češće nego negdje drugdje boriti s vjetrenjačama jer uvijek nedostaje ili novaca ili podrške ili publike ili nečeg četvrtog. Pogotovo kad te ne zanima komercijalna kultura. No upornim, predanim radom i kvalitetom može se ostvariti puno toga. Sve ovisi i što želiš postići. Ako ti je ambicija biti popularan i da te zovu u “Gloriju” da ti slikaju kuhinju, onda je ovo čime se ja bavim fulanje. Danas je situacija puno bolja nego prije desetak godina jer se razvila scena udruga, nezavisna kultura, koliko god da je to oksimoron, funkcionira, a internet ne treba ni spominjati. No, svejedno je teško biti izvan glavne struje jer kultura je, a bit će još i više, nažalost, tek jedna od stavki koje troše novac i upravo ju se po tome i mjeri. A to je katastrofa. Katastrofa na koju moramo pljuvati, ali ćemo se na nju morati naviknuti.

3 / KOJA TI JE OD SPOMENUTIH VRSTA UMJETNOSTI NAJDRAŽA?

Trenutačno je, barem posljednje tri godine, pisanje broj jedan. Na to su puno utjecali udruga Katapult, susreti i poznanstva s brojnim hrvatskim i stranim piscima, jako mala ali užasno važna ekipa literarnih istomišljenika, nekoliko radionica, uglavnom konstantno učenje i širenje vizure o tome što pisati ustvari znači. Na drugom mjestu je glazba. Imam odličnu malu ekipu s kojima trenutno radim i nadam se da će tako i ostati. Zovemo se Japanski Premijeri što je i dalje, po mom skromnom mišljenju, najbolje ime za bend ikad i ovo ljeto smo imali priliku raditi glazbu za predstavu “Factory in Progress” u sklopu programa Hartera Plus. Pomaže i to što nismo klasični “bend” već više kućnostudijski trio landravaca i kvazifilozofa. Naglasak je na putovanju i otkrivanju kao bazama za inspiraciju pa smo tako ove godine “otkrili” dva fantastična mjesta u PGŽ-u - Randišku Višnjevicu u riječkom prstenu i Kalić u Gorskom Kotaru. Po sustavu vrijednosti Japanskih Premijera to je isto kao i snimiti dva albuma. Poezija je pak nešto s čim ne idem van jer sam odlučio da još nije vrijeme za to. Pisanje za bendove se svodi na povremeno ispisivanje pokojeg stiha za stare frendove iz grupe Mandrili. Crtanje, pogotovo stripovi su trenutno potpuno zanemareni. Iskreno, ako već moram sjediti i raditi, radije ću pisati nego crtati. Ali vratit će se i to jednom. Ne treba na sva ta različita područja bavljenja gledati kao na multitalentiranost. Štos je u porivu da se nešto novo stvori, a jezika umjetnosti ima mnogo.

4 / ŠTO TI KAO ČOVJEKU KOJI JE ROĐEN I ODRASTAO U GORANSKIM PLANINAMA ZNAČI RIJEKA? DOJAM JE DA SE DOBRO SNALAZIŠ...

Šuma je u srcu. Snijeg je u srcu. Protiv toga ne možeš ni kad toliko dugo živiš u gradu na moru. Evo, neki dan sam se skroz raspametio od radosti kad sam skužio da postoji nekoliko goranskih blogova, Goranski tračer, između ostalih. Zvuči glupo, ali imao sam osjećaj kao da sam pronašao vijesti iz domovine! Gle, ja sam ponosni Goranin Ravnogorac i nikad im ne dozvoljavam da me zovu Riječaninom. Da, to im se potkrade i meni se potkrade jer u Rijeci sam već skoro dvadeset godina, adresa na osobnoj mi je škurinjska i dominantna većina prijatelja i suradnika, svega što je važno, sve je ovdje. Da se razumijemo, sve što sam ikad napravio u odraslom životu je u Rijeci i bilo je potaknuto Rijekom i ovaj grad ponosno zovem svojim jer suprotno bi značilo da nemam mozga, no, volim isticati otkud sam ne samo zbog očitog, već i zbog toga što Gorski Kotar ima niski profil u današnjoj Hrvatskoj što me, iskreno, ljuti. Zanimljivo je, recimo, što i dan danas moram objašnjavati kad progovorim, uglavnom namjerno, kajkavski da nisam iz Zagreba, jer, znate, kajkavski se govori samo u Zagrebu. Nisam za dijeljenja i cjepidlačenja oko pripadnosti, nacionalni identiteti me malo zanimaju, najvažniji su ljudi i kakvi su pojedinačno, kvalitetni ili pokvareni, ali morate znati da ću bilo kada, bilogdje potpisati da živimo u najljepšoj županiji na svijetu. Treba biti slijep da se to ne vidi.

5 / ŠTO JE DALJE U PLANU...

Završiti knjigu kratkih priča. Imam ih već dosta ali jako su kratke, prekratke čak, pa ih treba dosta za iole pristojnu knjigu. U planu je pobijediti na nekim književnim natječajima, neću reći kojim da ne ureknem stvari. U planu je pokoriti još kilometara i snimiti još glazbe s Premijerima, ako bude sreće i raditi glazbu za još predstava ili film. U planu je kupiti Rolandov SPD-S. U planu je pročitati hrpu knjiga koje su se skupile pokraj kreveta. U planu je pogledati još hrpu filmova koji su se skupili na hardu. U planu je ne dati se drugima zajebavati previše. U planu je ne odustajati previše....


(Razgovor originalno objavljen u magazinu Primorsko-goranske županije "Zeleno i plavo", br. 26, rujan, 2011.)

(PDF primjerak magazina možete skinuti ovdje.)