Božidar Alajbegović
ROMAN OSOVLJEN OKO POP-KULTURE
(Enver Krivac, Ulica Helen Keller, izd. Zigo, Rijeka, 2010, 196 str.)
Enver Krivac, široj javnosti (izvan Rijeke) nedovoljno je poznat 35-godišnji autor koji se okušao u brojnim formama, žanrovima i vrstama umjetnosti. Enver Krivac je naime kriv za nekoliko dojmljivo osmišljenih omota albuma rock bandova, okušao se i kao skladatelj elektroničke i ambijentalne glazbe (za potrebe kazališnih predstava), a kreirao je i cijeli niz radijskih i reklamnih džinglova. Također, autor je stihova za riječki band Mandrili, kao strip crtač predstavio se samostalnim zbirkom ''Priče iz Ž + K'' (izd. Zigo, Rijeka, 2008.), a u koautorstvu s Alenom Kapidžićem objavio je roman ''Piknik'' (izd. Kacot, Rijeka, 1999.) dok je s istim autorom i Mišom Novkovićem napisao roman ''Smeće'' (izd. Zigo, Rijeka, 2005.). Svemu tome Enver Krivac nedavno je pridodao i samostalni roman nazvan ''Ulica Helen Keller''.
Quentin Tarantino vjerojatno je najpoznatiji globalni primjer konzumenta koji je postao autor dok su u prostoru hrvatske književnosti tu ulogu preuzeli Tonći Kožul i Zoran Lazić, kojima se svojim romanom ''Ulica Helen Keller'' sada pridužio i Enver Krivac. No, dok kod Kožula i Lazića prevladava parodijski tretman popularne kulture, Enver Krivac mogao bi biti proglašen začetnikom, uvjetno rečeno, podžanra tzv. fanovske, hommage literature. Stranice njegova romana naime premrežene su citatima iz djela pop-kulture i uistinu vrlo brojnim referencijama na autoru drage filmove, pjesme, knjige, stripove, što nije nikakva novost jer se takvim postupkom već služio cijeli niz autora (npr. Goran Tribuson, Pero Kvesić, Tomislav Zajec, Edo Popović, Robert Perišić, itd.).
No, dok je kod spomenutih autora citatnost i pop-referencijalnost prisutna u svrhu kontekstualizacije i sidrenja rukopisa u vrijeme o kojemu govori, kod Envera Krivca su citati i referencije sastavnim dijelom dijegetičkog univerzuma rukopisa i zapravo, njegova osnovna komponenta, prisutna s ciljem odavanja počasti autoru dragim umjetnicima. Pritom, citate i referencije Enver Krivac koristi kao asocijacije kojima se pokreću ili razrješavaju pojedine fabularne situacije, a također su i u funkciji karakterizacije likova, čiji su (pretpostavljeni) psihološki profili odrazom njihovih glazbeno/filmskih preferencija.
Međutim, uslijed toga, komunikacija s širom publikom je otežana jer takav autorski pristup pretpostavlja osvještena recipijenta koji s autorom dijeli svjetonazor i gledalačko/slušalačko/čitalačko iskustvo te koji je u stanju prepoznati pop-kulturne kodove inkorporirane u rukopisno tkivo i koji je upoznat s fenomenima i protagonistima pop-kulture s kojima Enver Krivac stupa u dijalog i na čije se artefakte poziva. Pritom Krivac to čini na način da u usta svojih likova stavlja rečenice iz omiljenih mu filmova, scene kreira po uzoru na filmske predloške, a stihovima pjesama otvara poglavlja fabule kojih se oslanjaju na te citate i bivaju kreirane na osnovu tih predložaka.
Enver Krivac izrazito je maštovit i lucidan autor, sklon poigravanju klišejima ali ne i proigravanju povjerenja čitatelja a ''Ulica Helen Keller'' odrazom je njegove zaigranosti; to je šarmantan, vrlo duhovit i razbarušen prozni eksperiment u kojemu se autor vješto poigrava riječima i kombinira brojne diskurse (pripovjedanje u 1. i 3. licu, dramsko pripovjedanje, poezija, parodiranje kvaziznanstvenog diskursa, te cijelo jedno poglavlje napisano na engleskom jeziku), rijetko koja stranica nije začinjena nekim maštovitim neologizmom, a roman je ujedno i mješavina različitih žanrova – od kvartovske i obiteljske priče razvija se u priču o odrastanju te u ljubavnu melodramu obilno začinjenu fantastikom ali i elementima horora.
Autor je izmaštao i radnju smjestio u nepostojeći riječki kvart ispunjen nadrealnim likovima koji se zatječu u isto takvim situacijama – tu je baka koja se vratila iz mrtvih, self-help gurui, festival posvećen vjevericama, jedna prekrasna lezbijska ljubav, tajanstvena zvijer koja terorizira naselje, nekoliko brutalnih smrtnih slučajeva, a kao likovi pojavljuju se i Jack Nicholson te svi glumci koji su utjelovljivali Jamesa Bonda. Pritom je autor muškarac koji vrlo uspješno piše iz ženskog roda – glavna junakinja je naime djevojka, štoviše, homoseksualka, a i ostatak široke lepeze likova predstavljaju uglavnom žene.
Također, Enver Krivac vrlo dojmljivo dočarava i probleme tzv. treće dobi (vješto portretirajući junakinjinu baku) ali i alkoholizam, nervno rastrojstvo i životnu razočaranost junakinjine majke. Očito je dakle da se, unatoč razbarušenosti te obilju humora i šarma, roman dotiče i nekih ozbiljnih tema, koje osim spomenutih obuhvaćaju i odnos centra i provincije, kritiku prenaglašenog lokalpatriotizma, ali i problematiku nedostatka samopoštovanja u predstavnika margine, kao i strah od iskoračenja u nepoznato i poduzimanja vlastitih koraka umjesto samozavaravajućeg životarenja ''u leru''.
Radi se o šarmantnom, vrlo dopadljivom i na trenutke urnebesno duhovitom dijelu, koje ipak nije bez manjkavosti, očitovane u nedovoljnoj koherenciji rukopisna tkiva, odnosno u nedostatku čvrste fabularne okosnice. Fabularne epizode nedovoljno su povezane a diskurzivna i žanrovska kombinatorika povećava dojam raspršenosti, pa je rukopis, vrlo dojmljiv u svojim dijelovima, ipak nedovoljno čvrste arhitektonike kao cjelina. Međutim, radi se o romanu s predispozicijom epiteta ''kultnog'', jer je pisan za ciljanu, osvještenu publiku, koja će uživati u prepoznavanju signala njoj upućenima putem referenci, citata i intermedijalnih impulsa razasutih asfaltom ''Ulice Helen Keller''.
(Tekst originalno objavljen u emisiji "Bibliovizor" 3. programa Hrvatskog radija 10. rujna 2011, te naknadno u časopisu za književnost, kulturološke i društvene teme "Nova Istra", godište XVI, sv. 44, broj 3/4, 2011.)
(Božidara Alajbegovića pratite ovdje.)
Post je objavljen 13.01.2012. u 00:00 sati.