kraljevski puding

Deerhunter
Microcastle
Kranky, 2008.



Vratila nam se prijateljica Zima. Šta nije to genijalno?

Neki ljudi dijele glazbu na ljetnu i zimsku, neki redovno, neki ponekad. Nekad na istom albumu ima svih godišnjih doba. Npr. "Ce matin la" i "All I Need" su proljeće, "You Make It Easy" je ljeto, "Remember" i "Femme d'argent" su jesen, a "Le voyage de Penelope" je definitivno zima. Neki od vas su se sad složili a neki drugi njurgali da to nije tako. Klišeji da je ljeto užurbano, disko i seksi a zima spora, tužna i whatever su, naravno, potpune idiotarije jer ljudi nisu Borg i imaju svoje osjećaje i preference, no unatoč subjektivnosti ima nešto u tome.

Tako barem misli Brandon Cox, boležljivi frontmen, plodni autor i mali čarobnjak zvuka koji već nekoliko godina predvodi Deerhunter. On i bend finiširali su "Microcastle" pred više od šest mjeseci, no izlaženje je planski odgođeno jer je ovaj novi album, veli Cox na blogu, jesenjsko-zimski. Rijetka su danas takva tempiranja i kontekstualizacije godišnjim dobom kad se release datumi baziraju na poslovnim rasporedima. Uostalom, stiže, kako bi rekao Mr. Garrison iz South Parka, "merry fucking christmass so fucking celebrate!" pa ćete se i sami prisjetiti da je glazba prije svega biznis.

Nakon briljantnog komada ambient-punka (što nije samo duhovita kovanica, oksimoron, ako hoćete, već i istina prava), prošlogodišnjeg albuma "Cryptograms", Deerhunter pričaju još jednu glazbenu priču. Ne toliko remek-djelastu ili snažnu da bi mogla pomaknuti planetu s putanje, ali zato prepunu prekrasnih trenutaka. To je i dalje glazba umočena u mnogo reverbizirane distorzije, bogata teksturama i soundscape podlogama, sanjiva u svom oslanjanju na najbolje što su dale osamdesete na području alternativne gitarske glazbe (Jesus And Mary Chain, My Bloody Valentine, Cocteau Twins itd.), no ovaj put u formi albuma punog pjesama.

Album funkcionira kroz tri cjeline – prva puna izdistorziranog popa ("Never Stops", "Little Kids"), druga puna mrakače i tišine gdje gitare i pripadajuće pedale zamjenjuje klavir ("Calvary Scars", "Green Jacket" i "Activa") i treća – ponovno glasnija i čvršča završnica ("Nothing Ever Happened", "Saved By Old Times") i kroz te tri cjeline ispada vrlo fokusirano i konzistentno djelce i iako djeluje kao medij za Coxove pjesme i samim tim svjetonazor i naposlijetku svijet sam, zapravo je proslava odlične kemije cijelog benda.

Deerhunter se najčešće identificira sa Brandonom Coxom, no ovaj put su za uspjeh albuma zaslužni više nego ikad i Josh Fauver i Moses Archuleta kao ritam sekcija i nadprosječni udio drugog gitariste; on se zove Lockett Pundt i potpisuje autorstvo i vokale na odličnim "Agoraphobia" i "Neither Of Us, Uncertainly".

Poruka koju Deerhunter mahom odašilje nije uvijek najkorisnija i najbolja, pogotovo kad se uzme u obzir da Cox u pjesmama uživa u izolaciji, samoći i svim tim depresivnim činjenicama života, a to, iako imaju svoju "happy being sad" opravdanost u nekim životnim razdobljima i neizbježne su kolikogod se vi trudili, nije preporuka za nikoga. Sva sreća da šalju i još jednu – da se spas od svega toga, uključujući dosadu i odvratno doba u kojem živimo može pronaći u umjetnosti.

Svakako preporuka za svih vas, vjerujte, bolji album takve glazbe ove godine teško da ćete naći.

"Go to the shore and pray for the sea... ":
Cover Me (Slowly), Agoraphobia, Never Stops, Little Kids, Microcastle, Calvary Scars, Green Jacket, Activa, Nothing Ever Happened, Saved by Old Times, Neither of Us, Uncertainly, Twilight at Carbon Lake

Za one koji žele znati više: "Weird Era Cont." je isto novi album Deerhuntera, ok, više tehnički ep nego album koji dolazi kao bonus uz "Microcastle", bilo da kupite Kranky ili 4AD izdanje. Ništa manje impresivan komad glazbe!

"A deer has to be taken with one shot. I try to tell people that but they don't listen... ":
Snimljen po romanu "Tri ratna druga" Ericha Remarquea iz 1937. legendarni film "Lovac na jelene" Michaela Cimina jedan je od najfilmova svih vremena. 1978. na Oskarima pobrao je kipiće za zvuk, montažu, redatelja, film i, što je nekako, "well, y'knooow... ", najsimpatičnije, mušku sporednu ulogu. Christopher Walken ipak nije bez vraga – Christopher Walken.

p.s.

Francois K
Masterpiece
Ministry Of Sound, 2008.



Prošli tjedan u Majci BeatNochi bavio sam se tatom svih superstar glazbopuštala, starim liscem koji se zove Francois Kevorkian, pa evo samo kratko.

Njegov staž obuhvaća bubnjanje po bubnjevima u mladosti, haranje NY-klubova sredinom sedamdesetih i početkom osamdesetih, remiksiranje svih živih i mrtvih, snimanje "Violatora" i "Electric Cafea", uvrštavanje u dj-ski i remikserski Hall Of Fame i milijardu drugih karijernih sitnica koje ovog Armenca po porijeklu, Francuza po rođenju, Amerikanca po adresi i Građanina Svijeta po jajima čine jednim od najvećih.

Londonska etiketa (i što sve ne) "Ministry Of Sound" otvorila je seriju kompilacija "Masterpiece" (poznati majstori miksaju najbolje trenutke plesne povijesti samo za vas - šema) upravo s njim i nisu pogriješili. Grand opening "Masterpiece" serije (ove godine već se pojavio i miks Jazzy B.-ja iz "Soul II Soul") je zaista grand - Kevorkian šeće kroz tri diska (nazvana po tri grada - Napoli, Manchester i Tokyo) i udahnjuje život trima fantastičnim dj setovima, znalački i nadvješto - dobro poznajući razliku između dj seta u klubu i dj seta snimljenog za izvanklupski doživljaj.

Esencijalno za stare rejvere, frikove i ljubitelje zanata!

Čujemo se,
ek.

Envelopes
Here Comes The Wind
Brille, 2008.



Ovaj album vraća me u dane kad smo MTV vidjeli samo na Hit Depou.

Da, da, znam, sad će ovi mlađi pudingočitači reć – evo ga stari prdonja opet slinavi za vremenima kad je Danijela Trbović bila samo u Info Depou i sad će nam držat dosadne lekcije iz nostalgije – ali ozbiljno, tom nekad jedinom prozoru u svijet strane glazbe (brrrrrr, kakvo grozno vrijeme!) znao se zalomiti, pogotovo u ranijim danima, kakav spot od Belly ili Throwing Muses, kad smo već kod tete Donelly. Ili Suede (bio je to Suede s početka karijere, ne ono radijsko smeće kasnije!), pa onda Mazzy Star, pa Jeff Buckley, pa Elastica... Pa Echobelly! Sjećam se da sam čak vidio i spot za «Motorcycle Emptiness» tamo.

Ne, moja poenta ne bi trebala biti da je prije na HRT-u bilo više tzv. indie glazbe. Čega? A. Samo sam htio reći da me «Here Comes The Wind» vraća u dane kad se reklo indie i nije se trebalo objašnjavati da to i nije baš, ono, indie skroz jer nije independent jer je to izdao veliki izdavač al u biti je jer je na tragu tih gitarskih bendova tipa Fugazi, Dinosaur Jr., Minutemen, Big Black i na kraju krajeva Pixies bla bla drla drla...

Izuzetno mi je drago da danas živimo u doba kad je svako glazbenik i postoji internet i sve je indie. Evo, sad bez italica. Indie. A sad u boldu. Indie. Pa jedan underline indie... evo ga: indie. Čak je i Severina indie. Je, je, stvarno je. Samo kod nje je to skračenica od indeed san se pojebala na brodu i onda su to svi, al stvarno svi doma gledali. Da, neke skračenice su drugačije od drugih.

Da skratim rant jer me nigdje ne vodi. Envelopes! Taa-daa! Bend koji sa izrazitom lakoćom i uvjerljivošću vraća dah gitarske pop rock glazbe iz prošlih dekada, bilo da se radi o američkom new wave-u osamdesetih ili brit-popu devedesetih. I jednom i drugom pristupaju sa suvremenim «ajmo-sve-stavit-u-teču-pa-čagod-ispadne» mash up stavom i upravo to da utjecaje ne skrivaju nego se razmeću s njima, miješaju ih i pritom stvaraju jako dobar indie-pop (šta je sad to? ne misli valjda na šamana?), ako takva glazba još uvijek postoji, a izgleda, sva nomenklatura kvragu, da postoji, čini Envelopese odličnim osvježenjem u plejeru.

Odmah na otvaračici «Party» pokazuju besramnu fascinaciju Pixiesima. Vokale izmjenjuju malo ravnopravnije od seksističkog Franka Blacka i potlačene Kim Deal, no bas i gitara svakako upučuju na Boston. Ne na bend, ej, alo. U «Freejazz» se malo čuju Sugarcubesi, malo Talking Heads, dok «Heaven» definitivno baca na Weezer. Sve su to neizbježne paralele jer Envelopesi ne zaziru od ničeg i, ponavljam, ničeg se ne srame; oni isporučuju indie rok (hm? šta? ko? za jest nešto?) klišeje koji opet zvuče dobro i novo. To nije lako za izvesti. Pogotovo ne tako lako, kako se čini da je izvedeno, kad ih se sluša.

Nekad («Put On Hold») čak budu i skroz moderni, ono, skroz, pa imaju i kompjutere i umjetne bas linije šta idu dgdggddgdgdgdgdgdgdgdgggdgd. Ma, ludo.

A «I'd Like To See You» je totalni hit. Majke mi!

Ovaj bend dolazi iz Švedske, što iz Štokholma, što iz Malmoa, što iz Pariza (da, da, to je isto u Švedskoj, sad po novom) iza sebe ima album «Demons» (nisu demoni nego demo snimke na švedskom, stvarno), glavno muško u bendu je Henrik Orrling na čijoj farmi i snimaju glazbu, glavno žensko u bendu je Audrey Pic koja pjeva kao drski mali/prekrasni slatki (odaberite sami) spoj Victorie Bergsman (bivši The Concretes i žvokal (to je skračeno od ženski vokal) u Peter, Bjorn And John singlu «Young Folks») i Nico (neću valjda sad objašnjavat ko je ta stara krava koja nikad nije znala pjevati!?), a tu su još i Fredrik Berglind-Dehlin na gitari, Martin Karlsson na basu i Filip Ekander na bubnjevima, skupa su od 2001., a ovaj album im je isproducirao Tore Johansen i ako vam kažem da je radio sa Cardigansima, Suede, OK GO, New Orderom, Marthom Wainwright i Franz Ferdinandom, znati ćete da se radi o njuški.

Ne, ne, njuški.. njuški. Krivo ste čuli. Da, da.

Nepogrešiv ukus u osamdesete i devedesete, odlično pjesmoklepstvo i energija – to su Envelopes. A najbolje od svega je to što su tako jednostavni. Znači, ako volite indie (ne, ne, gospođo, to nema veze sa Harissonom Fordom, ne, spremite to, hvala), ali u onom Hit Depo smislu s početka ovog više jadnog konstrukta nego poštenog teksta, onda će vam ova francusko-švedska kombinacija biti slatko malo otkriće godine.

Jesam nešto zaboravio?

Mmm...

Ne.

Vjetre s Skanderne, eeeeee...: Party, Freejazz, Put On Hold, Heaven, I'd Like To See You, What's The Deal?, Calypso, Life On The Beach

Pozdrav,
ek.

p.s.
Na Jarreu je bilo jako interesantno. Možda Nevio pošalje kakvu fotku za koji dan pa je postam ovdje. U kratko: vidio sam čovjeka, stajao je vani kraj mene prije koncerta na metar i ako ja budem tako izgledao sa ravnom šezdesetkom na leđima - bit će fešta svaki dan. Prvo je bacio govoranciju u kojoj nam je objasnio da će se vjerojatno nešto sjebat jer su to stari instrumenti. Onda su krenuli svirat i da, sjebalo se. Razletili su se u dva, tri trenutka ko početnički pank bend s Vežice. A tek kad je Žamarić išao svirat theremin na Part 3, to je tek bio rasap. Čovjek ne zna svirat theremin da si život spasi! I šta još? Koncert je trajao sat vremena i gotovo, pa je to nekima bilo jako čudno s obzirom da su kartu platili 350 kuna. Meni ne, ja sam Gospodin Akreditacija! I uživao sam u sintevima... ah, sinteva more sam vidio, VCS3 čak! I da, Ljubljana je prekrasna ko i uvijek i Slovenija je jedno čudo živo i ako čujem da još neko priča viceve o Sloveniji... yea, whatever. Uglavnom, bio ek na Jarreu, još jedan srednjoškolski san ispunjen. Check!

The Presets
Apocalypso
Modular, 2008.



Pozdrav.

Ne znam što bi Darko Rundek rekao na ime novog, drugog albuma australskog disko dua The Presets. Idem ga nazvat i pitat.

Zvoni.

Dobar dan, stan Rundek? Da. Da. Mhm. Gospodin Darko? Poštovanje, ek ovdje iz Kraljevskog Pudinga. Da. Da. Ne. Pa, zato jer ne. Aha. Zgodno, da. Dobro. Da. Ne, ne, zanima me što imate reći na novi album grupe The Presets, odnosno na naslov albuma njihovog. Mhm. Zove se «Apocalypso». Da. Da. Da. Mhm. Da. Da. Mhm. A-ha. Oh, yeah. Da, da. Ok, hvala. Bo bo.

Ne misli ništa.

Dakle, The Presets su Julian Hamilton i Kim Moyes, dva glazbenika iz Sydneya. Nakon 2 početna ep izdanja kao The Presets 2005. izdaju prilično ok od kritike prihvačen prvijenac «Beams». Slijedi i nekoliko klubskih ep i maxi singl izdanja a krajem prošle godine izbacuju vrlo uspješan singl «My People», pjesmu koja je zapalila rodnu im Australiju a nakon nekog vremena i Ameriku i Englesku zemlju proletersku. Ubrzo nakon singla «My People» slažu i cijeli album «Apocalypso» koji je na iTunesima dugo bio broj jedan. Također krajem prošle godine Daft Punk ih zovu kao suport na njihovu NeverEverLand turneju.

U domovini klokana, vombata i didžeridua oni su jedan od najpopularnijih bendova i bez pol beda pune dvorane i budu headlineri velikih festivala kao što je V Festival. Na tom istom su svirali u isto vrijeme kad i nakon relativno dugo vremena okupljeni Smashing Pumpkins i to je Čelavi osjetio po prorjeđenosti partera. Također, feedback publike na Presetse tijekom njihovog turiranja sa Daft Punkom bio je opasno blizu feedbacku publike na sami Daft Punk.

I kakva je ta njihova glazba? Plesna? Da. A šta je to? Depeche Mode pomiješan sa Audiobullys? Može, da. I sa daškom Modern Talkinga? DA, al tek tolko. Malo «bacite ruke u zrak»? Ima i toga. Ima toga puno. Julian Hamilton je vokalni kameleon, da, malo kmeči ko Shaun Ryder, pa pjeva ko Dave Gahan, pa ko Neil Tennant pa malo op, op, šta je sad, malo Simon Le Bon, a u «Yippiyo-Ay» je meni malo i Elaine Benes jer pjeva «Dingoes took the baby...».

A šta Moyes radi? Bruji i zuji, slaže klepove ko šamare, niže klasične i u pravilu nikad revolucionarne a uvijek funkcionalne elektroklešaste elektroklišeje i melodijske linije koje igraju na kartu kombinacije superjednostavnih dječjih brojalica od maksimalno 10 slogova i Duran Duran-ovskih melodija.

Ok, sad ću se uozbiljit. Music journalism mode on!

Za razliku od "Beams", albuma od 2005. Moyes i Hamilton su ovdje raširili zvučnu sliku eksperimentirajući sa sempliranjem vlastitih vokala, samouvjerenim sintisajzerskim funkom i brojnim pop kulturalnim referencama. Doduše još uvijek se traže i na trenutke se izgube pa "Apocalypso" na nekoliko mjesto gubi svoj moment sile što nije dobra stvar za plesni podij, no, s druge strane, na plesnom podiju, ako uopće imati sreće izlaziti tamo gdje se vrti ovakva suvremena trešerska spika, pustit će vam samo jednu.

Zato - ako želite plesati i biti zabavljeni na foru da bacate ruku ili oba dvije u zrak na kik i elektro rifove dok pijete vani s ekipom onda je ovakav album taman za vas – pun vrhunskih klišea koji The Presets rade stvarno znalački i povremeno, no zaista povremeno, na rubu apsolutne dance music genijalnosti. U biti, ne genijalnosti. Više zanatstva.

No, ako od plesne glazbe tražite i onaj ekstra element, element koji plesnoj glazbi u 99% slučajeva ne da ne treba nego joj može samo škoditi, a to je intelektualna potka, malo konceptualnosti možda i više umjetničkog dodira, onda ćete svoju disko pamet sigurno zadovoljiti na drugom mjestu i u nekom drugom albumu, npr. "Stainless Style" manje grupe a više projekta Neon Neon, odličnog retro disko konceptualnog albuma o životu inovatora, automobilskog industrijaliste i plejboja Johna DeLoreana. Istražite to slobodno, tamo pjeva onaj frajer iz Super Furry Animals.

The Presets nemaju nikakve aluzije. Oni su došli iz "dolje ispod" samo da bi vas oznojili i to najvjerojatnije dobro.

Ako vam toga u životu treba – onda dobro. Ako ne – isto dobro.

Što se mene tiče, «My People» nikad neće biti «Blue Monday».

Crni i znojni anđeli: Kicking And Screaming (odlično otvaranje albuma, disko kombajn!), My People (hrtić-hitić-mile-kitić), This Boy's In Love (najbolja stvar ovdje, pokazuje da znaju napravit i pravu retropop pjesmu), Yippiyo-Ay (ajmo malo ae hop hop taako), Anywhere (mini ep, zatvaranje albuma skroz po pe esu)

Te moderne gluposti je uvijek bolje gledat nego slušat: My People, This Boy's In Love, Talk Like That, i onda dvije starije stvari, hitovi s kojima su postali poznati i slični mitovi i legende, Down Down Down i Are You The One?

Hvala na čitanju,
ek.