Marketing
The Presets
Apocalypso
Modular, 2008.
Pozdrav.
Ne znam što bi Darko Rundek rekao na ime novog, drugog albuma australskog disko dua The Presets. Idem ga nazvat i pitat.
Zvoni.
Dobar dan, stan Rundek? Da. Da. Mhm. Gospodin Darko? Poštovanje, ek ovdje iz Kraljevskog Pudinga. Da. Da. Ne. Pa, zato jer ne. Aha. Zgodno, da. Dobro. Da. Ne, ne, zanima me što imate reći na novi album grupe The Presets, odnosno na naslov albuma njihovog. Mhm. Zove se «Apocalypso». Da. Da. Da. Mhm. Da. Da. Mhm. A-ha. Oh, yeah. Da, da. Ok, hvala. Bo bo.
Ne misli ništa.
Dakle, The Presets su Julian Hamilton i Kim Moyes, dva glazbenika iz Sydneya. Nakon 2 početna ep izdanja kao The Presets 2005. izdaju prilično ok od kritike prihvačen prvijenac «Beams». Slijedi i nekoliko klubskih ep i maxi singl izdanja a krajem prošle godine izbacuju vrlo uspješan singl «My People», pjesmu koja je zapalila rodnu im Australiju a nakon nekog vremena i Ameriku i Englesku zemlju proletersku. Ubrzo nakon singla «My People» slažu i cijeli album «Apocalypso» koji je na iTunesima dugo bio broj jedan. Također krajem prošle godine Daft Punk ih zovu kao suport na njihovu NeverEverLand turneju.
U domovini klokana, vombata i didžeridua oni su jedan od najpopularnijih bendova i bez pol beda pune dvorane i budu headlineri velikih festivala kao što je V Festival. Na tom istom su svirali u isto vrijeme kad i nakon relativno dugo vremena okupljeni Smashing Pumpkins i to je Čelavi osjetio po prorjeđenosti partera. Također, feedback publike na Presetse tijekom njihovog turiranja sa Daft Punkom bio je opasno blizu feedbacku publike na sami Daft Punk.
I kakva je ta njihova glazba? Plesna? Da. A šta je to? Depeche Mode pomiješan sa Audiobullys? Može, da. I sa daškom Modern Talkinga? DA, al tek tolko. Malo «bacite ruke u zrak»? Ima i toga. Ima toga puno. Julian Hamilton je vokalni kameleon, da, malo kmeči ko Shaun Ryder, pa pjeva ko Dave Gahan, pa ko Neil Tennant pa malo op, op, šta je sad, malo Simon Le Bon, a u «Yippiyo-Ay» je meni malo i Elaine Benes jer pjeva «Dingoes took the baby...».
A šta Moyes radi? Bruji i zuji, slaže klepove ko šamare, niže klasične i u pravilu nikad revolucionarne a uvijek funkcionalne elektroklešaste elektroklišeje i melodijske linije koje igraju na kartu kombinacije superjednostavnih dječjih brojalica od maksimalno 10 slogova i Duran Duran-ovskih melodija.
Ok, sad ću se uozbiljit. Music journalism mode on!
Za razliku od "Beams", albuma od 2005. Moyes i Hamilton su ovdje raširili zvučnu sliku eksperimentirajući sa sempliranjem vlastitih vokala, samouvjerenim sintisajzerskim funkom i brojnim pop kulturalnim referencama. Doduše još uvijek se traže i na trenutke se izgube pa "Apocalypso" na nekoliko mjesto gubi svoj moment sile što nije dobra stvar za plesni podij, no, s druge strane, na plesnom podiju, ako uopće imati sreće izlaziti tamo gdje se vrti ovakva suvremena trešerska spika, pustit će vam samo jednu.
Zato - ako želite plesati i biti zabavljeni na foru da bacate ruku ili oba dvije u zrak na kik i elektro rifove dok pijete vani s ekipom onda je ovakav album taman za vas – pun vrhunskih klišea koji The Presets rade stvarno znalački i povremeno, no zaista povremeno, na rubu apsolutne dance music genijalnosti. U biti, ne genijalnosti. Više zanatstva.
No, ako od plesne glazbe tražite i onaj ekstra element, element koji plesnoj glazbi u 99% slučajeva ne da ne treba nego joj može samo škoditi, a to je intelektualna potka, malo konceptualnosti možda i više umjetničkog dodira, onda ćete svoju disko pamet sigurno zadovoljiti na drugom mjestu i u nekom drugom albumu, npr. "Stainless Style" manje grupe a više projekta Neon Neon, odličnog retro disko konceptualnog albuma o životu inovatora, automobilskog industrijaliste i plejboja Johna DeLoreana. Istražite to slobodno, tamo pjeva onaj frajer iz Super Furry Animals.
The Presets nemaju nikakve aluzije. Oni su došli iz "dolje ispod" samo da bi vas oznojili i to najvjerojatnije dobro.
Ako vam toga u životu treba – onda dobro. Ako ne – isto dobro.
Što se mene tiče, «My People» nikad neće biti «Blue Monday».
Crni i znojni anđeli: Kicking And Screaming (odlično otvaranje albuma, disko kombajn!), My People (hrtić-hitić-mile-kitić), This Boy's In Love (najbolja stvar ovdje, pokazuje da znaju napravit i pravu retropop pjesmu), Yippiyo-Ay (ajmo malo ae hop hop taako), Anywhere (mini ep, zatvaranje albuma skroz po pe esu)
Te moderne gluposti je uvijek bolje gledat nego slušat: My People, This Boy's In Love, Talk Like That, i onda dvije starije stvari, hitovi s kojima su postali poznati i slični mitovi i legende, Down Down Down i Are You The One?
Hvala na čitanju,
ek.
Post je objavljen 05.11.2008. u 14:56 sati.