kraljevski puding

Flight Of The Conchords
Flight Of The Conchords
Sub Pop, 2008.



Čudni Al Janković, Frank Zappa, Victor Borge, Pythonovci (a posebno Eric Idle), Jack Black i Kyle Gass, Trey Parker i Matt Stone, Peter Schickele, Grinpiz, Richard Cheese (i njegov bend Lounge Against The Machine),
Vatrogasci (vatrogasac Mirko - faza)... samo su neki ljudi koji su se (ili to još uvijek rade) šalili kroz glazbu, generirajući što parodije što neke druge podžanrove komedije. I nije to samo svojstveno modernim vremenima – ljudi su ljudi i otkad je ona Kubrickova majmunčad dotakla Monolit postoji i zajebancija na sve što postoji, u glazbi, konkretno, od parodijskih misa iz 16. stoljeća pa sve do ovog novozelandskog blentavog dua, Flight Of The Conchords.

Pravi nastavljači tradicije humora u glazbi i kroz glazbu, Flight Of The Conchords su i humoristički radijski serijal BBC-ja, i humoristička televizijska serija HBO-a, i pravi bend koji ide okolo i nastupa, no prije svega, imaginarni bend tipične luzeri-ali-genijalci karakterne postavke.

Bret McKenzie i Jemaine Clement oformili su svoju duhovitu kombinaciju glazbe i glume još 1998. u Wellingtonu, Novi Zeland, gdje su studirali film i kazalište. Prvo su nastupali u emisiji «Newtown Salad» na lokalnoj wellingtonskoj televiziji «Channel 7», nakon toga u Edinburghu, 2002. i 2003. na popularnom Fringe Festivalu (za što su dobili i nekoliko nagrada), pa na američkom Comedy Arts Festivalu (pras! – nagrada za najbolju alternativnu komediju) pa onda malo na Comedy Festivalu u Melbourneu (opa! – nagrada za najbolje debitante), pa ih je onda pokupio BBC-jev Radio 2 za koji su snimili improvizirani serijal (opet! – nekoliko specijaliziranih nagrada, da, to je Engleska, naravno da imaju nagrade za radijsku komediju!), da bi im onda prišli i ljudi iz HBO-a.

Nakon Wellingtona i Londona, u tv seriji, svjetski najpopularnijem izdanju Flight Of The Conchords cirkusa, Bret i Jemaine (naime, likovi se zovu apsolutno isto kao i njih dvojica) pokušavaju uspijeti u New Yorku. Redovni kast uključuje izvrsnog komičara Rhysa Darbyja kao izrazito nesposobnog ali vrlo dragog menadžera koji se zove Murray. Murray inače radi u newyorškom novozelandskom konzulatu, ima problema sa ženom i održava redovite bendovske sastanke sa ovom dvojicom. Upravo ti band meetings, bendovski sastanci su jedan od najboljih dijelova cijele serije. Tu su još i Arj Baker kao živopisni frend Dave, legenda američkog alternativnog humora i vrlo osebujne stand-up prošlosti – Eugene Mirman kao frend Eugene i opsesivna, seksualno agresivna vrebačica benda, njihov jedan jedini fan koji se uvijek pojavljuje iz pomno planiranih zasjeda, Mel koju odlično utjelovljuje glumica Kirsten Schaal.

Cijela serija počiva na humoru kompletnih idiotarija i ljudskih neugodnjaka, humoru Rickyja Gervaisa iz serija «U uredu» i «Statisti», humora kojeg je usavršio Larry David, otac legendarne serije «Seinfeld», no u svom post-seinfeldovskom solo igralištu, odličnoj, nije-za-svakog kvazidokumentarističkoj humorističnoj seriji «Bez oduševljenja, molim», u originalu «Curb Your Enthusiasm».

FOTC humor ima puno dodirnih točaka i sa Tenacious D duom, bilo da pričamo o njihovoj seriji ili filmu «The Pick Of Destiny», no tamo gdje su Tenacious D vulgarni i igraju na rock i heavy metal zajebanciju, Bret i Jemaine su mnogo suptilniji i širi u glazbenoj strani.

Duhovita postavka cijele serije je ta da njihov bend nikad ne izvede niti jednu pjesmu nigdje jer im Murray vrlo rijetko uspije srediti gažu a kad im i sredi to su najnepoželjniji prostori za svirku kao što su barovi na aerodromu ili katastrofalno organizirani štand Novog Zelanda na turističkom sajmu. Kad im i organizira gig, Bret i Jemaine uvijek sviraju jednu te istu glupu pjesmu «Who Wants To Rock The Party?» izvedenu bez imalo žara uz ritam mašinu. No, snaga serije i ovog dua je u tome što po svakoj epizodi dolaze u prosjeku dva songa koji oni uvijek, ok, barem u velikoj večini slučajeva zamišljaju u svojoj glavi, igrajući se tako sa starom formom holivudskog mjuzikla i pokazujući svu raskoš njihovih glazbenogenijalnih umova i lakoću s kojom se kreativno zafrkavaju sa najrazličitijim glazbenim ikonama, pravcima, podpravcima i motivima, bilo iz pop rock povijesti, bilo suvremenim.

Tako po pičci dobiju r'n'b balade («Most Beautiful Girl (In The Room)» koja sadrži stihove tipa ''...you're so beautiful/ like a tree or a high-class prostitute/ you could be a part-time model/ but you'd probably still have to keep your normal job...''), band aid žalopojke («Think About It» sa legitimnim stihovanim pitanjem «...why are we still paying so much for sneakers when you got little kid slaves making them?»), pop institucijama iz osamdesetih kao što su Prince (apsolutno briljantna «Business Time») ili Pet Shop Boys (ništa manje jaka «Inner City Pressure», u svojoj srži – lamentacija o pritiscima života u gradu kroz oči sint-pop dua: «...you don't measure up to the expectation/ when you're unemployed there's no vacation/ no one cares, no one sympathizes/ you just stay home and play synthesizers»).

Nastradaju i hip hop («Hiphopopotamus vs. Rhymenocerous» u kojoj Bret i Jemaine preuzimaju svoje hip hop alter ego persone i unakažuju rep pass the mic situacije koje ne urode uvijek plodom i «Mutha'uckas» u kojoj igra sa cenzurom prostota u rep spotovima ode u vrlo smiješan ekstrem), lounge glazba (ne pretjerano urnebesna «Foux de Fafa»), futuristički tj. robotski motivi (apsolutni FOTC klasik «Robots» sa nenadjebivom idejom «binarnog sola» – treba čuti da bi se doživjelo/povjerovalo), a čak i allmighty David Bowie dođe pod FOTC nož (briljantna «Bowie» sa stihovima tipa «...Bowie's in space/ whatcha doin' out there man?/ that's pretty freaky, Bowie/ what's a rock musician doing out in space man?» ili «...does the space cold do funny things to your nipples, making them all pointy, Bowie?/ do you use your pointy nipples as telescopic antennae transmitting data back to Earth?/ I bet you do, you freaky old bastard you!»).

Ima toga još hrpa. Ali sve to na papiru/ekranu biva smiješno samo onima koji su to već vidjeli. Vi ostali – pravac Mama Mreža (ne krivite nacionalnu televiziju, šta sad, oni su takvi, evo, «My Name Is Earle» su skužili tek/već kad se vani lagano ohladio) i priuštite si «bivši novozelandski četvrti najpopularniji gitarski digi-bongo acapella rap funk comedy duo», kako sami sebe zovu. Slijedeći mjesec (that would be siječanj ’09.) kreće druga sezona.

A kad je BeatNocha/K'Puding postala/o poligon za hvaljenje tv-serija? Nije baš, jer ove godine Bret i Jemaine su ušli u studio i snimili probranu selekciju od 15 pjesama iz serije. Rezultat toga je prvi pravi Flight Of The Conchords album koji je na proljeće izašao u izdanju legendarnog Sub Pop-a. Pjesme iz živih nastupa, radio-serije i tv-serije sad su dobile novi život. Album se, naravno, nije pretjerano daleko odmakao od onoga kako su pjesme zvučale u seriji, dodano je malo produkcijskih fora, neki aranžmani su malo dotjerani ili prošireni, nekoliko štoseva je otpalo, dogodilo se nekoliko novih, no ono što je najzanimljivije od svega je da te pjesme funkcioniraju i kad ih se makne iz koncepta tv-serije. U ovom glazbeno prozračnom, jednostavnom i superslatkom albumu punom humora. Ne glasnog, urnebesnog i vulgarnog humora (nije ovo "Tropic Thunder"!) već konstantno tinjajuće zajebancije za pametne popkulturalne glave.

Kakogod, još jedan način za uživanje u ovoj dvojici kvabuda. To je, ahem, skračenica od kvalitetne budale.

Broj riječi "zajebancija" u tekstu (ne računajući ovu tu): 3

Albumče: Foux Du Fafa, Inner City Pressure, Hip-Hopopotamus vs. The Rhymenoceros, Think About It, Ladies of the World, Mutha'uckas, Prince of Parties, Leggie Blonde (feat. Rhys Darby), Robots, Boom, A Kiss Is Not a Contract, The Most Beautiful Girl (In the Room), Business Time, Bowie, Au Revoir

Olfo ih ne bi volili vidit uživo: Bret, Jemaine i roboti

Samo za najzadrtije LOTR fanove: Bret McKenzie je glumio Figwita (koga!?!), dok je njegov stari, Peter McKenzie, pak bio Elendil. U prologu je, tražite sami.

Pozdrav,
ek.

...da Edge cijeli svoj život radi pro bono?

ek

White Denim
Workout Holiday
Fulltime Hobby, 2008.



Ok, šta imamo ovdje?

Bend iz Austina u Texasu, nastao 2006., u kojem sviraju Josh Block, James Petralli i Steve Terebecki. Sviraju ludu mješavinu panka, bluza, psihodelije i roka, snimaju se po autima i kombijima, izdaju extended play izdanja i albume za internetske stranice i male izdavačke kuće, nude svoju glazbu isključivo preko skidanja i vinila. Nema cedea. Barem ne u Americi.

Zvuče ko nekomercijalna verzija The Hivesa. Kao Jon Spencer u veš mašini. Kao Stoogesi koji vole jazz. Kao Hendrix kojemu se ne da solirati. Kao Strokesi koji ne rade singlove. Kao Black Flag kojima je neko popalio pedale. Kao LCD Soundsystem na kemoterapiji. Kao Antony Hegarty sa smislom za humor. Eksperimentalni garažni rok.

Majstori kaosa i nereda sa glazbom koja je jako dobro smišljena, izstrategizirana, uvježbana i editirana, a zvuči, i to joj je adut, kao da nije.

Ok, ko može uživati u ovom jako dobrom debiju?

Svi kojima radijski rok ide na živce.

Toliko.

Dobre: Let's Talk About It, Shake Shake Shake, Sitting, Mess Your Hair Up, Heart From Us All, All You Really Have To Do, Look That Way At It, Don't Look That Way At It, IEIEI

p.s.

Chairlift
Does You Inspire You?
Kanine Records, 2008.



Ok, šta imamo ovdje?

Bend iz Brooklyna, nastao 2005., u kojem sviraju Aaron Pfenning, Patrick Wimberly i Caroline Polachek. Sviraju mračnjački sint pop žešće a la osamdesete kojeg miješaju sa folky, afro i sličnim pomodnim williamsburškim utjecajima. Zvuče kao The Knife bez koncentracije. Proslavila ih je pjesma «Bruises», tj. reklama za i-Pod nano u kojem je bila ta stvar. Riječi su im dobre. Ima super stvari. Cijeli album tako-tako. Burito-burito.

Dobre: Bruises, Garbage, Planet Health

BeatNocha 11.12.08., 18.00, 98,4MHz:



Za posljednju ovogodišnju recenziju - četvrti najbolji novozelandski folk duo, Bret McKenzie i Jemaine Clement, poznatiji kao Flight Of The Conchords. Ne bi bilo u redu da godina završi a da ne slušamo "Business Time", "The Most Beautiful Girl (In The Room)", "Robots", "If You're Into It" i "Inner City Pressure" iz najbolje humoristične serije koju je HBO ikad izasrao u civilizaciju a da je namijenjena ljubiteljima glazbe koji misle svojom glavom i nisu zapeli u razvoju. Dakle, u četvrtak je band meeting. ek? Present!

Pozdrav.

Max Tundra
Parallax Error Beheads You
Domino, 2008.



Pokojni Frank Vincent Zappa kroz svoje je poslanje na Zemlji prosuo mnoge duhovite ali vrlo lucidne izjave. Jedna od njih tiče se i ljudi kao što je vaš truli.

Što je rok novinarstvo? Ljudi koji ne znaju pisati intervjuiraju ljude koji ne znaju govoriti da bi napisali članke za ljude koji ne znaju čitati.

Istinito, pogotovo u Gradu Na Moru. No, originalni Majstor Brkonja imao je zajedljiv stav prema večini pojava na ovom svijetu, pa mu je ciničnost (koja se činila kao dio genetskog koda – faca mu je uvijek bila u stavu «sa'ću srat!») ponekad, zakonom brojeva ako ništa drugo, bila i suvišna. Između ostalog, modernu glazbu smatrao je «bolesnim psićem», a to je previše za izjaviti, čak i za jednog skladatelja njegovog kalibra.

Tko zna što bi Uncle Meat rekao na virtuozne programere ili programske virtuoze koji su zavladali elektroničkim svijetom glazbe tek nakon njegove smrti? Možda bi iščašene tehno sonate Richarda D. Jamesa u kojima se do krvi grebu najromantičnije melodijske linije na svijetu ikad i najfrenetičniji ritmovi na svijetu ikad vidio kao ozdravljenje bolesnog psića. Što bi rekao na «Vordhosbn» ili bilo koju drugu, heh, življu stvar sa «drukqs» albuma (Warp, 2001.)?

Što bi rekao na sadomazo sesije drama i bejza sa jazzom Toma Jenksinona, recimo na njegov «EZ Boogie» (Hard Normal Daddy, Warp, 1997.)?

Ili, da konačno dođem na temu, što bi rekao na «Parallax Error Beheads You», novi, treći po redu album Bena Jacobsa koji voli sebe zvati Max Tundra? Jer ako itko od novije generacije «ludih elektroničara» šeće po Zappinim tragovima, onda je to on. No, molim lijepo, ove paralele ne treba uzimati doslovno – ne živi niti Jacobs niti ja niti puno nekih drugih ljudi u uvjerenju da je njegova glazba nastavljanje rada pokojnog Sheika Yerboutija – to bi za poklonike Zappine, budimo realni, izuzetno onanističke, ergo dosadne glazbe bila blasfemija. Ne, hear this, Ben Jacobs se samo dobro zabavlja sprdajući se sa jazz rock, prog, ali i elektro pop obrascima glazbenog ponašanja. Ako koji glazbeni pravci zaslužuju humoristički rakurs, onda su to svako ovi. ALI! da bi se s nečim dobro zafrkavalo, da ne upotrijebim jedan drugi efektivniji glagol, materiju treba prvo vrlo dobro poznavati.

Ovaj producent i radijski čovjek (kolega radi na Resonance FM postaji na londonskih 104,4 megaherca gdje svake subote u «Max Tundra's Rotogravure» pušta mjuzu od dva i pol do tri i pol popodne.. Popodne?!! Da, popodne, to je Londra, ne.) počeo je, kao i mnogi, na Amigi 500 (znalci će je prepoznati i na ovom albumu), nastavio je diskografskim prvijencem, singlicom «Children At Play» (Warp, 1998.) a dvije godine kasnije uzela ga je kuća Domino (danas dom Arctic Monkeysima, Franz Ferdinandima, Stephenu Malkmusu, Trickyju i mnogim drugima) za koju izdaje «Some Best Friend You Turned Out to Be», instrumentalni prvijenac, pa vrlo hvaljenu «Mastered by Guy at the Exchange» (2002.), prvu s Jacobsovim vokalima i ove godine «Parallax Error...», album koji je nastajao dugih šest godina.

I šta je to onda, osim šta na trenutke podsjeća na Zappu?

Zamislite gore spomenute bardove britanskog braindancea, Twina ili Squarea, kako guraju jazz rock i sint pop u format ljubavne radijske tralala pjesmice a preko svega pjeva falseto ljubavnik koji zvuči kao dijete gay eunuha i bečkog dječaka, a da pritom nije pretjerano iritantan. Dobro, možda sam pretjerao sa opisom Jacobsovog glasa; recimo da zvuči kao njegov dugogodišnji frend iz benda Hot Chip, dotični očalinko Alexis Taylor, pa onda još malo razdraganije, ako ne više u registru.

Je, ali naglasak je, ponavljam, na onome što se događa ispod njegovog glasa, glazbena nadahnutost na rubu raspadanja. Raspadanja? U smislu – da ovdje dodate samo još jednu notu ili element ritma sve bi se srušilo kao pretenciozna kula od karata za koncert Dream Theatrea. Ili Toola. Ok, ili Siddharte.

Naime, na trenutke sve to skupa ode u one man show nadmetanje sa samim sobom i sa našim strpljenjem u olimpijskim glazbenim disciplinama pa se duh izgubljenog albuma Franka Zappe pojavi jače nego prije.

Kad sam opet na tom tipu moram reći da ako je, a je, pobrao sve one progerske manirizme od njega, samozadovoljavajuća dokazivanja da zna posao, a posao je kompliciranje, onda je pobrao i sve Zappine dobre strane, a to je ne-zaboravljanje da glazba ima i zabavnu stranu, punu duha i humora. U svoje vrijeme Francesco je na tom polju bio apsolutni car, a danas, u nekim drugim kontekstima Ben Jacobs se zaista nema ničeg sramiti.

Hoće li vas paralaksa obezglaviti ili ne – ostaje na vama. Što se tiče BeatNoche/K'Pudinga – treći album Bena Jacobsa koji sebe voli zvati Max Tundra je nešto što je ovoj godini u glazbi došlo izvrsno kao lucidni, simpatični pijanac na dosadnoj zabavi. Nervozna, rasklimana, iskomplicirana, duhovita, zabavna ploča vrhunske produkcije i ideja – pravo dijete svoga vremena.

Broj Zappa referenci u tekstu: previše, u svakom slučaju.

Parallax Error: Pa, paralaksa dolazi od grčkog paralaxis što znači promjena, no termin paralakse odnosi se, ako ne govorimo specifično o astronomiji, na nestalnost objekta koji se promatra zbog promjene perspektiva onog koji promatra. Pojam “parallax error”, u biti, predstavlja grešku u očitavanju određenog instrumenta jer oko promatrača nije u dobroj poziciji.

Pjesmice: Gum Chimes, Will Get Fooled Again, Which Song, My Night Out, Orphaned, Nord Lead Three, The Entertainment, Number Our Days, Glycaemic Index Blues, Until We Die

Kosher Chicken Soup: Cooking With Max Tundra

Stara Tundra (2000.): Ink Me

Namaste,
ek.