kraljevski puding

Nick Cave & The Bad Seeds
Dig!!! Lazarus Dig!!!
Mute, 2008




«Uvijek sam imao obavezu prema stvaranju, iznad svega!», rekao je jednom naš omiljeni suvremeni pjesnik, Nick Cave. Ta ga obaveza, unatoč kotaču vremena, thank god, nije napustila jer čini se da ovaj poeta rođen prije 50 godina u Warracknabealu, pravoj vrućoj australskoj vukojebini, nikad nije bio aktivniji i uspješniji u svom životu. Šta? Mali podsjetnik slijedi.

Početkom 2007. dobili smo album novog podskupa Bad Seedsa, četveročlanu bučnu promjenu modus operandija zvanu Grinderman, a godinu dana prije toga svjetlo dana ugledao je «The Proposition», blatan, smrdljiv i dirljiv australski «kaubojac» za kojeg je napisao i scenarij i glazbu. Isto to, samo minus scenarij, napravio je i lani za hvaljeni film «Ubojstvo Brada Pitta Od Strane Kukavice Caseyja Afflecka».

I dok bi večina 50-godišnjaka grčevito se borila za svježe ideje i inspiraciju, Cave je smogao kreativne snage za sveukupno četrnaesti album sa Bad Seedsima, ili kako ih mi volimo zvati «najboljim pratećim bendom na svijetu». Zagazivši u 51. leto Cave je kreativniji nego ikad, što je razlog za veselje jer stvarno malo umjetnika ili bendova uspijeva i svoje četrnaesto izdanje učiniti svježim i zanimljivim. On je u nedavnom intervjuu «Uncutu» rekao da ne planira nečasno ostariti u roku i dovoditi se u neugodne gerijatrijske situacije. Njegov doslovno – plan je biti na sceni još deset godina, snimiti još pet Bad Seeds albuma, pet Grinderman albuma i onda se u 60. godini časno povući, kako bi izbjegao, citiram ga, ono što se događa Stingu.

Hoće li se držati plana ili ne, ostaje za vidjeti (iskreno sumnjam da ćemo gledat bolne reunione s čelavim Caveom i debelim Blixom tamo negdje 2030. godine), no da je u pedesetprvoj, nakon svih prekrasnih albuma i pjesama koje je od 1984. do danas snimio, Cave sposoban i dalje biti na svom nivou, ali ga i prekoračiti i opet se ponovno poluizmisliti, je – i ovaj album to potvrđuje.

Od 1984., kad su se prvi put okupili, pa sve do danas, kroz OOUR «The Bad Seeds» prošlo je mnogo interesantnih faca. Od apsolutnog genijalca Barryja Adamsona (koji je u Seedsima svirio bas od 1984. do 1986.), legendarnog Blixe Bargelda (on i Cave bili su, da citiram Forrest Gumpa, «like peas and carrots» od samih početaka pa do pred par godina kad ga je Blixa prijateljski napustio), pa do Rolanda Wolfa, pokojnog klavijaturiste koji je u Seedsima bio krajem osamdesetih. Danas Bad Seedsi jesu Martin P. Casey na basu, Warren Ellis na svemu čega se uhvati, Mick Harvey na gitari, James Johnston na gitari, Convay Savage na klaviru, Jim Sclavunos na perkusijama i Thomas Wydler na bubnjevima. Zašto nabrajam sve Sjemenke poimence? Zato jer je «Lazarus», opet, nakon nekog vremena, pravi bendovski, badseedsovski album, na kojem bend ne služi samo kao pozadina za Caveove pjesničke naracije, već roka i gruva, glasno i jasno, i opet tako šlampavo, prljavo ali i nepogrešivo, koherentno i savršeno, kako samo oni to znaju.

Neki albumi ovog zlatnog i uspješnog spoja frontmena/autora i benda leže na Caveovom baladerijskom klaviru, a neki drugi leže na trbuhu, prestravljeni od buke, dok im internacionalna banda zvana Bad Seeds gazi po leđima. Za ovu novu kolekciju pjesama Cave je Seedse ponovo stavio u prvi plan. Dobro, ajde, iskreno, Cave je sa svojom naracijom uvijek u prvom planu, no na «Lazarusu» su Seedsi barem - jednako važni. To se, prije svega, čuje u glasnim, na trenutke čak i funky gruvovima koji se – baš kako treba – spajaju s Caveovim, ovaj put, više izderavanim nego pjevanim lirikama. I ta promjena, kolikagod ona bila, je dobra jer dolazi iz Caveovog inteligentnog i potpuno razumnog odnosa prema svojoj dugoj i uspješnoj karijeri i želji da ga vrijeme ne pregazi, te da ne postane dosadni stari jarac koji, kao mnogi njegovi sugodišnjaci, stalno snima jednu te istu pjesmu.

Rezultat je pomalo netipična Bad Seeds ploča, svejedno koncizna, tipično Caveovski zastrašujuća po temama i pjesničkim slikama.

Album je prepun dobrih stihova i o njima bih mogao, grcajući u dugim analizama, pisati danima. Caveova naracija na «Lazarusu» je besprijekorna i duhovito inteligentna, pjesnički jaka i svako toliko, kao kakva zamka starog trapera, iznenadi svojim zanatstvom i efektivnošću. No, evo samo egzempl-dva.

Primjer odličnog građenja priče je prekrasna «Moonland», atmosferična laganica u kojoj naš pjesnik vozi po mjesečini i prati automobil ispred sebe. Stihovi «Netko te treba/ a taj netko sam ja» sjednu na svoje pravo i bolesno mjesto tek pred sami fade out kad nam Cave otkrije da se na zadnjem sjedalu auta kojeg prati nalazi Ona. Tko je ona točno, kako ga je točno povrijedila, tko je vozi i kako ide priča koja je dovela do bolesnog vrebanja u noći – nije rekao, ali zadnji stih (koji nam ne govori i ne otkriva mnogo i stoga ostavlja mnogo toga za zamišljanje) «i ja sam slijedio taj auto» u kojem on poprima zastrašujući oblik determiniranog stalkera Travisa Bicklea upravo je ona pjesnička kondicija tako tipična za Cavea.

Pjesma «Jesus Of The Moon» priča o St. James hotelu u kojem Cave gleda vremensku prognozu na tv-u (gdje tamošnji Sijerković potvrđuje opaku, biblijsku kišu koja se slijeva «kao kazna») i u kojem treba podvući crtu ispod jedne propale veze. St. James hotel je mračno i samotno mjesto preispitivanja jednog neugodnog kraja, no, on u svojoj tuzi i girl trouble težini svejedno vidi «mnoge djevojke koje se šeću niz prazne ulice...» koje mu se, jednom ili dvaput, osmjehnu. Cave tada kaže da im odgovara sa «hello» i da se nikog ne može kriviti za odzdravljanje lijepim djevojkama. Istina. Tada se, u slijedećoj strofi, ponovno vraća na temu tužnog rastanka, ali kada pjesma dođe k svome kraju, Cave se odjavljuje sa «hello/ hello/ hello...», pozdravom koji je konačni rastanak sa djevojkom iz St. James hotela ali i optimistični pozdrav novom interesu, jednoj od onih djevojaka što se šeću niz «praznu ulicu», jednoj od potencijalnih novih ljubavi.

Lirično lijepa je i «Lie Down Here (& Be My Girl)», pjesma puna jakih slika u kojoj Stara Rašpa kao dominantna muška figura izbrazdana godinama i ne uvijek lijepim iskustvima, poziva svoju znatno mlađu izabranicu da legne pored njega i bude mu djevojka. Po putu pjesnik najmanje govori o njoj a najviše, naravno, o sebi.

«More News From Nowhere» je svojevrsni inventar dosadašnjih Caveovih likova (između ostalih tu je i Deanna), a naslovna pjesma je modernizacija biblijskih motiva iz priče o Lazaru koji se ovdje prigodno zove Larry ("...koji nikad nije tražio da ga se digne iz groba!").

I tako dalje, I tako dalje, otkrijte sami; «Lazarus» je mala zbirka poezije.

Garažni zvuk ludih i škripajućih kriminalaca zvanih The Bad Seeds je na «Lazarusu» opet vrlo prisutan, podebljan i refrešan, a bariton sjajnog pjesnika je oslobođen od ranjivih privatluka te je ufuran u naratora tuđih nesreća. Rezultat ovog pomicanja prema naprijed je svježiji, opušteniji, na trenutke razuzdaniji i opčenito slobodniji zvuk ovog benda. Ok, album se tek zalaufa u svojoj drugoj polovici, što je jedina zamjerka, kolikogod ona bila mala, ovog inače odličnog albuma.

Uostalom, ko sam ja da vam govorim da je «Lazarus» odličan? Još se nije dogodilo da je Cave izdao loš album, kako na nebu tako i na zemlji, pa ni ovaj put nije drugačije.

Slijedećih deset godina, držao se Nick svog obećanog radnog plana ili ne, pjevat ćemo «hello/ hello…» najmanje jednom godišnje i tim se pozdravima iskreno veselim.

Vijesti iz Nigdjezemske: Dig, Lazarus, Dig!!!, Moonland, We Call Upon The Author, Hold On To Yourself, Lie Down Here (& Be My Girl), Jesus Of The Moon, Midnight Man i More News Fron Nowhere

Ouija Ouija, sve četiri krute: www.nickcaveandthebadseeds.com

I don't know what it is...: ...but there's definetly something going on upstairs!

I za kraj, tek toliko: blažena mladost!

Hello, hello, hello,
ek.

Razni izvođači
Riječki Novi Val - Antologija
(3cd)
Dallas, 2008.




Dakle, što sam, kao nezainteresirana i šatro premlada neznalica, ali i nenativni prišlić iz sjevernih dijelova ove iste županije koji se već četrnaest godina svađa i tuče s Rijekom i njenim prošlim i aktualnim ri-rok mitovima (molim lijepo, ko se tuče taj se voli), naučio i zaključio, slušajući, sve skupa tri puta, ovo trostruko slavlje jedne dekade?

Evo zabilješki.

1) Šminka je oduvijek bila narodna nošnja, što potvrđuje dandanas moćna Paraf-himnusina «Rijeka», koja, osim hvatanja duha, ima i školski primjer savršenog gitarskog riffa i strastvenu "oh, yeah!" bekvokalnu kuku.

Prvi put sam ovu pjesmu čuo na Blagdan Bend albumu "Palach Is Not Dead" (i tamo ju je odradio Valter "ovi momci dobro sviraju!" Kocijančić), a sad mi je još i draža.

2) Yu-murija i cijeli aparatus agilnih komunističkih dušebrižnika, cenzora, silnika i jedača ideoloških govana (konstanta u priči o rokijanju u sedamdesetima i osamdesetima, koja, istini na volju, je passe i blago dosadna jer je ispričana po enti put, ali je i nezaobilazni ondašnji status quo bez kojeg nema razumijevanja i prave kontekstualizacije tadašnje životne i umjetničke realnosti, je, je) su bili pravi "pain in the ass". To se i čuje u «Narodnoj pjesmi», u ovoj originalnoj i necenzuriranoj verziji .

3) Termiti su bili odličan bend ("Mama, s razlogom se brineš" je i danas predobra stvar) a Pepijeve klavijature endemska varijacija na temu «Klavijature u rok glazbi» koja je zaista obilježila jedno razdoblje. Te reske i živčane tipke koje je prvi zaverglao Josip Krošnjak kasnije su transmutirale u više nego čestu uporabu hammonda, farfisa, junoa, korgova i yamaha u nadolazećim generacijama pa je tiruriru-na-klaviru, unazad neko vrijeme, skoro postao pa zaštitini znak "riječke mjuze".

Mnogo su puta pametnjakovići znali otpisati "riječke klavijature", ili kako ih već vi sami zovete, kao nešto što su rokeri iz Zaljeva mrdnuli od Stranglersa, što i nije teorijski glazbeno potpuno neistinito, ali ta nervoza koja tjera na skakanje, taj luđački pitch i glupavo-jednostavna a opet tako pokretački kompleksna energija nikad nije krasila sviranje Davea Greenfielda.

Kombo zvan Termiti mogao je biti nacionalna perjanica da su bili imalo koncentriraniji i uporniji. Da jesu, ne bi danas zagrebačka mlaka voda bila prva asocijacija kad se priča o drugoj polovici sedamdesetih i osamdesetima u Hrvatskoj.

4) Masa ondašnjih riječkih sastava latentno ili otvoreno crpila je inspiraciju iz Štulićeve estetike, što načinom pjevanja, što glazbeno. To, naglašavam, nije ni bed (Branimiru se, unatoč progresivnom odlasku na, čini se, nepopravljivu kvasinu i oceanu debilizama kroz koje i dan danas pliva, mora uvijek razborito priznati genijalnost) a ni čudno (Branimir je na startu osamdesetih bio sveprisutni factum i sunce u koje se teško ne gledalo).

5) «Zaustavite zemlju, hoću da siđem», stih iz pjesme "Dijagnoza" Mrtvog Kanala (refren "…mi svi imamo dijagnozu" pjevaju takvom odlučnošću kao da je dijagnoza bolest sama) prvi put je zavikan u Rijeci. Tek kasnije su se toga sjetili i Prljavo Kazalište ali i Extreme. Heh.

6) "Plava koverta" Istočnog Izlaza je pravi pank. Ono, pravi, kaže gospodin Klein, što treba istaknuti jer na cijeloj antologiji ima, s obzirom da je trideseta obljetnica subžanra i da su mnoga usta bila puna, jako malo panka.

Osim ovo bučnog predziđa pankarstva s, opet, Kocijančićem na mikrofonu (inače je kasniji glavni urednik Rivala i svjetski pronositelj slave Kamovljeve Mladen Urem bio na toj dužnosti u Istočnom Izlazu), pojedini rijetki pank trenuci na "pank kompilaciji" uključuju još Proces ("Šugavi dan"), Vijetnamsku Ružu (čiji diktafonski snimak uživo otkurene pjesme "NNNI" je stvarno grozan, ali gledajući big picture cijelog projekta je baš zato simpatičan), Umjetnici Ulice (pogotovo sa snimkom "Libanonska jutra" čija lirična nadobudnost zrači pank estetikom), Sikters (Tubin na bubnjevima 1982.!), Excess i prekrasno bolestan Porko Dio.

7) Kolikogod mi je jasno da je uključenje radijskih pop hitova tetki iz Cacadou Looka, grupa Grad, Ogledala, Denis & Penis i pomozbože grupe Fit na ovu antologiju opravdano jer se tako pokazuje šira perspektiva glazbenih pojava onog vremena (nezamislivo je sagledavati "scenu" bez tih pjesama, ok), bilo je i više nego potrebno skipati te cd-adrese, uz ideje tipa "pa šta nisu odvojili ovo na poseban pop cd?!".

De gustibus, naravno, ali bez obzira na sve, pjesme kao što su "Sama" (Cacadou), "Ima li nešto" i "Ljudi" (Grad), "Ogledala su oko mene" (Ogledala), "Rijeka" (Fit) i "Program tvog kompjutera" i "Soba 23", pogotovo (D&D) su odreda biseri zanata iz kojih se i danas može puno naučiti. Isto je i sa grupom Xenia i pjesmom "Moja prijateljica" koja sa svojim videosexastim alegorijama na, za ono vrijeme, neuobičajenu seksualnost, čini 1982. godinu, iz današnje perspektive, vrlo modernom.

8) Kad se žene ulove glazbenog posla, stvari odjednom postaju zanimljivije. O, je. Dorotea Josipović iz grupe Kaos i cijela art-trešeraj inovativna buka te iste grupe potvrđuju to. Kaos-oaza od tri pjesme zaredom na disku broj jedan neprocjenjiv je dokaz da uvijek postoji netko tko stvari radi drugačije i zanimljivije.

8.1) Roboti su uvijek zahvalna tema za pjesmu.

9) Ako još jednom čujem "Vjeran pas" ove godine, vjerujem da ću popizdit i odsjeć si uši, baš kao Chopper u onom australskom filmu. Kad prođe jedno godina dana dekompresije i degaussizacije od proteklih mjesec dana advertising-pranja u kojem je glavnu ulogu imala ova pjesma kao poster-song za cijelu manifestaciju (toliko, po mojoj slobodnoj procjeni, treba proći vremena da se sa nje spere sloj recentne medijske eksploatacije) pitajte me i reći ću vam da je tih par minuta povijesti puno bolji kandidat za himnu grada Rijeke od one Badurinine pjesme. Jer je.

10) Paraf s tetom Pave na čelu je unikatni dragulj cijele ove priče. I "Zastave" i "Praznik" i cijeli nastup na nedavnom trsatskom koncertu i razgovor koji sam vodio s oboje Čabrijana u svid-eteru prošli mjesec potvrđuju to. Luda, zastrašujuća, mračna, vizionarska, hrabra i čvrsta, ta druga rendicija grupe Paraf, da ima imalo pravde na svijetu, trebala je biti nešto kao Šuker za Hrvatsku, samo bez poražavajuće konotacije sportske pličine.

Zamislite situaciju: šetate Tokijom (Berlinom, Odesom, Fairbanksom ili Perthom, svejedno) i neko vas pita otkud ste, a vi kažete iz Rijeke, a oni kažu – a, Rijeka i krenu pjevat "…možda će nas naći…" na lošem hrvatskom. To bi bio puno pošteniji svijet, n'est-ce pas?

11) Smiješna mi je ova scena, zamišljam: ulazi Zoran Štajduhar a.k.a. Zoff u mesnicu i naručuje – dajte mi bržolice, šnicle od štrakula, ako nema onda od ružice, i još malo kapel di preta i malo od rozbratla i pazi da ti ne bude šlacavo!

Evo, ispucao sam sav mesarski tezaurus kojeg znam. Ono što je bitno reći vezano uz Grč je - kapa dole za mudovitost i za upornu viziju. Jer pjevat "Noćas se Beograd pali" 1986. je bogata mješavina suludosti, hrabrosti i slučajnog proročanstva kojoj se treba pokloniti.

12) Jedno od mojih najvećih osobnih otkrića ove antologije je trio Transformatori.

Ne mogu ih nazvati niti luđacima niti pionirima. Ludost je isključena jer očito su vrlo dobro znali što rade, a pionirstvo ne dolazi u obzir jer se "eksperimentiranje" (oh, blaženi eufemizmi za nemiran ljudski istraživački duh) loopovima, pitchevima, šumom, trakama, kazetama i općenito zvukom, tako slabo uhvatilo u slijedećim generacijama.

No, ova jedna jedina (kratka) snimka, recital "Gospodari", dovoljna je za olakšavajuće saznanje da je takvih poimanja glazbe (Transformatori su nastupali i uživo) bilo i onda. Svi vi koji danas ovakve humorne ili ozbiljnjak audio-performanse radite kod kuće pomoću softvera i imate svoj myspace, myroštilj ili štagod (a kad vas neko pita šta radite odgovorite mu – glazbu jer to je danas normalno ili čak toliko normalno da više nikome niste ni interesantni), znajte da su Transformatori vaši tate. Barem lokalno.

Kad bi se jednog lijepog budućeg dana radila antologija riječke elektronike (malo ljudi zna da je to potpuno moguće; koliko bi to bilo opravdano je druga priča) Transformatori bi bili na početku prvog cd-a.

13) "Moja voda" je i onda, 1988., dok je još bila u demo pelenama, kao i danas, kad je se tretira kao "klasičnu hrvatsku rok baladu", bila prava ljiga. There's no doubt about it. No tek prava bol je "Ljubav je bol", snimka koja je informativna glede početaka kasnije najbolje (i nikad prežaljene) rok grupe u gradu, ali nam, kao i Vavina fudba na fotki u knjižici 3, nudi mnogo razloga za smijeh.

Jer prije nego je Rijeka postala Seattle a Vava gitarist Laufera, Urban s kosom (folikulni dokazi, molim lijepo, nalaze se također u knjižici 3) predvodio je bend koji je imao više veze sa Extremom nego sa Alice In Chains.

Goddamit, Damir, now look what you've made me do – dva put u jednom tekstu spomenut Extreme! Fak, sad i treći put! Dosta.

14) Posebno me razveselila grupa Konjak, ne toliko sa pjesmom "Ona i ja" (mada smo je kolega Voglio Sroglio i ja pretvorili u osobni snažnosvir što zbog štulićevskog ska naftalina, što zbog načina pjevanja, što zbog neprepričljivih internih idiotarija) koliko sa pjesmom "Pretežito vedro" koja ima odrešit ljulj, rekli bi Englezi – swagger, i to baš kako dolikuje 1982., onako a la Clash.

Prvi sugovornik u nekolikotjednom nizu radijskih razgovora sa sudionicima antologije uoči slavljeničkog koncerta bio nam je upravo Mladen Ilić, čovjek iza ovih pjesama i moram reći da nas je razoružao, nas mlade pametnjakoviće, cinike, nadrkane sveznalice i all around mala samoproglašena božanstva, svojim iskrenim žarom dok je govorio o vremenima minulim. Taj put, u tom prvom susretu sa "novovalnim starcima", osjetili smo nefejkanu ljubav prema glazbi i to je bilo to. Samo sam to htio reći.

15) Pjesma "Kuća" grupe En Face (ovdje u verziji iz 1988., sa Sanjinom Eterovićem na vokalu) je bila so british i so good i onda kad je nastala. Potućem se sa svakim ko misli drugačije. Ok, ok, može ovako - napijem se sa svakim ko misli da je šteta što su ovi njegovatelji uk-melankolije kasnije išli na Doru.

16) Posebni kudos ide Strukturnim Pticama za traku zvanu "San". Ambijentalna ili kazališna glazba prve lige. Pravo osvježenje na putovanju kroz antologiju. Nešto ko Tifon. Samo sto put ljepše.

17) Nekad su stavljali umjetne mješine pa su izgledali lažno debelo i baš zato smiješno. Ili bi se obukli u žene pa bi bili smiješni kao što crossdressing u tipova zna biti. I svirali su žestoko, žestoko, žestoko. I relativno komplicirano, što ne čudi kad se zna kakva je prog-pozadina basiste. I bili su moćni i zajebani i mala djeca su ih se bojala. I ja sam ih se bojao, malo.

A poslije su stavili umjetne ruže među guzove i nabacili krznato-polietilenski stajling i počeli su pjevat srpske pjesme. Adrese 11, 12 i 13 na trećem disku podsjetnik su da Let3 nisu oduvijek bili Cirkus Kolorado. To su jedine tri adrese na cijeloj antologiji koje su vašem omiljenom recenzentu izmamile nostalgičarski glint va oko.

I tako, ima još toga naravno ali nitko me ne plaća da napišem knjigu o riječkom novom valu pa ću sad stati.

Ima na antologiji i mnogo drugih kvalitetnih i zabavnih situacija, ali šta sad. Ovo je prigodna bombonijera, puna bombi i bombona, koju će svatko protumačiti na svoj način i iz koje će svatko izabrati svoj omiljeni marcipan.

A ako vam se, uz tamanjenje čokolade, i čitaju rečenice s ambalaže, onda svakako otvorite i onu najdeblju 12x12 knjižicu iz paketa jer unutra Bojan Muščet, Edi Jurković, Ivan Molek, Goran Ušljebrka, Velid Đekić, Goran Lisica i Aldo Milohnić, u čijem sam stanu na Pečinama (Forza JPK!) živio od 1.5.2000. do 1.7.2003. (al gazdarica, ja mislim da mu je bila sestra, al nisam siguran, je bila toootalno simpa žena, normalna, sve i došla je samo, ono, po lovu jednom u tri mjeseca, ma super, tam mi je bilo najljepše živit, čak i kad se Šarar doselio), raspaljuju svoje literarne metke unatrag u vrijeme kad su sto posto voljeli (i mogli) popit više nego danas.

Istina, ovaj zadnji odlomak je bio više o meni nego o bookletu punom dobrih tekstova i super fotki (meni najdraža – dva fucked up heroja: krv, flasteri i cijela enčilada), al dobro je, bilo je namjerno.

Na ovaj napor, ne samo Gorana Lisice kao gurua i čovjeka iza ali i ispred zavjese, već i mnogih predanih sakupljača i doprinositelja ovom hrabrom i svake hvale vrijednom box setu, možda bolje rečeno – na ovaj plod napora i truda nemam nikakvih primjedbi. Samo mnogo hvale. Jer ne samo da zaključuje jedno bogato glazbeno poglavlje jednog grada, gravitacijskog centra ili sredine, poglavlje toliko izmitizirano i, kao i sve velike Priče, distorzirano nostalgijom, a sad konkretizirano podvlačenjem diskografske crte, već služi i kao ostavština mlađim generacijama, nešto kao audio udžbenik iz povijesti.

Kao što se vidi iz ovih prethodnih sedamnaest zabilješki (u prvoj verziji teksta bilo ih je oko 25) i ja sam nešto naučio i zbog toga sam sretan i više nego što mi to moj ego dopušta.

Jedna jedina zamjerka, ipak, ide u smjeru urednika. Mislim, možda sam ja razmažen sličnim stranim izdanjima kod kojih se enciklopedijska besprijekonost i određen način rađenja stvari podrazumijevaju zbog duge povijesti glazbene industrije i pripadajućih lijepih uzusa (prva asocijacija - minucioznost liner notes bilješki The Beatles Anthology paketa iz 1996. gdje Sir George Martin ide u tolike detalje svake pojedine pjesme da već i zamara), ali baš mi nije jasno za kojim se motivom povodio dok je slagao tracklisting.

Ova antologija ne teče ni kronološki, ni stilski, ni žanrovski, ni, pa-barem-to-kolikogod-da-je-glupo, abecedno. Ako se upustite u slušanje redom zapljuskivat će vas, bez ikakvog reda, Foxovi hirovi. Možda i je "dlaka u jajetu" što tražim ovim prigovorom, ali ja sam prodekan za kompilarstvo pri fakultetu u Flathillu i teško mi je kad vidim da se nakladnik ovako površno spremio za ispit iz materije koju je čak i, da stvar bude gora, sam pomogao stvoriti. Kolega Lisica, bez obzira što ste u pismenom sami napisali da zbirka "liči na zbrku", morat ćete opet doć na ispit, žao mi je, i to ne na istu prijavnicu.

A vi, drago čitateljstvo, nemojte trošiti vrijeme na ljepljenje "rokerski" naljepnice na Grad Na Moru jer mu ne činite nikakvu uslugu; samo sebi bustate osjećaj pripadnosti. Mislim, slobodno uživajte u simpatičnom, dragom, nadahnjujućem, korisnom, konotativnom, bučnom i često neodoljivom mitu zvanom ri-rok, iz toga ne može izaći nikakva šteta, samo dobre stvari, no budite sigurni - uvijek se sve svodi na pojedinku ili pojedinca. Oduvijek je bilo dobrih i loših bendova, još od doba Uragana, pa čak i prije njih, dok je još jazz bog hodao po zemlji.

Zato radije pronađite svog lokalnog favorita ili više njih i budite uz njih, odite ih gledat kad sviraju i dajte im do znanja da su vam, ono, super. Jer nije da baš svako zna svirati gitaru i da se baš tako lako popesti na stejdž i ne osramotiti se.

Victor Hugo je jednom, a ne da nije, rekao – glazba izražava ono što se ne može izgovoriti i ono o čemu je nemoguće šutjeti. Pametan je bio.

A škotska grupa Idlewild je na jednom svom omotu poručila – podržite svog lokalnog pjesnika. Dajte, jer trideset godina između ove i slijedeće kompilacije proći će jako brzo.

Pozdravljanje,
ek.