kraljevski puding

Panda Bear
Person Pitch
Paw Tracks, 2007



Da, još uvijek se odrađuju repovi prošlogodišnjeg tobogana; još malo, dok ne krene lavina novih albuma (svesrdno se čeka novi, po najavljenom naslovu pretpostavljam opet Biblijom inspiriran album Cavea i Najboljeg Pratećeg Benda Na Svijetu i još svašta, ne znam, još mi na pamet padaju oduvijek mi vrlo dragi Supergrass, pa onda Hot Chip itd.) a najvjerojatnije posljednji iz te „ekipe za uhosluš“ (to bi bilo nešto kao ekipa iz CSI-ja, al sve redom frikovi koji nemaju osobni život al zato znaju sve o svakom albumu i otporniku u pojačalu) je „Person Pitch“ Noah Lennoxa poznatijeg u svijetu pod Panda Bear aliasom.

Originalno izdan još prošlo proljeće, treći Lennoxov album (slobodno provjerite i prva dva - "Panda Bear" iz 1998. i "Young Prayer" iz 2004.) bio je magnet za pozitivne kritike i ekstaze američkih i engleskih glazbopiskarala koji su svoje prste još jednom zarili u teglicu pandinog meda na kraju prošle godine, proglašavajući ga i najalbumom. I, pitate se vi koji ga niste slušali a vjerujete vašem Kapetanu Laprdalu, je li stvarno tako? Pa... ono, i je i nije, na neku foru. Dobar je, pače odličan, he he, a da me je natjerao da promjenim iskaz o BeatNochinom albumu godine – pa i nije baš.

Noah Lennox je član Animal Collectivea, grupe baltimorskih glazbenika s adresom u New Yorku koji vole i rade, kako ju je jedan moj frend eufemizirao - „finu glazbu“. Osim Lennoxa članovi su i David Portner (poznatiji pod Avey Tare imenom), Josh Dibb (ali molim lijepo, zovite ga Deacon) i Brian Weitz (da ga je barem majka nazvala The Geologist) a albumi snimljeni pod imenom Animal Collective mogu uključivati bilo koju kombinaciju između ova četiri člana, s tim da puno govori o Lennoxu da je on jedini prisutan na svakoj dosadašnjoj ploči. Iako ih zovu psych-rokerima ili noizerima, teško je jednim žanrom poubijat sve muhe koje izlaze iz njihovih pojačala.

Odmah na omotu "Person Pitcha" je puno toga jasnog. Mali bazenčić a unutra se kupaju djeca i životinje. U bukletu slične monade – leteće lisice, krokodili, djevojčice s prasećim repićima. Mmm, divota. Sve to je dobra vizualna kulisa za plemenske napjeve i ekstatične opuse koji ispunjavaju „Person Pitch“, producentsko-songwriterski kolaž ritmizirane buke i retro milozvučja kojeg kao da su lijepila zaigrana djeca uz pomoć onih životinja, a ne odrastao čovjek. Što uopće znači „odrastao čovjek“?

Noah Lennox svoje hipnotičke skulpture zvuka (koje stvarno funkcioniraju kao pjesme) gradi od zanimljivih semplova (npr. onaj najiritantniji zvuk na svijetu, vrištanje brzog bolida Formule 1, ovdje postaje perkusijski element par excellance) i mekano distorzirane i reverberirane melodije. U svemu tome, zavaljan u tone efekata, pliva Lennoxov glas u mnogim nasnimljenim levelima koji neodoljivo podsjećaju na Briana Wilsona, pogotovo na remekdjelo, problematičan ali ekstatičan album „Smile“. Ne spominjem li ja malo prečesto tog Wilsona? Šta ću, moram, nisam ja kriv, Lennoxov glas je na trenutke zastrašujuće sličan Wilsonovom.

Ove pjesme su sve – vrhunski konstruirane, slojevite, meditativne, krcate ritma i kvaziritma, psihodelije (ovo je jedan od rijetkih utoraka da ovu izlizotinu od riječi koristim u pravom smislu) i snovite atmosfere i uzvišenosti, dakle sve su - samo ne radiofonične. Ali koga to briga? Ovaj album je topao i intiman u svakoj suptilnoj ili nagloj promjeni stila, svakom novom ritmu i ozračju (afrobeat, glitch, dub, avangarda, ambient, drone, ludilo totalno) koji iz promjene izranjaju pobjedonosno. Neki novinari ovo uporno nazivaju „freak-folkom“, no sve je to vrlo subjektivno. Ja bi ovo nazvao jednostavno - glazbom. Živom, organskom, nepredvidivom, mušićavom i svojevoljnom.

Jedan od najhvaljenijih albuma prošle godine je, dakle, stvarno dobar i ako vam se i ne sviđa glazba koja dolazi s njega, vrlo je teško zanemariti bezbrojne kreativno iskorištene mogućnosti koje se danas studijskim metodama pružaju pjesmoklepcima. Noah Lennox je, što se „Person Pitcha“ tiče, diplomirao kreativnost i potpuno je jasno otkud potoci kritičarske sline.

Budite dobri prema svom anti-pop genu i poslušajte "Person Pitch".

"Person Pitch" će nagraditi i vas.

Tracklisting: Comfy In Nautica, Take Pills, I'm Not, Bro's, Good Girl's Carrots, Search For Delicious, Ponytail

Ja i moj sempler: Panda Bear uživo 2005.

Spotište: „Comfy In Nautica“ i "Bro's"

Pozdrav,
ek.

p.s.

Prošlo je već nekoliko dana, ali ja jednostavno moram reći nešto o tome. Umro je jedan od mojih najdražih mlađih glumaca. A taman kad smo počeli bit prijatelji. Čudno je to. Ode Ned Kelly, Willem Grimm, Sir Ulrich von Lichtenstein, Bob Dylan, Ennis Del Mar, Casanova, Dan iz "Candyja"... ode Joker. Šteta. Stvarno šteta.

Samo toliko, prije nego mi proradi žlijezda za patetiku pa vam priznam da sam mu onu večer kad sam na CNN-u vidio "Heath Ledger Dies At 28" zapalio svijeću.

Rest in bloody peace, mate.

Yeasayer
All Hours Cymbals
We Are Free, 2007



Ej, di ste, šta ima?

Šta stvarno?

Pa šta niste prije rekli.

Ovako ćemo... ajmo nešto skuhat pa da cijelo stubište u zgradi lijepo miriši. Danas – All Hours Cymbals a la Yeasayer, jedan relativno novi dish iz Brooklyna kojem čak i Barbieri daje prednost nad kanadskim receptima slične vrste, a i Bakalović se u zadnjem broju časopisa «Kod Ane – The Magazine» kune u svježinu ovog jela na majku i njenu bezuvjetnu ljubav. Po Reneu ova klopa, citiram ga, «iznenađuje svojom skromnošću».

Recept ide ovako: uzmete Peter Gabrielov glas kojeg prethodno dva dana namačete u crnoj marinadi od TV On The Radio s malo pojačanom dozom Tundea Adebimpea, naravno, i dobro ga ocijedite tako da se sav bajkoviti rok i world music potpuno izgube. Dobro ga nauljite tzv. Talk Talk uljem pa ga frknite u pleh. Protvon, ok? Dobro ajde, tepsiju, lušćeru, no. Oko njega naslažite velike komade Tears For Fearsa i Lindsey Buckinghama (upozoravam – stvarno velike komade) i sve dobro zalijte Wolf Parade saftom. Još po želji možete dodati malo The Earliesa, ali to ko voli. Posipati sa barbershop quartet začinima i staviti u pečnicu na dobrih sat vremena. Poslužiti uz Animal Collective, naravno, jer ipak je ovo vegan-hostile emisija/blog. I to je to... dobar tek! Voli vas Vaš Almo Čatlak. Ovaaj.. voli vas Vaš ek, to sam htio reći.

«Anyone can cook... but that doesn't mean anyone should!», kaže se u posljednjem Pixarovom remekdjelu, zato moje alegorijsko-kulinarske aspiracije na stranu, evo što stvarno, osim skupine subjektivnih asocijacija, jesu Yeasayer i njihov album prvijenac. A prije svega, nisu, iako ste možda iz recepta mogli steći takav dojam, kopiranti i reciklatori. Kad bi i kuhali/pekli po ovom receptu, dobili bi nešto sasvim novo, koje – da, podsjeća, ok, ali je i svoja, svježa i vrlo zdrava i hranjiva panja.

Yeasayer su četveročlani bend iz Brooklyna i, uz Dirty Projectors, Vampire Weekend i još neke, dio su nove koncentracije bendova iz te newyorške verzije riječke Mlake. Iako postoje već neko vrijeme, pažnju na sebe su privukli nastupima na prošlogodišnjim festivalima nakon kojih su uslijedila kritičarska hvaljenja. Anand Wilder, Chris Keating, Ira Wolf Tuton i Luke Fasano (četiri frenda odrasla u crkvenim zborovima i na mjuziklima) na «All Hours Cymbals» doista opravdavaju kritičarske frazeologije tipa «interesantna poliritmija» i «šumske atmosfere», no prije svega zadivljuju svojim četveroglasjem pomoću kojeg grade ozračja koja sljubljuju (aha! kulinarski lingo je još tu!) osamdesete i ove «nulte» godine, spiritualizam i gospelasto, gabrielovsko pjevanje, hendklepove i kompjuterske čare-bare a da niti jednom ne odu dovoljno daleko od svog gustog izričaja.

Bez obzira na sva maloprije nabrojena imena na koja Yeasayer mogu podsjećati, album «All Hours Cymbals» nije eklektičan, već je dosljedan od početka do kraja i bez beda odvodi na «neko drugo mjesto», izvan realnosti. Mnogim bendovima i kolektivima treba nekoliko godina da bi skupili dovoljno iskustva i pjesama da bi onda imali šta za reć a da je imalo pametno, a ovaj bend je već na svom prvijencu ponudio dovoljno stihovnih i glazbenih dubina za omanje tuđe karijere.

Kritičar «britanskog časopisa za Dylana, Lennona, Stonese i Younga i tu i tamo još koji bend» zvanog «Uncut» za glavnog vokalistu Yeasayera, Chrisa Keatinga kaže da zvuči kao da ne pjeva zato što zna ili može nego zato što mora i to nije daleko od istine. Cijeli album je veći od života samog, no uspjeh i njegovo funkcioniranje i tajna leže u tome što je ta veličina i velika/iskrena ekspresija izvedena vrlo uvjerljivo i niti jednom tu nema vonja na glumljene emocije ili na bilokakve pjesmostvaralačke kompromise koji jesu svojstveni bendovima takvog ispuha.

Za razliku od npr. Arcade Fire po čijem tempiranju himničnog trenutka možete namjestiti sat na mobitelu, odnosno točno razaznati koji dio je namjerno isfuran da bi polučio određeni efekt, Yeasayerima se himničnost i visoko emocionalni pasaži događaju kao mikroljepote i logične posljedice tijeka pjesme.

Nije se James Murphy, čovjek koji stoji iza BeatNochinog albuma 2007., iz East Rivera preselio u Brooklyn zbog rastuće scene, već zbog rastućih i bezobraznih cijena stanova na Manhattanu, no sad kad je promijenio adresu mogao bi otkriti vrlo zanimljivi novi punkt američke, inteligentne, osvještene i prije svega dobre glazbe. Yeasayer najistaknutiji su predstavnici brooklynskog «novog vala» koji se ne srame ni ne štede do finalnog rezultata – pjesme doći preko najnemogućijih utjecaja i uz mnogo mnogo samouvjerenosti.

Odlični prvijenac benda koji bi mogao dati još mnogo i sve u svemu - vrlo široka glazba ujednačenog filinga, utopijskog okusa, hipnotizirajućih, interesantnih i vrlo modernih glazbenih postupaka, rješenja i odličnih stihova koja svakako zaslužuje pažnju vaših lijenih ušiju.

The Pickings: Sunrise, 2080, No Need To Worry, Forgiveness, Waves, Worms, Red Cave

Nema Razloga Za Brigu: Fader Side Show, CMJ 2007

In 2080 i'll surely be dead: ...so don't look ahead, never look ahead.

Reci "da" i dignut ćemo stranicu: www.yeasayer.net

Yea,
ek.

p.s.

Burial
Untrue
Hyperdub, 2007



Samo ovo:

Da, stvarno je toliko dobar i vrijedan pažnje kao što su svi pisali. Preporućujem, ako ništa drugo onda barem prve dvije pjesme, ako ne brojimo intro, «Archangel» i «Near Dark» koje zbog više reverba nego što je to zakonom dozvoljeno u nekim manjim zemljama, te ispičanih i softverima akordiziranih «pjevanja» noćne suludosti i opsesije čine lakše podnošljivim, ako ne i plesnim. Nisam ni u najluđim snovima mislio da će jedan toliko bazičan i neuzbudljiv, te vrlo passe, pogotovo za sve zemlje na svijetu osim Britanije gdje je takva scena i danas jako živa, ritmički obrazac kao što je 2step (ili uk garage ili dubstep, as you like it) u 2007. ili 2008. biti nešto za što mogu reći – hej, ovo je dobro. Preporućujem svim starim Massive Attack fanovima koji su međuvremenu zaboravili kako lijepo može bit kad je tužno.

Situacija je nepodnošljiva.

Nadam se da će potrajati.

Ajde.