kraljevski puding

Introdakšn (slobodno preskočiti)

Daklem, sestre i braćo, vi koji ste svračali na ove stranice dovoljno često da se smatrate čestim svračaocima, vi koji se niste živcirali oko rečenica objavljenih ovdje i svi vi koji ste ponekad možda i uživali čitajući ovo ili slušajući majku BeatNochu na određenom radiju, došlo je vrijeme za konačnu listu dobrota i gluposti.

Bila je ovo godina velika za Kraljevski Puding jer je on u njoj rođen. Ne toliko slavljenička za BeatNochu jer ona, in and out, postoji već dvije-tri godine. Bila je i ekstremno dobra i ekstremno loša (i sve stacije između) za vašeg relativno omiljenog recenzenta, godina u kojoj je taj kvabud doživio sve emocije poznate zapadnom čovjeku. Znam da vas to uopće ne zanima ali pamtit ću je, između još milion drugih stvari koje mi sad padaju na pamet, po svim vrstama bola i ushita, dnu i vrhu, otkrićem ko su pravi frendovi kad zagusti i ko su pravi frendovi kad, dapaće, uopće nije gusto, po jednom posh weddingu, nadrealnom sprovodu, zajebanom prekidu, ništa manje zajebanom oporavku, saznanjem da mogu pisati tjedno, završetku knjige stripova, pictionaryju, filmskim i Northern Exposure maratonima i vatri. Toliko mnogo ovog zadnjeg da bi bilo previše i nekolicini.

Bila je to i godina velikih audio i video radosti, prisjećanja na zaboravljene omiljene bendove, izvođače, filmove i what not, te otkrivanja mnogih lokalnih, nacionalnih i svjetskih nota novih datuma. Ma, divota jedna alternativna! O nekima od tih sam vam pisao ovdje a o nekima jednostavno nisam stigao. Tako vam cijelu godinu nisam prozborio ni jednu riječ o Klaxonsima, Battlesima, Panda Bearu, New Pornographersima, Two Gallants, Simian Mobile Discu, milion drugih i trećih, nekim odličnim reizdanjima, nekim hr-albumima, masi filmova, koncerata, ono, popis je dug. Što znači – liste nikad nisu konačne kao što nije ni ova koja slijedi (mada sam rekao na početku da je). Jer gdje je na ovom popisu krasan album PJ Harvey, gdje su odlične retro žestice White Stripesa, pop pjesmuljci Arctic Monkeysa ili, na kraju krajeva, gdje je Björk i njena „Volta“? O tome nisam rekao ni jednu čak ni kad je izašla! Shame on me.

Bez obzira na propuste i nestizanje, vaše omiljeno sralo jedno obično zavirilo je duboko u svoje srce i sastavilo je popis, ipak, kolikogod je on subjektivan, nepotpun, ide vam na živce ful i kolikogod su takve liste, per se, gubljenje vremena u blagadanskim izmaglicama. Zato vam neću nabrajati koji youtube trenutak je bio najluđi, na kojem koncertu smo se najviše iščašili, koja cura me najljepše pogledala na korzu, koji glazbeni novinar ili novinarka me najviše iživcirao-la, koliko točno je prodano albuma od The Clientele ili koja je najbolja istarska b-strana singla i slične minucioznosti. Just the facts, maam.

Ajde više, jebote!

Ok, there goes.

Albumi godine

10. The Good, The Bad And The Queen – The Good, The Bad And The Queen
(Virgin, 2007)

Kratki, slatki, potpuno zaokružen, sa najdosljednijom atmosferom na svijetu, spor, tih i fantastičan albumčić Damona Albarna koji je ovu solo ploču vješto zamaskirao u album prvijenac supergrupe. Tony Allen, Simon Tong i Paul Simonon nisu ovdje samo all stars paravan, već i pravi mali vrijedni graditelji atmosfera maglovitog, sjebanog ali vječno simpatičnog Londona. Razglednica s Temze. Zalutali kitovi. Produkcijske fore. Zagrijavanje za pisanje opere na kineskom. Pjesme. Ma sve živo.

Ključni trenutak – masni outro iz „Herculean“.

09. The Grinderman – The Grinderman
(Mute, 2007)

Veli Nick Cave jedan dan frendu Ellisu – ej, čupavi, ajmo imat novi bend, ono, samo nas par iz Bad Seedsa, malo ćemo rokat, ono, see what happens. I Ellis kaže da. I dobro da je rekao „da“ jer smo dobili odličan izlet iz Bad Seedsa u dobrog starog žestokog Cavea a da čovjek nije ni najmanje mijenjao svoju estetiku. Podmazan, kao i uvijek, stihovima od kojih bole pluća i distorzijama od kojih se lice smješka, Cave nam je ove godine poklonio dašak svježine, žestine i humora u inače neprekinutom nizu genijalnosti.

Ključni trenutak – stišavanje pa onda klak-po-pedali i eksplozija refren-supernove u „No Pussy Blues“.

08. The Field – From Here We Go Sublime
(Kompakt, 2007)

Ove godine saznali smo za Axela Wilnera i njegovu minimalističku verziju nečeg što se samo uvjetno može nazvati house glazbom. Sa jednim ili dva loopa ili sempla ovaj tip izgradio je katedralne konstrukcije od po pet-šest minuta a da one ni u jednom trenutku nisu zapale u krize ili dosadu. Mala škola aranžiranja. Mala škola strpljenja pa nagrađivanja. Nježne i suptilne progresije. Pitka i tekuća inačica plesnjaka, neodoljiva i prozračna na svojoj površini isto koliko zanatska i inteligentna u svojoj srži. Jednostavnost na djelu.

Ključni trenutak – kad se na kraju „A Paw In My Face“ otkrije sempl Lionela Richieja iz pjesme „Hello“, kao, do sad smo plesali a sad se možemo za kraj i nasmijat. Genijalno.

07. Caribou – Andorra
(City Slang, 2007)

„Kada se tog jutra kanadski doktor matematike Daniel Snaith probudio u svom krevetu, shvatio je da se pretvorio u Briana Wilsona. Odmah je sjeo za svoj kompjuter i snimio je album preciznih rekonstrukcija starinskih pop ozračja, prepun snenih i šećerastih refrena, prštavo visokih činela, kaleidoskopske produkcije, pretjerivanja u instrumentalističkoj kvantiteti i škrtosti u vokalnim kompliciranjima. Rezultat je album kakvog već dugo nismo čuli, album koji tako svježe, a u biti tako „normalno“ spaja elektroniku koja onda to više nije i pop glazbu koja onda to definitivno više nije!“

(Franz Kafka, Preobražaj)

Ključni trenutak – kad se „Melody Day“ minutu prije pravog kraja, odmah nakon lažnog kraja, vrati bubnjarskim prolomom oblaka natrag u refren po posljednji put.

06. M.I.A. – Kala
(Interscope, 2007)

Maya Arulpragasam i njezin album nazvan po majci Kali! Što reći? Melodije posemplane sa kojekakvih opskurnih bollywoodskih soundtrackova, puhači i gudači, didžeridu koji dinsta ljutu australsku kapulu, djeca koja pjevaju i repaju, kokoši, pos kase, sintevi koji bole i tako u ultrazabavni nedogled. Ponekad teško ali uvijek inspirativno. I da, da se ne zaboravi, deset tisuća bolja obrada „Where Is My Mind?“ od one šta su je Placebo nekad snimili. World music koji je u doticaju s vremenom u kojem živimo. R'n'b za ekipu. Culture clash miš-maš!

Ključni trenutak – zar treba reći, refren u „Paper Planes“ – all i wanna do is BANG! BANG! BANG! and a REPETIR! ČING! and take your money! Uf!

05. Thomas Fehlmann – Honigpumpe
(Kompakt, 2007)

Drugi Fehlmannov album za Kompakt i direktna posveta umjetničkoj instalaciji Josepha Beuysa iz 1977. kada je ovaj pionir i jedan od najvećih manipulatora u modernoj umjetnosti pomoću male crpke doslovno razljevao med po galeriji. I stvarno, od „medenog“ omota pa, što je najbitnije, same glazbe, „Honigpumpe“ je audio slika meda, slatkog i ljepljivog proizvoda pčelinjih „mednih trbuha“. Kao i agregatno stanje meda, ova glazba ni sama nije sigurna šta je, kruta ili tekuća. Gugutanje, pulsiranje, cvrčanje, plovljenje, putovanje, tijek, preljevanje, klizanje i umiranje u savršenoj kombinaciji!

Ključni trenutak – kad u „Little Big Horn (Liegend)“ pred kraj stvari onaj tihi jamming postane glavna melodija a mi djeca kažemo – aaaa, vidi pa ovo je u biti cijelo vrijeme sviralo ispod!

04. Robert Plant & Alison Krauss – Raising The Sand
(Rounder, 2007)

Kemija između ove mlade žene i ovog starog simpatičnog jarca je sirova energija koja ovaj album obrada pretvara u mračnu i jednostavno prekrasnu kolekciju svojevrsnih standarda koju vam, čak i ako ste inače udaljeni od ovakve glazbe, nije bed slušati. Naravno da je Plantova karizma velika kao planina i kao takva je neizbježna činjenica koja drži ovaj album, no nije samo Plant isključivo ovdje bitan. U tandemu, u promjenama uloga (sad ja tebi pjevam bekove, sad ti meni, a sad pjevamo skupa), u interakciji a pogotovo u savršeno odabranom tracklistingu, kao i odličnoj, na trenutke čistoj a na trenutke Waitsovskoj glazbenoj pozadini leži tajna neodoljive privlačnosti ovog bisera koji čas sjaji suncem ruralne idile a čas isijava mrak gradske žgadije. Najslušljiviji a i najbolji post-Zepp Plant do sad.

Ključni trenutak – Please Read The Letter, od početka do kraja.

03. Justice - †
(Ed Banger, 2007)

Kakav je to ugodni šok bio! Prije nego je album došao prvi put do polovice bilo je jasno da je "Križ" jebeno remek djelo, instant ljubav se rodila i svaki neugodni režeći sint, ritam koji više podsjeća na grubo žbukanje nego na elektro i svaka (daftpankovska ili ne) kombinacija ružnoće i ljepote, plesa ili bježanja u sklonište, akordacije a la Handel i disko kugle bila je pobjedonosna! Redefiniranje „french toucha“. Svježe ideje. Neosporiva energija. Ajmo svi ruke u zrak! Violine i kragne iz sedamdesetih. Whitesnake, pa Iron Maiden i Judas Priest ubačeni u francuski kučni mikser koji se pokvario pa sad bljuje krv po kuhinji. Mock christianity. Napisao sam onda, u originalnoj recenziji – „skinuti, kupiti, nabaviti, slušati, plesati, darovati frendu... obavezno!“ i to mislim i dalje.

Ključni trenutak – prvi beat-šamar nakon pompoznog intra u uvodnoj „Genesis“ i odmah znate na čemu ste. Ili možda onaj kad se „Let There Be Light“ prelije, minutu i 22 sekunde prije kraja, iz baroknog bombardiranja Pariza u temu iz najljubavnijeg filma o ljubavi. Ili „D.A.N.C.E.“ cijela, možda? Ili centrifugirani funk u „New Jack“? Jasno vam je sve.

02. Radiohead – In Rainbows
(W.a.s.t.e. Products, 2007)

Ne samo da su punili novine, rušili internet stranice, dizali male (ili velike) revolucije u diskografskoj industriji, napravili spot (!) u kojem im se svima vide face (!!), već su i snimili ako ne najbolji onda najkoncizniji album u posljednjih deset godina. Na „In Rainbows“ albumu srhomat je stalno na deset i cijelo vrijeme tu je dobar stari Rh-filing kad ruke idu u zrak na ključnim spojevima Thomovog superfalsetta i određenih nadprirodnih akorada i želja za kemijskom reakcijom prilikom koje rastu krila za bježanje iz grada problema je neopisivo jaka i svi osjećaji koji vas gnjave su odjednom u očima ali smiješak titra ispod i drago vam je da ste, unatoč svim okružujućim govnima, živi! Ni kad je izašao nisam imao dovoljno riječi za opisati koliko je ustvari zaista dobar (mada je recenzija bila poduža) pa nemam ni sad.

Ključni trenutak – klavir i činele pred kraj „All I Need“.

01. LCD Soundsystem – Sound Of Silver
(DFA, 2007)

sound of silver talk to me
makes you want to feel like a teenager
until you remember the feelings of
a real life emotion of teenager
then you think again

James Murphy, James Murphy, na mom srcu spava, neka spava, neka spava, otpala mu glava, ili u prijevodu s mog internog pjesničkog debilizma – ovaj bucmasti bubnjar, dj, pjevač i producent, u biti jedan obični genijalac u „Can-Future Days“ t-shirtu, ovim je, prvim „pravim“, „albumskim“ albumom LCD Soundsystema uspio, kao, šlampavo, a ustvari vrlo perfidno uloviti duh vremena. A ulovio ga je u disko kuglu, svjetlucavi mirrorball, i to spajajući punk stav, krautrock vožnju, bowiejevske melodije, mrdanje guzice na podiju kakvog šminka-tutti disko kluba i mrdanje guzice u nekoj mračnoj rupi gdje djeca pogaju. I kakav je taj duh vremena? Pa da stvar bude najironičnija – vrlo pop. Kad sam pisao prvi put o ovom albumu naznačio sam da služi isključivo zabavi. Sad kad je stvar malo odležala, a imala je kad, potpuno mi je jasno da je „Sound Of Silver“ remek djelo, od prve do zadnje pjesme (jer to i jesu pjesme), jedna od rijetkih ploča ove godine koja nije samo uhvatila duh vremena već se s njim namazala po kosi i pa faci i po cijelom tijelu. Da, ona je i dalje savršena „party ploča“, ali kopanje po mnogim njenim slojevima donosi mnogo toga nagrađujućeg, omamljujućeg i jednostavno – dobrog. Ne dobrog. Savršenog.

Ključni trenutak – vidi singl godine.

Ostale idiotarije (isto tako slobodno preskočiti)

Singl godine

LCD Soundsystem – Someone Great
(DFA; 2007)

Hrvatski album godine

PipsChips&Videoclips – Pjesme Za Gladijatore
(Menart, 2007)

Riječki album godine

Quasarr – Quasarr
(Menart, 2007)

Najveće razočaranje godine (a da sadrži dvije stvari koje su, ruku na srce, apsolutno genijalne)

The Chemical Brothers – We Are The Night
(Astralwerks, 2007)

Te dvije stvari su "Saturate" i "Pills Won't Help You This Time", btw.

Najveći „Pa koji vam je kurac!? Šta niko osim mene ne kuži da je ovo totalno bezveze?!" godine

Arcade Fire – Neon Bible
(Merge, 2007)

Najveći hrvatski „Pa koji vam je kurac!? Šta niko osim mene ne kuži da je ovo totalno bezveze?!" godine

The Chweger – The Chweger
(baš me briga ko je ovo izdo, 2007)

Najbolji filmovi godine

05. Casino Royale
(r: Martin Campbell, 2006)

Kao neko ko je vrlo slab na Bond franšizu, u ovome sam potpuno uživao! Daniel Craig, vi ste naš novi heroj! Ko su oni drugi glumci koji su igrali Bonda? Ne sjećam se.

04. Half Nelson
(r: Ryan Fleck, 2006)

Ryan Gosling kao profesor u srednjoj školi koji ne zna jel bi bio genijalni učitelj i mentor ili bi zapalio još jednu lulicu cracka na velikom odmoru. Drama jedan kroz jedan!

03. Little Miss Sunshine
(r: Jonathan Dayton & Valerie Faris, 2006)

Feel good hit of the summer! Prosječna američka obitelj i jedan stari volkswagenov kombi s pokvarenom trubom. Mmm...

02. Ratatouille
(r: Brad Bird, 2007)

Remy bi htio biti kuhar. Ali on je štakor!!! Pa šta onda? Gdje je želja jaka... Ge-ni-jal-no!

01. Das Leben Der Anderen
(r: Florian Henckel von Donnersmarck, 2006)

Pravi pravcati film. Baš onakav kakve su ih nekad radili.

Prodavač: Želite da vam zamotam poklon?
Wiesler: Ne. To je za mene.

Močno.

Film godine koji me je natjerao da skočim s kauča od smijeha i grlim televizor

Tenacious D In The Pick Of Destiny
(r: Liam Lynch, 2006)

"I did not mean to blow your mind but that shit happens to me all the time!"

Filmski Razočar! Razočar! godine

Sunshine
(r: Danny Boyle, 2007)

A dan je tako lijepo počeo...

Filmsko jedvačekanje za 2008

Indiana Jones and the Kingdom of the Crystal Skull, Star Trek 11, James Bond 22 i, naravno, Dark Knight.

"Evenin', commisioner..."

Jel i vama bilo dobro ko i meni?

Novogodišnje čestitke i pozdrav,
ek.

Rufus Wainwright
Rufus Does Judy At Carnegie Hall (2cd)
Geffen, 2007



&

Rufus Wainwright
Rufus! Rufus! Rufus! Does Judy! Judy! Judy!
Live at the London Palladium (dvd)
Geffen, 2007



Judy Garland! Pa ko ne zna za Dorothy Gale i njen simpatično-preplašeni technicolor san (ili on to nije?) o Ozu? Ne, nisam mislio na "onaj zatvor". Ko ne zna za Frances Ethel Gumm, rođenu davne 1922., zvijezdu na desetke mjuzikala i filmova, isporučiteljicu nekih od najvječnijih melodija ikad (uključujući, naravno, himnu romantičarskog eskapizma i odu nepraktičnom ali tako neophodnom sanjarenju, Arlen-Harburgov klasik o "zemlji preko duge"), Lizinu mater, Miss Showbusiness (u poslu od kad je ovolika bila), navučenu na šarene pilule-za-lilule već kao dijete? Ne samo da je Garlandova jedna od najpoznatijih američkih ikona već nećete pogriješiti ako je proglasite jednom od onih osoba koje su se za svog života potpisale na svijet.

Do 1950-tih Judy je već bila hodajuća legenda odavno načeta najraznovrsnijim ovisnostima koje su počele tabletama za lakše podnošenje frenetičnog ritma rada u hollywoodskim studijima kad je bila klinka a nastavile su se alkoholizmom kad je dobila osobnu. Nesretnoj tragičarki je 1959. dijagnosticiran akutni hepatitis zbog kojeg joj je doktor rekao da više nikad neće pjevati, no Judy se uspješno oporavila i vratila se ne samo pjevanju već i glumi u filmovima i na televiziji. Vrhunac povratka otpisane Judy bio je njen legendarni nastup u Carnegie Hallu, 23. travnja 1961. Datum je to koji u povijesti američke zabave stoji upisan zlatnim slovima.

Mnogi kritičari i kroničari moderne zabavne glazbe nazvali su taj nastup «najveća noć u povijesti show-biznisa». Bio je to povratak s velikim P, trijumfalni i raskošni «fuck you, i'm still here» koncert u jednoj od najpoznatijih svjetskih dvorana i dupli album koji je uslijedio bio je prodavan ko blesav, doslovno, ostajući na Billboardovoj ljestvici albuma 73 tjedna, uključujući 13 tjedana na samom vrhu. Ne treba ni reći da je dosegao zlatnu nakladu a te je godine pobrao četiri Grammyja, za album godine, najbolju žensku izvedbu, naravno, najbolju snimku i najbolji omot (danas prepoznatljiv narančasti dizajn sa crnim outlajnom Judyne face). Do današnjeg dana ovaj album nije bio nenabavljiv, odnosno, kako se to na lijepom engleskom kaže – out of print.

Možda je nama (pogotovo nama, djeci ironije i sarkazma, pravim malim modernim bezobraznim ikonoklastima) u 2007. teško doživjeti veličinu Judynog newyorkškog koncerta iz 1961. i cijelu njegovu slavu o kojoj se i danas priča sa respektom i iz ekonomskog ali i umjetničkog aspekta, no, bez obzira na prevelik odmak i vrijeme koje je prošlo, neke brojke i neka svjedočanstva su neporeciva.

Nakon nekoliko godina, i nakon vrlo neuspješnog pokušaja instaliranja The Judy Garland Showa na CBS-u, koji je nakon nepune godine dana propao gore nego "Večeras s Joškom Lokasom" (ili kako se već zvao taj tv-njok), i nakon još nekoliko filmskih pojavljivanja, te katastrofalnih gigova (efekti dugogodišnje špice od tableta i cuge počeli su se vidjeti na australskim nastupima 1964. kada je Judy, evidentno razbijena, pozaboravljala skoro sve riječi pjesmama, pa je, npr., nastup u Melbournu završio nakon 20 minuta), Judy Garland smirila se konačno 22. srpnja 1969. kad ju je njen posljednji muž Mickey Deans pronašao mrtvu u kupaonici. Mrtvozornik je ustanovio da je uzrok smrti overdoziranje barbituratima.

Kad je umrla, Judy Garland imala je samo 47 godina.

Ok, a sad na ono što čini ovo božićno izdanje BeatNoche/Pudinga božićnim, a to je Wainwrightova suluda ali zabavna posveta tom specifičnom događaju iz glazbene povijesti.

Dobro je poznato da ovaj kanadski sin nema mnogo interesa za suvremenu glazbu. Njegovi albumi, od prvog pa do ovogodišnjeg (o kojem ste kraljevskopudingaški tekst mogli čitati 23. svibnja ove godine) uvijek su bili istraživanje songwriterske ili mjuziklovske strane glazbe. Stoga, ovaj odabir Judy Garland i njenog najpoznatijeg javnog nastupa za tribute uopće ne čudi, dapače, tako jako paše dosadašnjoj karijeri ovog velikog glasa.

Tamo gdje je Judy šarmirala nevinošću, unatoč poodmaklom alkoholizmu i znakovima trošenja, Rufus Wainwright radi to isto svojom vlastitom verzijom šarma, neobičnom ali moćnom kombinacijom homoseksualnih kerefeka (to mislim s najvećim mogućim odmakom od homofobije; Rufus neprestano ponašanjem, načinom govora i konkretnim izjavama potvrđuje već odavno izlizane klišeje o gay narodu, ali ja mu to ne mogu zamjeriti ni da hoću) i glasa, toliko snažnog, uvjerljivog i emotivnog da ga možete proglasiti samo ili iritantnim ili božanstvenim. Njegova posveta ovom općem mjestu američke kulture je javni istup, iskazivanje stava, afekcije, poštovanja, simpatičan fanovski čin obožavanja koji Rufusa, zajedno sa ekscesima, poznatim ljubavnicima i navlačenjem na crystal-meth, ionako stavlja u isti folder velikih interpreta sa turbulentnim privatnim životom.

Ovaj Rufusov koncert doslovna je, pjesma-po-pjesmu, kopija originalnog Judynog. I ne samo da ga možete slušati na ovom dvostrukom albumu, već ga možete i gledati na dvd izdanju koje ovom nastupu tek radi pravu uslugu. Od celebrityspotting uvoda gdje vidimo slavne goste Rufusove reprize u londonskom Palladiumu (gdje je dvd i snimljen), Iana «Gandalf» McKellena, Neil «Pet Shop Boy» Tennanta i Jeremyja «Übercool» Ironsa, preko izvanredne izvedbe prilično dugog tracklistinga do slavnih on stage gostiju, mame McGarrigle i sestre Wainwright, te jedne od Judynih kćeri, Lorne Luft, ovaj koncert je proslava ne samo Judy već definitivno Rufusa i njegovog showmanskog veleposlanstva.

Bila Judy Garland homoseksualna ikona ili ne, i bio Rufus samo jedan obični razmaženi genijalac ili ne, ovaj oldschool tribute je prekrasno producirana ekstravagancija i to joj je teško uskratiti, voljeli vi stare «hitove» Ire Gerschwina, Rodgersa i Harta, Irving Berlina, Georgea Gerschwina, Johnnyja Mercera i Noela Cowarda, da imenujem samo najpoznatije autore od ovih 26 pjesama. Ovdje je svaka nota na svom mjestu, sve je odrađeno kako treba i jedino je Rufusova iskrenost u pristupu ovom materijalu, uz, naravno neprikosnoveni orkestar pod vodstvom Stephena Oremusa, ključ uspješnosti ovih koncerata (uz originalnu izvedbu ovaj show repriziran je još 5 puta, od toga 4 puta izvan Carnegieja, u spomenutom londonskom Palladiumu, pariškoj Olympiji i Hollywood Bowlu u L.A.-ju) i funkcioniranja ove live ploče i pripadajućeg koncertnog filma.

Svi koji inače uživaju u, za ovaj današnji pop, a ako ne pop onda ironični svijet, neobičnoj pojavi Rufusa Wainwrighta koji sa velikom lakoćom starinske i arhaične glazbene forme ponovo pretvara u legitimni folklor današnjice, uživat će i u ovoj, ponavljam, suludoj ali vrlo nadahnutoj posveti Judy Garland. Svakako – fanovima (i nje i njega; ionako se ova dva skupa preklapaju) obavezno slušanje, a ostalima – ne baš dobar početak za doživljavanje ovog Kanađanina, ali vrlo zabavan, svejedno.

Ili, kao što sam htio negdje u ovom tekstu reći – prava božićna mjuza, barem po mom, crnobijelom-hollywoodskom-frank capra-let it snow, let it snow, let it snow-poimanju ovog blagdana.

Najbolji trenuci: Zing!Went The Strings Of My Heart, After You're Gone (sa Lornom Luft), Just You, Just Me, prekrasna verzija klasika Stormy Weather (koju pjeva Martha Wainwright), How Long Has This Been Going On?, Over The Rainbow (naravno) i Chicago

Please welcome my dear sister: Martha i Olujno Vrijeme

Negdje preko duge: ...nebesa su plava.

It doesn't get much queerer than that: Puttin' On The Ritz.

Slijedeći put na vegan-non-friendly štandu: Najbolji albumi 2007. i ostali rezimei. It's been a firey year, alright!

Sve najbolje želi vam:
ek.

Daft Punk
Alive 2007
Virgin, 2007




Ovaj intervju sa Thomasom Bangalterom i Guy Manuel De Homem Christom vodio sam jučer na jednoj tajnoj rođendanskoj fešti u Fužinama. Ne bih ulazio u detalje.

ek:
Reci mi, Thomas, je li ovim izdanjem zaživjela «Alive» serija uživo snimljenih albuma koja će izbacivati izdanja svakih deset godina? Prošli put devedesetsedma, ovaj put dvijeisedma.

Thomas (ne govori nego mu se ispisuje na kacigi):
Moram te podsjetiti «Alive 1997» nije izašao devedesetsedme, nego..

Guy Manuel (isto):
Brate robote, ovaj novinarčić nije dorastao poslu. Možemo se vratit čvrljenju?

ek:
Neću se praviti da nisam doživio uvredu, ali vratit ću se na to kasnije, nego, čvrljenju?

Thomas:
Brat robot misli na kolokvijalnu inačicu podešavanja filtera na uređajima koji stvaraju glazbu.

Guy Manuel:
Brate robote, on ne zna ni osnove strujaške spike! Ej, ne zna za «čvrljenje»! Jesam ti rekao da malo piskaralo nije doraslo poslu? Ovakve smo otkantavali još dok smo izdavali za «Somu», satro me kernell ako nije tako.

Thomas:
Oprostite mom bratu robotu na opuštenom pristupu.

ek:
Mislim da je ovaj razgovor krenuo jako loše i uopće ne vidim svjetlo na kraju tunela za ovo. Možda drugi put, hm?

Guy Manuel:
Teško.

ek:
Želim vam ugodan ostanak u Gorskom Kotaru, ili barem na rođendanu. Vidjet ćemo kolko dugo ćete srat s tim kacigama i robotskim izdrkavanjima kad odete s ove fešte negdje oko tri ujutro pa kad izađete van.

Thomas:
Van?

ek:
Da, van, na minus deset. Sretno-spretno, žabari!

Thomas i Guy Manuel (u isti glas, ali pravim glasom i ne više ne preko displeja):
ČEKAJ!

Thomas:
Ti znaš da naše kacige nemaju zaštitu od mraza ili si slučajno pogodio?

ek:
Vidi, vidi, nismo više roboti, a? Imaš dobar voice procesor, brate robote. Japanski?

Guy Manuel:
Ok, dobro, šta sad, ajde, pardoniram sto puta, jesam, bio sam bezobrazan, ajde, šta, ko da ti nikad nisi bio bezobrazan, a?

ek:
Jednom tjedno. Pokušavam smanjit.

Thomas:
Evo, cijela istina i ništa drugo do istine. Nadam se da ćeš shvatiti, ali to je dio našeg posla, kolikogod to otrcano zvuči. Ali, ako se slažeš, možemo razgovarati ko ljudi.

Guy Manuel:
Mi smo samo ljudi, nakon svega.

ek:
O, imamo i klauna! Vidim da bi moglo bit zanimljivo. Samo da razjasnimo, ja sam znao da «Alive 1997» nije izdan devedesetsedme, samo sam htio reći…

Thomas:
Samo imaj na umu da opet sviramo za pet minuta. Ove dve budale taman završavaju set.

ek:
Ok, nema veze. Evo, sad kad si ih već spomenuo, recite mi što mislite o Justice? Svi su ih bar jednom usporedili s vama.

Guy Manuel:
Justice? Ma, daj, čovječe, frikovština totalna. Ja ne znam šta bi pričao s njima kad smo u istom backstageu. To ti je svijet za sebe, ono, komuniciraju oblačenjem, reverberacija, motivacija, ljubav spram poeziji, ovaj mlađi skuplja marke, kužiš? Internet za doručak, znaš o čemu pričam?

ek:
Dijelove.

Thomas:
Teško nam je gledati na Augéa i de Rosnaya tako. Ja ih znam otkad su ovoliki bili. Ovaj mlađi što ga je Christo spomenuo je išao na instrukcije iz matematike kod moje rodice.

Guy Manuel:
Nije ti ona rodica.

Thomas:
Ma kako se to već kaže na hrvatskom, grand-tante, al znaš što sam htio reći. I znaš što je najzanimljivije? Nikad ih nije mjuza zanimala. Samo nacrti.

Guy Manuel:
Bolesni tipovi. Samo ih nosite ča od mene.

ek:
Nastavljači vaše estetike?

Thomas:
Pa moglo bi se reć. To robotu godi. Čovjeku, no.

Guy Manuel:
Reć ću ti ja koju o estetici, očeš? «French touch» i te spike? Puna mi je kaciga, da ti ne velim sad tu i čega drugog na k tih spika. Niko od tih, ajde neću tebe uvrstit u tu kategoriju jer nisi ti spomenuo «french touch» frazu, a i sjebo sam te na početku, sori još jednom, ali, daklem, niko od tih napuhanih novinara nije pročitao Laurent Garnierovu knjigu. Znaš ti šta sam ja radio devedesetdruge da bi kupio sint? Ne znaš, naravno da ne znaš. Thomas, reci mu.

Thomas:
Starački dom, vešeraj.

ek:
Ne!

Guy Manuel:
Da! I kako onda bit normalan kad smo tim neznalicama mi i Air isto! Kakv jebeni Air, jebote?! Ja sam robot u duši, čovječe, ro-bot, a ne cvjetna livada!

ek:
Moram ti priznat, de Homem Christo, da sam ja jako puno puta upotrijebio «french touch» u opisima vaše mjuze. Al ja uopće ne gledam tako na to. Pojmovi su apstraktni, često i glupi, nekad poetični…

Thomas:
…al uglavnom su operativni.

ek:
Upravo tako. Hvala.

Guy Manuel:
Ma dobar si ti. Nego, znaš ko mi posebno diže tlak? Kad se odmah neko na početku počne derat ime neke stvari, ne znam, ono, Burnin! Burnin! ili znaš, ono, Revoluuuutiiioon Niiineee-Oooo-Niiiineeee!!! Pa zažljazgo bi ga s Korg Kaoss Padom diretamente u facu, ono. Tako je bilo i kad smo snimali ovaj «Alive 2007» u Palais Omnisports de Paris-Bercy. Kad je bilo, Thomas?

Thomas:Četrnaesti sedmi.

Guy Manuel:
Hvala, brate robote. Ovo je set, kužiš?! Pripremljeni šou, isprogramiran do-ga-đaj, iskordiniran sa još sto ljudi i sad bi ja trebo prestat svirat kak ide i oplest po željama. Jesi došo na svadbu ili na jebeni Daft Punk koncert, ono.

ek:
Znam o čemu pričaš. Tako je ovaj zadnji petak na Pipsima u Palachu moj frend Matić se non stop derao Gravitacijaaaa pa je Daddy na kraju bio prisiljen iz sebe izvući, ne znam šta točno, al ja sam čuo «jebo te gravitacija». Šta god da mu je rekao bilo je zabavno. Moraš shvatiti da se ljudi na koncerte dođu zabavit, popit, žbaljit jedni u druge, opustit se, mjuza, cuga, puno cuge, kužiš, prijatelju? Šta ćemo radit na koncertima nego vikat Gravitacija, Narko, ili Aerodynamic, Robot Rock ili Skini Se Sa Pozornice, Umri, ili šta sam neki dan čuo Oženi me, ono, ili štagod? O tome se i radi.

Thomas:
Guy Manuel je takav.

Guy Manuel:
Nego šta da jesam. C'est la poule qui chante qui a fait l'oeuf.

Thomas:
Nego, reci ti nama kakav ti je album.

ek:
Ja vama? Ok. Ono. Daft Punk uživo. Super podsjetnica nekom ko je bio tamo.Zamiksani best off uživo nama drugima. Al dobar, jer.. Kod lajv albuma mora bit filing prenesen, a to je teško ulovit. Al ovaj vaš mi radi totalno dobar filing, ne znam, nije baš ko što kažu na Popmattersu da je rame uz rame The Who – Live In Leeds ili Depeche Mode – 101 albumima, to je malo pretjerivanje, al ima super flow i stvari rokaju odlično i super su neki dijelovi kad, ne znam, npr. početak kad rokne «Robot Rock» prvi put, to je močno. Pa onda navlačenje sa «Technologic» i onaj «fuck it! fuck it!» mi je presmiješan.

Guy Manuel:
To je moja ideja.

Thomas:
Moja nije sigurno.

ek:
Onda miješanje «Around The World» u «Television Rules The Nation» gdje se, ako se bolje posluša, može čut publika koja pjeva stadionskim stilom harme od «Television…» i kako to sve skupa spreleti u «Crescendolls», pa odličan elektro u spoju «Too Long» i «Steam machine» iz čijeg, vrlo upornog i namjerno teškog «dahtanja» izroni «Around The World».

Guy Manuel:
A čuj.

ek:
Kad uleti «Around The World» teško je ne dignut ruke u zrak i počet se klimat čak i ako slušaš album sa sluškama u krevetu, ono.

Thomas:
Jesam ti rekao da ljudi najviše vole «Around The World», jel jesam?

Guy Manuel:
To je relativno. U Republici Srpskoj ljudi najviše vole «Da Funk». Samo oni to kažu «De Fenk». Kužiš, zbog ekavice.

(smijeh)

Thomas:
Pa ti si stvarno poslušao ploču.

ek:
Jesam, s guštom, nekoliko puta. Nije baš «prvorazredni lajv album kojeg su Electric Light Orchestra trebali snimit, ali nikad nisu», ko što kažu u «Rolling Stoneu», al ono. Ne možeš se ne veselit kad čuješ kako se ekipa na koncertu zaveseli kad se vrati kik natrag u stvar. Ma, ono, velim, meni dobro. Ja kad čujem one akorde od baš stvari «Alive» ja sam sretan, pa čak kad i na nju zamiksate «Prime Time Of Your Life» ko na ovom cd-u. «Alive» je ionako jedna od najboljih stvari na svijetu. I opet je izronila iz cijelog seta ko pobjednica. Govorim istinu al svejedno ćete platit pivu za ovo.

Thomas:
Kako da ti na rođendanu platim cugu kad je sve besplatno?

ek:
Imaš pravo.

Thomas:
A kako ti se sviđa «Da Funk»?

ek:
Misliš, «De Fenk»? Lijepo ste je izbrejkali.

Guy Manuel:
Pa znaš šta ću ti reć. Dobro je ispo albumčić. Ja sam zadovoljan. Drugi lajv u životu, znaš, ono. Ma super, daj.

ek:
Di spavate?

Thomas:
U «Bitoraju».

Guy Manuel:
Nije baš «Ritz-oraj», al ok je. Dobra je fešta večeras. Čini mi se i da su ova dva frikova gotovi sa setom, čuj viku.

ek:
Evo, može još samo dva kratka pitanja za kraj?

Thomas:
Naravno, al kratka.

ek:
Što mislite o pjesmi «Daft Punk Is Playing At My House»?

Thomas:
Pa čini mi se vrlo prigodnom, s obzirom na večerašnji nastup.

ek:
A inače?

Thomas:
Pa inačee.. ja je ne volim baš.

Guy Manuel:
Golo govno, ako mene pitaš. Ako vidim tog krautojebca Murpheyja spojit ću ga na…

ek:
Dobro. I za kraj, priznajem, najsmjelije pitanje. Možete skinut kacige da vas vidim.
Znate ono, ko si, ne znam ko si, kaži ko si da znam ko si. Hm?

Pogledavaju se kratko i nakon desetak sekundi skidaju kacige. Ispostavlja se da je Thomas Bangalter ustvari Radovan Karadžić, a Guy Manuel de Homem Christo Ratko Mladić. Neugodna tišina.

Radovan:
Sad kad znaš morat ćemo te ubit. Al od cuge.

ek:
Znaš ča mogu maškare?

Šute obadvojica.

ek:
Mogu mi ga lulit. S takvima ne pijem.

Radovan:
Ma ajde šta si takav?!

ek:
Nadam se da će vas Justice sjebat. U svakom smislu. Doviđenja.

Najbolji trenuci: 1. Television Rules the Nation/Crescendolls, 2. Around the World/ Harder, Better, Faster, Stronger, 3. One More Time/Aerodynamic, 4. The Prime Time Of Your Life/The Brainwasher/Rollin' & Scratchin'/Alive, 5. Da Funk/Daftendirekt

Uvod u koncerte na Alive 2007 turneji: sekvenca od pet nota iz «Close Encounters of the Third Kind»

Čvršće, Bolje, Brže, Jače: Uživo.

Pozdrav,
ek.