kraljevski puding

LCD Soundsystem
45:33
DFA/EMI, 2007




Svako jutro u Africi gazela se probudi i zna da mora nadtrčati najbržeg lava. Ako to ne učini biti će pojedena.

Svako jutro u Africi probudi se i lav. On zna da mora nadtrčati najsporiju gazelu inače će biti gladan ili čak umrijeti.

Nije važno jeste li gazela ili lav. Važno je slijedeće: kad sunce izađe – bolje vam je da trčite.

Tako nekako ide priča. Na nju sam naletio tražeći citate i zgode o trčanju, ne samo kao fizičkoj aktivnosti koja definitivno skida kile ili vas drži u formi, već i kao pogledu na svijet. Jer trčanje kao najpotpunija fizička aktivnost nekako to i je. Otud i izreka „There is only one perfect road and it's always ahead“. Ili ona „Pain is just weakness leaving the body“. Ima ih još.

Mnoge face mogu vam pasti na pamet kad razmišljate o trčanju. Jesse Owens, recimo, legendarni crnac koji je na naci-Olimpijadi 1936. u Berlinu pobrao nekoliko zlatnih medalja (definitivno dižući Hitleru kiselinu u želucu) da bi se, vrativši se u Ameriku, bez obzira na uspjeh opet našao u zadnjem dijelu autobusa s ostalom braćom. Ako je ikad postojala ironija... Ili pak Kanađanin Ben Johnson i afera s dopingom koja je 1988. stresla svijet. Ili Steve Prefontaine, prvi trkač koji je potpisao ugovor sa kompanijom Nike ikad. Ili onaj Emile Zatopek. Pa Abebe Bikila, odnedavno ovjekovječen i u glazbenoj suradnji Francija Blaškovića i One Piece Puzzlea. Ili Branko Zovko. Ko se još tog tipa sjeća?

No, teško da će vam na pamet pasti James Murphy iz LCD Soundsystema. Simpatični bezveznjak-genijalac, ili kako Murphy sam sebe naziva „debeli tip u kratkoj majci koji pjeva sve vokale“, daleko je od simbola za atletsko zdravlje. Češće asocijacije su disko kugla i najrazličitije vrste nezdravih ali poželjnih zabava poslije kojih kad dođete doma (sami ili dajbože ne sami) smrdite na znoj, dim a i možda vam se malo povraća. Ili ste to obavili još u klubu.

To nije smetalo maloprijespomenutoj multimegakompaniji Nike čiji su kreativni direktori u sklopu „The Original Run“ audio serije, odnosno suradnje sa i-Tunesima, pristupili Murphyju i naručili, doslovno, miks za džogiranje. Murphy se odazvao i složio miks kojeg ste do ovog mjeseca mogli nabaviti/kupiti samo preko i-Tunesa za određenu svoticu. Šest mjeseci nakon i-zlaska tog komada glazbe prava su prešla sa Kompanije Sa Tuđmanovim Cerom Za Logo na Jamesovu etiketu DFA (odnosno EMI, za Europu), i evo tek sad ovaj miks nabavljiv je u obliku fizičkog cd izdanja.

Kakva je to glazba koja, dakle, služi za skidanje kila i održavanje kondicije? Sto ljudi – sto čudi (a ima i ona ultrapotrošena varijanta sa ženama) pa će tako na ovo pitanje svaki nadobudni i uvijek hvalevrijedni džoger, odnosno bilotko tko trči za osobno zdravlje, odgovoriti drugačije. Bez obzira na bezbroj odgovora, Murpheyjev miks stvarno ima smisla. Kad poslušate prvi ili drugi LCDSS album jasno vam je da Murphy zna staviti ljude u pokret.

Na „45:33“ sve je analogno tipičnom sessionu trčanja – miks kreće zagrijavanjem, gradijalno diže tempo, doseže nekoliko špica i nekoliko odmora, i na kraju spušta bpm-ove. No, najbolje od svega je, a to vam ja kao netko tko nije trčao posljednjih godinu i pol mogu lijepo potvrditi, „45:33“ nije samo za trčanje.

Miks se sastoji redom od LCDSS stvari, produljenih instrumentalnih i remiksiranih verzija pjesama s prvog i drugog albuma. Tracklisting je time zanimljiviji kad se zna da se "45:33" pojavio prije „Sound Of Silver“ albuma, pa su tako ljudi koji su ga onda kupili mogli, a da to nisu ni znali, dobili hint kako će zvučati novi album.

Tako je tu svoju premijeru doživio svakako jedan od singlova godine, barem po izboru vašeg relativno omiljenog recenzenta, pjesma „Someone Great“ koja na ovom miksu u produljenoj i instrumentalnoj verziji sjaji punim sjajem svojih pulsirajućih elektronskih divota i bas linije vrijedne umiranja. Ostatak miksa je klasični LCDSS rokerski disko/diskoidni rok, mantraški electro-pop, pun besprijekornih ritmova, soul klavira i plesa, plesa, plesa.

Ako „45:33“ kupite u ovom novom cd izdanju biti ćete, za razliku od i-mušterija lani, počašćeni i bonus stvarima – Freak Out/Starry Eyes, Hippie Priest Bum-Out i „onanistic dub“ verzijom singla „North American Scum“.

Kolikogod ne volite ili čak mrzite trčati, raditi trbušnjake, trčati ili na orbitreku ili oko zgrade, ili pak oko škole (al to je sad potpuno drugi issue), svakako preporućujem „45:33“ kao jedan od najsmislenijih miks albuma ove godine. Ostale pop alternative koje sam slušao ove godine tipa Royksoppov „Back To Mine“ (zanimljivo, pogotovo starim italo-disco fanovima, ali prenadrobljeno) ili Hot Chipov „DJ Kicks“ iz !K7 serije (ok, ali isto tako ima problema sa koncentracijom) jednostavno nemaju flow poput ovoga.

Kaže još jedna od onih izreka: „Real athletes run. Others just play games.“
Now, there's a plug for ya, vi smiješni ljubitelji loptanja!

Spot za najvjerojatniji singl godine u režiji Douga Aitkena: ...and it keeps coming, and it keeps coming, and it keeps coming, till the day it stops.

Ide u kino a kaže da uči: „45:33“ ustvari traje 45:59.

Lelek Srebra: BeatNocha 28.03.2007.

Puf pant,
ek.

Gorillaz
D-Sides
EMI, 2007




Ona budala od Damona Albarna je na ljeto imala premijeru svoje opere na kineskom, «Monkey: A Journey To The West». Mislim, ono, ima li kraja tom tipu? Gdje se gasi? I zašto bi se uopće gasio?

Da, već sam prije, u nekoliko navrata, pišući o The Good, The Bad And The Queen (čiji istoimeni albumčić, kako se bliži inventar za kraj godine, sigurno spada u jedno od izdanja godine) ali i o mojim kućnim modnim navikama, pa još i prije dok vegan-hostile emisija BeatNocha nije imala svoju literarnu inkarnaciju, glorificirao Damonovu personu zbog i kvantitete i kvalitete koje redovito izbacuje iz svog sistema. Tako da danas neću.

Danas samo kratki podsjetnik svima koji još imaju dijete u sebi i pojava demonskog basiste Murdoca, nezainteresiranog frontmena 2D-a, trokrilnog bubnjara Russela i male japanke Noodles im izaziva radost, da je izašla predbožićna kompilacija Gorillaz b-strana, studijskih otpadaka i remikseva «D-Sides». Prva, iz 2002. zvala se "G-Sides", a ova se, zbog albuma «Demon Days» logično zove «D-Sides» i baš je ono što i želi biti – fanovska kompilacija pjesama do sad objavljenih "negdje drugdje" ili uopće ne objavljenih.

Bez obzira što su takve kolekcije prigodne, fanovske, kolekcionarske i uglavnom služe za sisanje para, one znaju, osim gomile neiskoristivih recycle bin trenutaka, sadržavati i pokoji biser za kojeg bi bilo baš šteta da nije nikad izdan. Takva je divota «Hong Kong», originalno izdana na dobrotvornoj Warchild kompilaciji iz 2005., pjesma koja je služila i kao vrlo emotivni finale na njihovim live nastupima (ovdje mislim na pravi ljudski bend a ne na crtić metafiziku) u manchesterskoj opernoj kući, čiju baladeriju prekrasno upotpunjuje Zeng Zhen na kineskoj citri.

Tu je i «Stop The Dams», protestna eko-balada o gradnji brana na Islandu u kojoj se Albarnu, inače dugogodišnjem povremenom stanovniku reykjaviškog predgrađa Grafarvogur, pridružuje Einar Örn iz davno ugaslih i nikad prežaljenih Sugarcubesa. Pa onda standardna simpatična glupiranja a la Gorillaz u vidu dub/reggae/pop pjesmica «The Swagga», «We Are Happy Landfill» i «Bill Murray» (sa gostujućim The Bees), te dvije demo verzije, interesantne arheološki nastrojenim G-fanovima, «People» koja pokazuje kako bi «Dare» zvučao bez Shauna Rydera (doduše, i sa drugim riječima i drugom melodijom), te demo verzija «Don't get lost in heaven» u kojoj Albarn pjeva onim stara-bakica-glasom na kojeg smo već imuni.

Na drugom disku ima par dobrih remikseva. Standardno dobar, barem po DFA standardima, je James Murphy iz LCD Soundsystema koji «Dare» pretvara u 12minutni spaljeni plesnjak. Quiet Village, odnosno Matt Edwards i Joel Martin, udahnjuju novi život, što bi svaki dobar remiks i trebao raditi, pjesmi «Kids with guns», a toj istoj to isto radi i Jamie T. More. No, najzanimljivija je kineska verzija hita «Dirty Harry» koju je kolektiv Schtung doslovno preveo na mandarinski kineski, što na kraju, sa kosookim reperima i transformacijom sad već legendarnog Casio riffa u tradicionalne kineske violine i citre, zvuči i duhovito i dobro.

Koliko će se još godina Albarn i frend-crtač Jamie Hewlett baviti ovim bendom koji je ušao u Guinessovu knjigu rekorda kao najuspješniji virtualni bend svih vremena ne zna se. Je li «D-Sides» kompilacija epitaf Gorillazima ili nas čekaju još film i soundtrack (na filmu navodno rade i Harvey Weinstein i Terry Gilliam) ostaje za vidjeti.

I za kraj – jesu «D-Sides» marketinška kompilacija isključivo namijenjena fanovima ili valja to šta? Mislim, ono, pa to su Gorillaz, ko drugi može pjevat refren toliko pun ničega kao što je «People, people, everybody people/ Everybody making a sound…» a da mu nije za zamjerit, nego je još i simpatičan?

Dosta.

It's coming up, it's coming up, it's coming up, it's coming up, it's coming up, it's coming up…
It's DARE!

D-najbolje CD1: We Are Happy Landfill, Hong Kong, Bill Murray, The Swagga, Stop The Dams i Rockit

D-najbolje CD2: Dare (DFA rmx), Kids with guns (Jamie T's Turns to Monsters mx), Kids with guns (Hot Chip rmx), Dirty Harry (Schtung Chinese New Year mx) i Kids with guns (Quiet Village rmx)

Demon na naslovnici: Pazuzu, babilonski kralj demona vjetra, sin boga Hanbija i donositelj oluja te sveopćih sranja. Inače i glavni uzročnik hodanja naopačke, superneugodnih psovki, povračanja krvi kao i generalnih odvratnoća u najboljem hororu svih vremena.

Sati i sati zabave za cijelu familiju: www.gorillaz.com

Windmill, windmill for the land, turn forever hand in hand,
ek.

The Fiery Furnaces
Widow City
Thrill Jockey, 2007



Znam da nije neka napetost, al jednostavno moram progovorit koju o The Fiery Furnaces, bendu kojeg uspješno izbjegavam, sasvim nenamjerno, još otkad su se 2003. pojavili sa prvijencem «Gallowsbird's Bark».

Ognjene Furune su duo sastavljen, za razliku od The White Stripesa, od pravog brata i sestre, Matthewa i Eleanor Friedberger iz Brooklyna i u posljednjih 5 godina izdali su, što solo što kao FF, osam albuma, ako ne i više.

Za vas koji čitate Gloriu, Story i slične frizerski-salon-tiskovine, evo jedne slične (slične, jer nažalost, ne postoji alter verzija tih istih idiotarija) suvišne informacije. Eleanor Friedberger je Eleanor iz «Eleanor Put your Boots Back On» od jednog drugog benda s FF inicijalima. Da, Alex Kapranos plaća cuge sestri Friedberger kad idu van. Šta će, mora, cura mu je. A ako su u međuvremenu prekinuli – ne zamjerite, ja se rijetko idem šišati.

Ako poslušate bilo koje od tih izdanja (a pogotovo spomenuti prvijenac ili «Blueberry Boat» (Rough Trade, 2004.), «Rehearsing My Choir» (Rough Trade, 2005.) i «Bitter Tea» (Fat Possum, 2006.)) biti će vam jasno da su ili potpuno ludi ili uopće nemaju ono što se zove «osobni život». Naime, u prosjeku svaka njihova pjesma u sebi ima još najmanje dvije, a neki drugi konvencionalniji bend od njihovog bi jednog albuma napravio najmanje dva.

Ako se dograbite bilo kojeg od radova ove hiperaktivne familije, pa tako i ovog zadnjeg «Widow City», zatrpat će vas polukonceptualne ludnice koje kombiniraju na stotine tema, stotine stilova i stotine promjena, nerijetko sve to unutar jedne pjesme. Iako im je već šesti, ovaj album zvuči kao prvijenac nekog benda koji je posljednjih par godina snimio svaku ideju koja im je pala na pamet.

Nedavno je za Village Voice brat Matthew, glavni glazbopisac Peći Paklenih, izjavio da piše šest do osam pjesama na tjedan. Bez obzira koliko ovakav tempo, ako je uopće istinit, a ne bi se čudio da i je, može često biti poguban ako autor nije apsolutni genij, večina pjesama na «Widow City» je pokazatelj da Friedbergerovi s nevjerojatnom lakoćom vade iz rukava pop-kuke koja onda namjerno skrivaju iza slojeva i slojeva prog-prangijanja. A i to nije neki prog – samo zvući tako jer glazba non stop skaće iz tempa u tempo, iz stila u stil, evocirajući starinska rješenja davno umrlih «pametnjakovićarskih» bendova. Evo, recimo – zamislite Genesis iz, po meni, jedine dobre Peter Gabriel-bajkovite faze i dodajte mu Sonic Youth, Becka, Zeppeline (neću ih više spominjat, kunem se, evo samo još danas), Nirvanu i Princea.

Na jednoj pjesmi Eleanor čak i repa, a brejkovi su ponekad toliko glazbeno nelogični i, ako ćemo po solfeggiu, potpuno nepravilni, znači – potpuno proizvoljni, da je jedina riječ koja mi pada na pamet – humor. Glazba se, kao da je rezultat niza odluka nestrpljivog pretraživača skale na radio prijemniku, čas njiše od roka sedamdesetih do sint-popa, od nekakvog aljkavog ali simpatičnog diska do onoga što se, barem na trenutke, može nazvati «normalnom rock pjesmom». Osim što vrluda od jazza do metala, uvijek negdje između hit trenutka i deficita aranžmanske pažnje, «Widow City» je njihov naj-funk album do sad.

Sve je to zabavno, da, i na trenutke zapanjujuće, isto da, ali, iskreno – probijanje kroz kaotični svijet Ognjenih Peći prema kraju postaje već pomalo i, ako ne dosadno, onda dosadnjikavo, pogotovo jer je prilično teško pratiti narativnu crtu «Widow Cityja» koja, navodno, priča priču o nesretnom paru koji putuje na turistički obilazak Egipta. Ili tako nekako. Ako je vjerovati press releaseu (a njima se u pravilu ne bi nikad trebalo vjerovati je ih pišu marketinški Sarumani a ne glazboljubeći Gandalfi) riječi za ovu «priču» napisane su pomoću konzultacija sa pločom za prizivanje duhova, slučajnim otvaranjem stranica modnih magazina iz sedamdesetih i sličnim "metodama". Nepredvidivost glazbe i fora igre s riječima bit će vam dovoljni, ako se odlučite ući u svijet Biblijskih Pečnica, tako da koncept ovog konceptualnog albuma možete slobodno zaboraviti. Ko ima vremena za nekolikomjesečnu analizu libreta Grada Udovica – nek izvoli.

«Widow City» snimljen je sa gostujućim bubnjarem Robertom D'Amicom, koji, jadan, mora, kao i bilo koji bubnjar koji dođe na bauštelu kod Friedbergerovih, cijelo vrijeme bit ful koncentriran, jer pratiti silne hirovite promjene unutar pjesama ponekad nije lako. Osim njega na albumu gostuje i jedna od najvećih faca u glazbenom svijetu danas, barem što se mene tiće, a to je John McEntire iz čikaškog benda Tortoise.

Iako je «Widow City» nešto najzabavnije i najnapornije u istom trenutku, dakle nešto što brzo oduševljava ali brzo i dopižđuje, Gorući Šparheti su jedan jako zanimljiv bend, i unutar i izvan okvira alter-roka, alter-popa ili alter-čegagod, koji iz kućne radinosti doslovno štanca albume, i kao takvi su jedan sasvim lijep ukras biločijoj slušalačkoj navici. Ko, recimo, đumbir u hrani. Previše ne valja, al stavite li ga malo tu i tamo... Dobro, jasno vam je.

Ajde.

Najbolji fiktivni kuhari na svijetu: Švedski Kuhar Iz Muppet Showa, Adam iz “Života Na Sjeveru” i štakor Remy iz “Ratatouillea”

Najbolje od Grada Udovica: The Philadelphia Grand Jury, Duplexes Of The Dead, Automatic Husband, Ex-Guru, Clear Signal From Cairo, Navy Nurse i Restorative Beer

Danijel, 3,15: "Jeste li voljni, čim začujete zvuk roga, frule, citre, sambuke, psaltira, gajda i svakovrsnih drugih glazbala, baciti se na tlo i pokloniti se kipu što ga načinih? Ako li mu se ne poklonite, bit ćete smjesta bačeni u peć užarenu; i koji je taj bog koji bi vas izbavio iz ruke moje?"

Pozdravljanje,
ek.

Robert Plant & Alison Krauss
Raising Sand
Rounder/Decca 2007




Jel neko spomenuo Zeppeline? Nije? Nema veze.

Moj kolega, suborac i suradnik, Voglio Sroglio (poznat kao i VK Voljen) reče nedavno da jedva čeka bit star tako da može slušat samo Neil Younga, na što sam se ja potpuno odvalio jer sam to isto izjavio neovisno o njemu prije ful malo. Ono, pustit bradu (jer kose najvjerojatnije onda više neće bit za puštat kolikogod imamo gene od stare a ne od starog), lovit ribu, pa je peč, pa je jest, pa onda sjedit na trijemu ili takvom nečem i isključivo slušat Neil Younga (ovdje stari deda, kojem je je, btw, OPET izašao novi album, "Chrome Dreams 2", služi kao simbol za dobru akustičnu američku glazbu) sa pohabanom akustarom na koljenima i sa dva-tri akorda, koliko ih je već potrebno, mirno zaspat u idili.

Sad, bile te naše želje koje izgovaramo kroz smijeh odraz nepobitnog starenja ili činjenice da sva ta moderna mjuza i silno praćenje mogu čovjeka zatrpat nepotrebnim podacima i na kraju krajeva zamoriti i izmoriti, nije ni važno. Važna je spoznaja da nam sve više i više treba, kolikogod ne mogu zamislit život bez distorzije i mac bpm-ova ili bez ultrabultra novih ludih japanskih ili finskih albuma, lijepa i lagana seoska mjuza. Seoska, da, u najpozitivnijem mogućem smislu te riječi.

Šta stvarno niko nije spomenuo Zeppeline? Šteta.

Jedan takav album, kojeg ćemo spremiti za ta nadolazeća vremena na trijemu uz vino i gitare i lovačke šprehe ko je koga i kako točno povalio u "starim danima" je izašao prošli mjesec, zove se "Raising Sand" i bavi se korijenima izvorne američke glazbe, no na vrlo zanimljiv način gdje se razlike između countryja, folka, bluesa, bluegrassa i soula, ali i rocka i rockabillyja potpuno zamagljuju i stapljaju u jednu cjelinu. Neki kritičari su ga nazvali "zastrašujućim" i "prijetećim", no kritičarska pretjerivanja na stranu, "Raising Sand" predstavlja svakako neobičan, mračniji pogled na tipične oblike iz američke pjesmarice. Robert Plant...

AHA! Znao sam!

...nikad u svojoj post-Zepp karijeri nije zvučao bolje, a čini se da je u, ovoj emisiji/ovom blogu do sad nezanimljivoj Alison Krauss pronašao partnericu koja mu baš lijepo paše. Da, "lijepo" je prava riječ za to.

Plant je prije sedam godina prvi put pristupio Alison i pozvao je na suradnju, no pravi rad dogodio se tek prošle jeseni kad su se sastali u, a gdje drugdje nego Nashvilleu. Album su snimili u svega deset dana s producentom T-Bone Burnettom i odličnim bendom kojeg čine Marc Ribot, Norman Blake, Jay Bellarose, Denis Crouch i Mike Seeger. Vrlo zanimljiva ekipa oko Planta i Kraussove, moram priznati. Izdvojit ću samo dvojicu... Čovjek čija gitaristička rješenja savršeno začinjuju ovu kolekciju je Marc Ribot, gitarist najvjerojatnije najpoznatiji po tome što je dugogodišnji pratioc Toma Waitsa, no Ribot je radio i sa Johnom Zornom, triom Medeski, Martin & Wood, Elvisom Costellom, a čuo sam i da će uskoro opet pohoditi Zagreb pa si, kad se to dogodi, odite pogledat ovog čarobnjaka atmosfere.

Druga zanimljiva osoba u bendu je svakako Mike Seeger, američki folk glazbenik i folklorist. Čovjek je to koji svira jedno stopedeset-dvjestopedeset instrumenata i teorijski je jedan od najpotkovanijih poznavatelja američkog folklora. Fora je da su mu starci bili bliski suradnici Johna Lomaxa, a to je već puno.

No, svakako centralna ličnost pozadinske ekipe je producent i selektor pjesama T-Bone Burnett. Svojevremeni Dylanov suradnik, član Alpha Banda i samostalni glazbenik najpoznatiji po svom producentskom radu (Costello, Counting Crows itd.) prije nekoliko godina je doista zasjao kao poznavatelj američkog glazbenog nasljeđa i to u dva filma braće Coen, prvo "Velikom Lebowskom", a onda (i pogotovo) u "Tko je ovdje lud?", odnosno u originalu "Oh Brother Where Art Thou?", čiji je soundtrack kompilirao i za to osvojio brojna priznanja. Taj isti soundtrack reaktualizirao je pomamu za američkim folklorom, dao nam neprikosnoveni off-hit desetljeća u pjesmi "Man Of Constant Sorrow" (nezaboravni Clooney, Turturro i Nelson kao "Soggy Bottom Boys", a u biti vokalni trio Dan Tyminski, Harley Allen i Pat Enright) i pokrenuo niz dokumentaraca, studija, kompilacija, tributea i čega sve ne.

Nadalje, T-Bone Burnett radio je i na soundtracku za Minghellinu "Studengoru" za koju je sa Alison Krauss snimio obradu svoje stare pjesme "The Scarlet Tide" koja je bila nominirana i za Oskara. Zbog te suradnje između Kraussove i Burnetta, Alison je, nakon što joj je Plant već bio sigurno i dosadio s nagovaranjem na zajednički rad, sama predložila T-Bonea kao producenta. Burnett je napravio i mnogo više. Sastavio je popis pjesama za session odabravši tako impresivan popis tuđih skladbi. Tako su tu pjesme Sama Phillipsa, Gene Clarka, braće Everly, Toma Waitsa, Townes Van Zandta, ali i jedna Page-Plant pjesma - "Please Read The Letter", originalno izdana na njihovom "Walking Into Clarksdale" albumu iz 1998. Nju ne mogu prestati pjevati po doma i svukud već tjedan dana.

Tko je Robert Plant ne treba objašnjavati. Ko ne zna za staru rašpu, legendarnog frontmena jednog od najvećih bendova ikad i čovjeka koji je osobno redefinirao ponašanje frontmena na pozornici i nakon svih ovih godina ostario sa stilom, nek se sam educira jer raspredati o Plantu bilo bi suvišno. Ono, Robert Plant je Robert Plant, ili za frendove Robert Biljka tj. frend od Jimmyja Stranice.

No, pretpostavljam da je Alison Krauss malo nepoznatija, barem publici koja inače ne sluša country i bluegrass. Kraussova je sedamdesetprvo godište i iza sebe ima trinaest albuma i, pazite sad ovo, rekordnih dvadeset Grammyja, što za solo rad, što za rad u grupi Union Station, što za producentski rad. Nas ovdje živo boli dupe za Grammy i ta nam nagrada više predstavlja sprdnju nego kredibilitet, no uopće ne čudi što je Plant kao pasionirani ljubitelj narodne glazbe (znam, znam, Gazde kao predgrupa u Zagrebu - da nije žalosno bilo bi smiješno...) odabrao baš Kraussovu za partnericu jer, u svijetu američke country scene, ona je definitivno respektabilna i ključna figura. I nekako je dobro da ju je odabrao jer ovaj par zajedno funkcionira i to odlično.

Kemija između ove mlade žene i ovog starog simpatičnog jarca je sirova energija koja ove obrade pretvara u mračnu i jednostavno prekrasnu kolekciju svojevrsnih standarda koju vam, čak i ako ste inače udaljeni od ovakve glazbe, nije bed slušati. Naravno da je Plantova karizma velika kao planina i kao takva je neizbježna činjenica koja drži ovaj album, no nije samo Plant isključivo ovdje bitan. U tandemu, u promjenama uloga (sad ja tebi pjevam bekove, sad ti meni, a sad pjevamo skupa), u interakciji a pogotovo u savršeno odabranom tracklistingu, kao i odličnoj, na trenutke čistoj a na trenutke Waitsovskoj glazbenoj pozadini leži tajna neodoljive privlačnosti ovog bisera koji čas sjaji suncem ruralne idile a čas isijava mrak gradske žgadije.

Kaže Adam Webb sa Yahoo Musica da je ovo album za ljude koji prije svega cijene otpadnike žanra kao što su Merle Haggard, Steve Earle ili Townes Van Zandt - i nije pogriješio (zaboravio je samo dimnjačara kojem se češljugar ugnijezdio u grlu - tatu Waitsa čija je bolna "Trampled Rose" ovdje isporučena solo od strane Alison), jer "Raising Sand" čini Ameriku zanimljivom na način na koji to rade Mark Knopfler i Emmylou Harris, ili čak Jack i Meg White, ako hoćete, dakle, zanimljivo za uši čak i onima koji na U, S and A, kako tu zemlju zove "novinar" Sagdijev, gledaju sa srcem punim nekih drugih podneblja.

Možda će ljubitelji psihodeličnog folka kojeg je Plant s onim drugim tipom prakticirao u onom jednom bendu, ali i u solo karijeri, biti malo razočarani jer "Raising Sand" zvuči apsolutno američki (nema tu Fairport Convention trenutaka ili starog akustičnog Zepp-folka), no slušanje Planta i njegove i više nego uvjerljive izvedbe moglo bi staviti pokoju kost na mjesto i takvima. Čitao sam intervju s njim u povodu ne samo ovog albuma nego i valjda-skorog Zeppelin reuniona s Bonhamom Mlađim i Plant u njemu kaže da u posljednjih dvadesetpet godina nije snimio ništa bolje i da u tih istih dvadesetpet godina nije bio zadovoljniji svojim glasom i radom. To se definitivno i čuje.

Do sjedenja na onom imaginarnom trijemu s početka ovog teksta ima još dosta vremena, no za uživanciju u glazbenoj Americi kad je ovako majstorski izvedena i snimljena, nikad nije prerano.

Draguljarnica: Rich Woman, Sister Rosetta Goes Before Us, Polly Come Home, Gone Gone Gone (Done Moved On), Please Read The Letter, Fortune Teller i Nothin'

BBC Breakfast Time: 31/10/07

Bo, bo, bo...
ek.

The Black Dog
Temple Of Transparent Balls
General Production Recordings, 1993.
Reizdanje: Soma, 2007.




Well-a-well-a-well-a-huh!

Ok, prošli četvrtak nadaleko poznata vegan-hostile emisijica BeatNocha nije haračila PGŽ-eterom zbog i-see-dead-people-(everywhere!)-blagdana, a mene nisu nikad više u životu svrbili prsti. Vatra je zanimljiva stvar kad se čovjek nađe u njenim kavezima, ali to nije za na blogu pisati. Pa, zato, koristim ovu priliku da kažem koju i još koju više o jednom „tajnom“ albumu elektronske glazbe koji je ovih dana doživio zasluženo reizdanje, ali i da vam, kako je ovaj txt u biti one-off, ispričam kako sam, recimo, prošlu srijedu konačno dočekao koncert po mojoj mjeri u ovom „našom“ rokerskom Neverenverlandu.

Maznuvši sigurno nedozvoljenu dozu MaxFlu-a za jednog tridesetjednogodišnjaka, kako bi uopće bio u stanju doći do Tete Rože na 3u1 Noć Vještica, odnosno kako su ga u promo spiki nazvali „svojevrstan festival post new wave, dark-elektro muzike s njenim najagilnijim predstavnicima u Hrvata…“, shvatio sam da je moja, danas već stara izjava da „bend ne bi bio demo da išta valja“ napokon spremna za recycle bin. Pošteno, shvatio sam to još pred dva-tri tjedna, ali gledajući trio Klaus na pozornici još jednom, potvrda je bila jasna ko, a šta drugo nego – dan.

Prvo je zabregački ManMachine (čovjek se zove Goran Uroić) pokazao da se naslušao Kraftwerka i inih dovoljno za tri života (molim ne shvatiti na loš način – čovjek je stvarno ufuran, tome uvijek treba skidat kapu, pa čak i kad je jako zima) i unatoč tome što je između pokoje dobre stvari uglavnom samo odgađao druge bendove, nisam se mogao odvojit od mantre „zašto-ovakvih-one-man-machine-bendova-nema-u-Rijeci?“. Mantranje se nastavilo i dok su Kimiko svirali svoje viđenje više post-rocka nego „indielectronice“ (kako je stajalo u najavi), da bi bilo prekinuto samo glupavom, ali fora zgodom kad je vaš niže potpisani recenzent pokazao kolki je nerd/geek osvojivši podložak za miša na Kimiko pogodivši da je obrada koju su upravo odsvirali „Crystal Lake“ od Grandaddyja. Evo, ko kaže da se slušanje mjuze ne isplati!? Bwlehe.

Btw, otprašili su taj „Crystal Lake“ baš kako treba.

A onda zid zvuka. Naime, već sam hvalio Klaus prije pa neću ponavljat da ne bi mislili da mi podmazuju bankovni račun, ali reakcije okupljenih i lijepo dugačak pljesak na kraju rekao je više nego što bi mogao ja sad sa literarno-glazbenim knedlima poput “rijetko viđena samouvjerenost“, „savršeni presence“, „najsvježiji bend Zaljeva“ i sličnim. Reći ću vam samo da imam majicu na Klaus i da je nosim po doma. Ne po vani jer je bijela, a ja uopće ne ličim na Damona Albarna kad nosim bijelo. Svašta.

Steve Albini je jednom rekao da su danas svi rok bendovi dovoljno pametni da bi bili sumnjičavi spram glazbene industrije. Nadam se da Klaus zna poslušati savjet svog idola i da će ostati ovako zadivljujuće nepokvareno pokvareni još dugo. Jer ko će inače „širit krvne žile“?

Nakon kulturološkog šoka za pankersko i hevimetal podneblje dragog nam Grada, drugi dan pokupio sam svoje postojanje u Flathill gdje sam se ugnijezdio glede dugačkog vikenda. Takvi odlasci uvijek uključuju kopanje po kutijama s kazetama (jel se sjeća neko tog medija?) pa su mi se (ok, toplo, toplo, sad se već približavam The Black Dog albumu) uši sjetile, a to moram podijelit s nekim, Jonah Sharpove izdavačke etikete Reflective i svih onih, danas definitivno prašnjavih izdanja kao što su „Emit Ecaps“ (1996.) Spacetime Continuuma, što je Jonahov čvrlj-čvrlj alias, ili „Homebrew“ (1995.) od Subtropica, odnosno Jakea Smitha. Kopajući još dublje u kartonsku kutiju na kojoj piše „Koestlin Keksi“ došao sam do „Parallel“ i „Spanners“, dva danas definitivno klasična albuma moderne elektronike, oba složenih od nepobitne činjenice s početka devedesetih – trija The Black Dog.

The Black Dog su, osim pjesme s Led Zepellin Četvorke i Winston Churchillove alegorije na tugu, bili grupa koju je 1989. osnovao Ken Downie sa Ed Handleyjem i Andy Turnerom. Kako nisu mogli izdati za nikoga pokrenuli su te iste godine The Black Dog Productions. E, sad, ima nekoliko The Black Dog izdanja vrijednih pažnje (albumi „Bytes“, „Parallel“ i „Spanners“), a toj se skupini izdanja konačno pridružuje i album „Temple Of Transparent Balls“, reizdan od strane Soma Recordsa i konačno dostupan kao cd izdanje.

„Temple Of Transparent Balls“ je manje poznat široj publici zbog toga što je bilo underground izdanje izdano od potpuno underground etikete, danas nefunkcionirajućeg GPR-a, odnosno General Production Recordingsa, nekolikogodišnjeg gurača imena kao što su Beaumont Hannant, Terrace a ponajviše The Black Dog. Originalno, ovaj album nije imao nikakve veze sa prozirnim kuglama (ili sa prozirnim mudima, priznajte da vam je to palo na pamet) jer se zvao „Temple Of Transparent Walls“, no zbog legalnih implikacija sa etiketom „walls“ su u jednom trenutku postali „balls“.

Kako je GPR propao 1996. kopije „Templea“ postale su teško nabavljive.

Ranije ove godine škotski label Soma Quality Recordings izdao je „Book Of Dogma“, dupli album koji na jednom mjestu okuplja album „Parallel“ i nekoliko ranih ep izdanja, a sad su to isto napravili i sa „Templom“, albumom koji je na neki način pravi debi ovog trojca.

Za razliku od mnogih stvari iz prošlosti, ovaj je album ostario vrlo dobro. Kristalna produkcija, bogati aranžmani, rudimentarni tehno, nesramežljive naznake hip hopa, uvijek ambijentalni sintevi, pojedina jazz rješenja i čvrsti flow, je li, tijek, kako hoćete, i dan danas čine ovaj album pravim pravcatim udžbenikom „Kako raditi bezvremensku elektroničku glazbu“.

„Temple...“ cijelo vrijeme pleše između jednostavnosti i majstorskih komplikacija, ritam je mali genijalac/nadareno dijete koje čas skače četiri kroz četiri a čas postaje čista matematika, furiozno se bori sa opuštenim, ne nedostaje ni Detroita ni Londona, a album jednostavno vozi od početka pa do čak i gitarskog kraja u „The Crete That Crete Made“, savršeno odražavajući ono što se danas naziva zlatnim dobom za elektroniku. Podsjećam, ta 1993. dala je još nekoliko odličnih albuma („Analogue Bubblebath 3“, „Orb Live93“, „Incunabula“, „Sheet One“ i još) pa se stvarno čini da je to bilo magično godište.

Uglavnom, „Temple...“ je oznaka jednog vremena, vremena kad je "elektronika za slušanje" postajala onakvom kakvom je danas znamo. Tomu se je vrlo korisno vračati. Ne samo kako bismo se podsjetili na bolja vremena (mada je taj pojam uvijek upitan jer je subjektivan) već kako bismo doživjeli komad glazbe koji je to doba napravio takvim i koji je, do danas, najčišća inspiracija koju „elektroničari“ u suvremenom kaosu stilova mogu crpiti.

1995. Ed Handley i Andy Turner napuštaju Kena Downieja (koji je, uz različite kadrovske promjene, nastavio izdavati kao The Black Dog) da bi pokrenuli bend Plaid, koji je, svojim mnogim odličnim izdanjima („Not For Threes“, „Rest Proof Clockwork“, „Double Figure“ ili „Spokes“, da spomenem samo neke, kao, bolje) jedna sasvim druga velika priča.

Ja mislim da je to sve što sam htio reći. Barem ukratko. Ono, htio sam još ubacit koju o „Veri Drake“ odličnom Mike Leighovom filmu kojeg sam konačno pogledao ovaj vikend, pa o Simian Mobile Discu čiji sam album „Attack, Decay, Sustain, Release“ opet konačno poslušao kako treba i još koju o Novom Listu i njihovom poimanju glazbenog novinarstva, ali... ...ili bi bilo previše teksta ili bi bilo previše bezobrazno.

Popis Prozirnih Kugli: Cost I, Cost II, 4.7.8., The Actor And Audience, Jupiler, Kings Of Sparta, Sharp Shooting On Saturn, Mango, Cycle, In The Light Of Grey, The Crete That Crete Made

Keep it unreal.

ek