kraljevski puding

PipsChips&Videoclips
Pjesme Za Gladijatore
Menart, 2007.




Mjuzikl je, po definiciji, oblik teatra koji kombinira glazbu, pjesme, izgovoreni dijalog i ples. Mjuzikli se bave humorom, patosom, ljubavlju, ljutnjom i cijelim nizom osjećaja koji se prezentiraju kroz riječi, glazbu, pokrete i tehničke aspekte zabave kao integrirane cjeline.
S druge strane rok opera je rok album ili teatarska produkcija koji ili koja funkcionira kao glazbena drama najčešće povezana sa operom. S treće strane, konceptualni album je album koji je povezan jednom temom, bilo da je ona instrumentalna, kompozicijska, narativna ili tematska.

Zašto, o, pobogu, ovaj tekst kreće s definicijama glazbeno-scenskih formi? Zato jer je Dubravko Ivaniš, nekad znan kao Riper, onda Dudo The Riper, pa onda opet kao Dubravko Ivaniš, te danas pod astronautskim nickom Daddy, zajedno sa svojom fafenštajnskom bratijom poznatijom kao PipsChips&Videoclips, snimio novi album koji je nešto od ova tri oblika. Koji točno? Pa... znate što ću reći, jelda? Da, tako je, i sva tri i niti jedan od njih.

„Pjesme za gladijatore“ su svakako konceptualno djelo ako uzmemo u obzir imaginarni (ili stvarni?) Fafenštajn („to mitsko mjesto postanka i nade“) i astronaute (Floyd, Šinec, Droid, Daddy, Kardinal, Lopez i Brko) koji vrludaju kroz 12 pjesama, što ovaj album ne čini samo najneobičnijim hr-rok uradkom posljednjih mac godina, već i definitivno najhrabrijim. Da bi, osim kvazikonceptualnosti (nema tu klasične fabule koja se može pratiti, samo povremeni bljeskovi astronautičarskih i sf motiva) „Pjesme...“ bile mjuzikl nedostaje im scenski dio, znači vizualna komponenta, a elementi rok-opere prisutni su samo u prvoj pjesmi.

I onda, šta je to?

Vrhunska zajebancija na sebe i na sve oko sebe koja smjelo pakira queen-ovski mock-operni rok pazl i pokoju konvencionalnu PC&VC baladu na koje smo dosad navikli. Jednom rječju – zabava! Ovako duhovit album u hrvatskom mainstream roku nisam čuo – ne dugo – nego nikad! Iako je procjenjivanje tuđe duhovitosti pravi tricky biznis, jer ovisi, naravno, o puno toga subjektivnog, mogu mirne duše, kao konzument i štovatelj najrazličitijih primjera komedije reći – da, ovo je duhovito, dapače, Riper nije nikad dublje zaronio u more svojih fantaziranja i ako je «Mala Fufica» plićak koji je odavno ostavio iza sebe, ovo su vrlo zanimljive dubine.

Moje veselje nakon što sam stavio cd prvi put u plejer i nakon što se prva pjesma zavrtila bilo je ogromno! Kao nepokolebljivi fan forme hollywoodskog mjuzikla kao savršene utopijske razbibrige rekao sam, citiram sam sebe – Konačno neko! Naime, ovako nešto, iako užasno pretenciozno i vrlo kontekstualizirano, nisam u „domaćem roku“ (kad poslušate album bit će vam jasno zašto navodnici) nikad čuo. Osim, možda, na „Bombardiranju Srbije i Čačka“.

No, tamo gdje su Let3 napravili jugonostalgičarsku superproduciranu debilanu koja je duhovita, ali, nažalost i ugušena neprestanim recikliranjem istih fora i monada (a i fali joj pravih pjesama), PC&VC, nakon što se na uvodu ižive kroz semplove teme iz „Latinice“ i licencne dosade „Tko želi biti milijunaš?“, te citate Queena i Carmine Burane (i to smrtno ozbiljno – kao da zaista počinje magnum opus interstelarnih dimenzija), nastavljaju svoj tracklisting s nečim vrlo konkretnim – pjesmama.

Tako kao protutežu prvom šoku («Astronauti dolaze», dakle, pompozni intro koji nediscipliniranim slušačima može zafrkati nos) odmah isporučuje «Gravitaciju», močni nastavak onoga što je započeo na prošlom albumu sa «2x2» i sličnim pjesmama. Izlazak iz «Gravitacije», zborski stihovi «dođi s nama gore sad ti», možda je najdirljiviji trenutak u cijeloj PC&VC diskografiji! Nakon toga dva hita jedan kroz jedan, «Teroristi plaču» (sa nedvojbenom «kukom godine» - «aah!» ulaskom u refren i blentavim bekvokalnim stihovima poput "divovski kompjuteri su divovski kompjuteri") koja skriva male običnoživotne, skoro pa seinfeldovske opise truljenja pred «televizorom i televizorskim serijama») i «Zdenka i vanzemaljci», na čiju se tipičnu pipsastu hitoidnost, priznajem, za razliku od «Terorista», još nisam navikao.

No, svakako centralni komad ovog albuma je čak i na omotu/tracklistingu sugerirana i naglašena «trilogija» «U zvijezdama»/»Domaći rok»/»Električne gitare pobjeđuju» koja kroz, kao, poglavlja, skriva nekoliko odličnih, ekstremno bedastih i baš-kako-treba isfuranih smjehota u stani-kreni kombinaciji tipičnog pipsastog i netipičnog (za njih) prog-roka.

Triptih je to u kojem Riper pjeva kako su jednog dana on i njegovi «astronauti» odlučili poslušat sav domaći rok, i bez obzira «što ništa ne valja» nikom se ne zamjeriti i nikog ne izostaviti. Rezultat tog eksperimenta je našeg junaka dovelo do strašne spoznaje da sluša samo domaći rok i onda se, očito nespreman na novonastalo stanje, upita u ultraiskarikiranom falsettu (koji je sam po sebi dovoljan za navlačenje smiješka na facu!) »...što li se to odjednom dogodilo meni?!», a kad se tome doda još i dio sa Edvinom Softićem i «slatkim mufićima», zamjena riječi «rok» sa gluponomatopejom «plingiplingipling» i završnom pjesmom «trilogije», «Električne gitare pobjeđuju» (Alo! Ko se može ozbiljno obrušit na stih «Svaku neman, pošast, avet, nevolju/ električne gitare pobjeđuju»?!) u kojoj gitare zvuče kao dvadeset divljejagode-susreću-sintisajzer terci u veličanstvenom outru, ne ostaje ništa drugo do zaključiti da su ove tri stvari najhrabrije tri stvari u hr-diskografiji ikad!

Ma, gledajte, čak i ako pretjerujem s ovim «ikad» i tome sličnim – nisam odlutao predaleko od istine da bi dojam bio krivi jer ova «trilogija» mi je u samom prvom slušanju pružila više slušalačkog uzbuđenja nego svi hrvatski cedejovi zajedno.

Svašta su još PC&VC ugurali tu do kraja albuma – bigbendovsku «Idealnu pop pjesmu za astronaute» (koja u jednom dijelu ipak ode u nepotrebnu logoreju s dijelom o kitu i njegovom t-shirtu na kojem piše «smrt», ali šta sad) u kojoj se pojavljuju i nezaobilazni rumenoobrazni narodni heroj Gagarin i novine zvane «Kazmavoljskaja Pravda» (!), prekrasnu baladu «Foxtrot» koja uz nekoliko pametnih stihova ima i najmediteranskoji pips-refren ikad («Rupe, rupe, rupe su ostale...»), isto tako lijepu baladu «Slan» (»...sva tvoja sidra su trula...»), te močnu zatvaračicu (za koju je zaista šteta što ne traje dulje, pogotovo kad joj IDM-ovski kraj tako jako zove na nastavak šuškanja i klepetanja isprogramirane ritmike) «Popravak» koja se ponaša kao antipod «Dolasku astronauta» i zaključuje album kao epilog ili što, ali i kao pjesma per se, sa superzaraznom melodijicom/vokalnim rifom/kukom.

Mislim, meni su «Cabaret», «Wizard Of Oz» i «Singin' In The Rain» na topu 10 najdražih filmova svih vremena, Judy Garland najveća diva, a Rufus Wainwright jednostavno genijalac, pa su mi pojedina mjuziklovska rješenja na ovom albumu, priznajem, i više nego draga. Ali, kad se i maknem od tih svojih osobnih radosti, «Pjesme Za Gladijatore» su, ponavljam, hrvatski album uz kojeg sam se najviše zabavio. S jedne strane teatralna zašprehavanja s astronautskim i riperovskim alegorijama koje pričaju pokoju o našem Fafenštajnu a s druge nekoliko odličnih pjesama, točnije balada koje su, sa svakim novim PC&VC albumom sve bolje i bolje.

Ako ste zadnjih 10 godina spavali i mislite da PC&VC i dalje imaju veze s Dinamovom himnom – onda nastavite spavati. Ako mislite da PC&VC kradu Flaming Lipse – poslušajte Ramirez. Ako su vam Riperovi stihovi bzvz – slušajte «Vatru». Ako mislite da su mjuzikli za homiće – blago vama! Ako mi imalo vjerujete – «Pjesme za gladijatore» je najambiciozniji i najbolji hrvatski album godine. Ne samo ove.

Vesolje: Gravitacija, Teroristi plaču, U zvijezdama-Domaći rok-Električne gitare pobjeđuju, Foxtrot, Slan, Popravak

Vebovlje: www.pipschipsvideoclips.com

U Saskoj ima jedan grad a zove se: Pfaffenstein.

Zdravstvujte,
ek.

p.s.
Ne znam zašto se ne može pristupiti arhivi ove stranice i svim recenzijama od siječnja do ovih na dnu, što me iskreno ispižđuje, no, alarmirao sam tzv. administratora i čekam-brzi-odgovor.

Radiohead
In Rainbows
Radiohead, 2007




Na početku odmah jedna isprika. Obično ove rečenice možete čitati već od petka, no ovaj vikend sam imao posla, pa nisam stigao. Kužite, nije štos u isprici nego u linku. Evo ga još jednom za svaki slučaj. Ok.

A sad... ne preko duge nego drito u njih nekoliko.

Nakon tri godine diskografske tišine, jednog odličnog frontmenovog solo albuma, marketinškog zamajavanja da će album izaći tek 2008. i nakon spekulacija s kakvom novom glazbom ovog benda ćemo se suočiti (drugim riječima - hoće li upropastiti one prekrasne nove pjesme što ih sviraju po lajvovima zadnje dvije godine), izašao je novi, osmi album grupe On A Friday, poznatije u svijetu kao Radiohead. Album se zove «In Rainbows» i ne nalazi se u dučanima već na internetu od desetog ovog mjeseca.

Prvo što vas dočeka je pjesma «15 Steps» koja, iako ima bubanj/loop početak koji može nagovijestiti da bi Rh mogli nastaviti istraživati Yorkeovu opsesiju IDM-om, već nakon tridesetak sekundi pojavom gitare razmakuje sve sumnje i odmah je jasno – «In Rainbows» je malo drugačija priča i da, Radiohead su opet bendovski bend!

No, prije nego se raspredem o glazbi, jednostavno moram reći koju o tome što su Radiohead napravili da su pretprošli tjedan zatrpali sve medije (uključujući CNN) i izazvali kompletno rušenje pojedinih internet stranica.

Naime, odkad je interneta, glazba se, uglavnom ilegalno, skida s te majke sviju mreža – to je jasno i pticama i klincima. Prodaja kompakt diskova je u posljednjih pet godina toliko drastično pala da za to ne postoji dovoljno teški epitet. Velike kompanije se poput kakvih srednjevjekovnih despota sudskim tužbama obrušavaju u Marsellus «I'm gonna get medieval on yo ass!» Wallace stilu na tzv. «male ljude» kojima je ilegalnost downloadanja smiješna i jednostavno je ignoriraju. To dovodi do pitanja hoćemo li prihvatiti novonastalo činjenično stanje ili kao kakva poslušna stoka vjerovati zakonu koji još od rimskih careva štiti sistem ergo i «male ljude»?

Štogod odvjetnici i njihovi plačodavci mislili o našem, «narodnom» poimanju slobode umjetnosti i neizbježnosti vorsprung durch technik istine, činjenica je da je mjuza na netu i da je ljudi besplatno grabe. Neki bendovi se protiv toga bore (sjetimo se samo Metallice i njihove notorne sudske tužbe protiv pionira internetske slobode – pokojnog Napstera), a neki drugi bendovi to novo činjenično stanje prihvačaju i nose se s njim (primjeri – Bowie još u devedesetima, Clap Your Hands Say Yeah predlani, hrpa net labela i cijela myspace fameja).

Radiohead su jedva, izgleda, dočekali istek dugogodišnjeg ugovora sa Parlophoneom, odnosno jednim od največih pogona u svjetskoj diskografiji - EMI-jem. Nakon što su odradili contract s «Hail To The Thief» albumom 2004., Rh su svoj novi album «In Rainbows» izdali sami, bez velike propagandne mašinerije (na kraju se pokazalo da je upravo njen izostanak, odnosno pribjegavanje internetskom "gerila marketingu" napravilo još veću galamu!) preko internetske stranice www.inrainbows.com. Tako da su svi koji su to htjeli, deset dana prije desetog desetog, mogli na dotičnoj adresi se predbilježiti ili za luksuzni discbox od četrdeset funti (i vinili i cedeji i još jedan cijeli bonus album i brdo Donwoodovog artworka, naravno) ili za, što je ovdje zanimljivije, download kojem ste sami mogli odrediti cijenu, bila ona puna dučanska, još viša, rođendan vaše bivše cure, broj grudnjaka susjede ili pak čista nula. Fora, da, ali, riječima Ringo Starra, what does it mean?

Da, ok, to je ironična ponuda jer i već spomenuti klinci i ptice, pa i Rh, znaju da bi se album i ovako i onako već isti dan pojavio na torrentima ili nekom sličnom servisu, pa je prozorčić za upis cijene na inrainbows.com koji kaže «it's up to you» pa onda još jednom potvrđuje «no, really, it's up to you» dobar štos. Ali! Osim što je dobar štos postavlja i nekoliko filozofskih pitanja. Što ustvari kupujemo kad kupujemo glazbu? Kupujemo li glazbu da bi kroz nju doživljavali osjećaje ili zbog fizičkog cd-a kojeg kao sakupljači ili hrčci volimo stavljati na policu i, na kraju krajeva, posjedovati stvar? Naravno da je fetiš vinila ili cd-a, odnosno, omota, dizajna i imanja stvar koju treba tazumijeti – pa od kolekcioniranja i diskofilije razvila se cijela jedna znanost! Za te i takve Rh su pripremili očaravajući proizvod od skoro 600 kuna, no igra sa vrijednošću digitalno skinute glazbe i time da publika sama vrednuje rad umjetnika ovdje je puno bitnija.

Bez obzira na pritužbe u stilu – gdje je konkretni cd kojeg mogu stavit pored ostalih cd-a od Radiohead na policu!?, ili – zašto su mp3ice koje je bend poslao naručiocima downloada na samo 160 kbps-a!?, album «In Rainbows» je u prvih tjedan dana skinut s neta u milijun i pol primjeraka. To govori i koliko je 2007. Radiohead i dalje bitan, zanimljiv bend, no još više o samom biznisu, odnosno o njegovoj skoroj propasti/promjeni.

Vaš voditelj/recenzent/sralo jedno obično dobio je album za 0 kuna, legalno, sa službenom zahvalom od benda na ponudi koja je pristigla na mail! Velika revolucija? Paa... bendovi su se već prije sami izdavali, ali niti jedan prije nije nikad tako snažno odaslao poruku o stanju diskografske industrije, pokazao srednji prst korporativnim konglomeratima i otišao fučkajući niz ulicu. Iako si ovakve revolucionarne pothvate mogu priuštiti samo najveći, dakle bendovi koji su dosad prodali već pokoji klasik i zaradili koju škudu, ishod je u ovom slučaju posebno dobar jer, i sad slijedi ono najnajnajbitnije, Radiohead su, povrh sve ove gungule, snimili odličan album.

Album «In Rainbows» ima deset pjesama i niti jedan sonični eksperiment na kakve smo navikli na posljednja tri albuma. Ovo je deset čistih, jednostavnih, BENDOVSKIH pjesama i u tome je njegova najveća snaga. Radiohead opet zvuče kao bend, ponovo sviraju i ponovo stvaraju tzv. magiju iz suodnosa pojedinih članova i njihovih konkretnih instrumenata. Evo, npr. ne sjećam se kad sam posljednji put tako intenzivno doživio Rh ritam sekciju, kombinaciju basa Colina Greenwooda i bubnja Phila Selwaya, dinamičnog komba koji je na prethodna tri albuma tako rijetko isplivavao iz elektroničarskih progijanja vođenih uglavnom od Yorkeja i Jonnyja, brata Colinovog. Čini se da je Thom našao svoj ventil za «laptop glazbu» u prošlogodišnjem odličnom solo isfuru «The Eraser» pa sad bend opet može biti ono što je bio i prije nego im je frontmen otkrio veličanstveni i, danas već povijesni Warp Records i slične etikete.

Da se razumijemo, nemam ništa protiv elektronskog Radioheada, dapače – «Kid A» mi je i dan danas draži i zanimljiviji od «OK Computera» (jebiga, sori, uz «OK» je poteklo puno suza i trenutaka i najbolji je ikad na svijetu ali «Kid A» stvarno je to što sam rekao da mi je), no čuti Rh ponovo kao bend, kao alter rock bend, s instrumentima kao što su npr. gitara, bas i bubanj, ono, uzbudljivije je nego što sam mislio!

Kaže koljega Vava Simčić – «srhomat je stalno na deset» i morao sam ga citirati jer to je najbolji opis «In Rainbows». Ono što Rh rade najbolje ovdje rade još bolje - dižu lanugo pili dlake na rukama! Cijelo vrijeme tu je dobar stari Rh-filing kad ruke idu u zrak na ključnim spojevima Thomovog superfalsetta i određenih nadprirodnih akorada i želja za kemijskom reakcijom prilikom koje rastu krila za bježanje iz grada problema je neopisivo jaka i svi osjećaji koji vas gnjave su odjednom u očima ali smiješak titra ispod i drago vam je da ste, unatoč svim okružujućim govnima, živi!

Tako «15 Steps» melje handclapove i gitare u melodioznu kašu od koje za par trenutaka plešete kao 15 Thom Yorkeja zajedno, a to je puno. «Bodysnatchers» evocira telekastersko prangijanje sa prvog (!) i drugog albuma (Ajme radosti! sa definitivnim Rh-trenutkom kad potegnu u novu brzinu sa «Has the light gone out for you?/ Cause the light's gone for me/ It is the 21st century...» komadom), a «Nude» je, kao i «Reckoner» Thom Yorkeova Osnovna Škola Za Najljepše Falsette i to završni razred kad uče djecu pjevati, evo je, opet ta prokleta poredba iz pokojnog časopisa "Nomad", poput anđela.

Moj osobni favorit je svakako «Weird Fishes/Arpeggi» koja plovi kao kakva Rh-verzija krautrock vozilice da bi, nakon pada u sredini kad Thom i jedna gitara odrade nešto što bi trebalo biti refren, eksplodirala natrag u ritmiku sada začinjenu prekrasnim Greenwoodovim bas-rješenjem i, kad budete slušali znati ćete na što mislim, onim sint?/sempl? zvukom koji onda cijelu stvar odvodi u svemir, doslovno. Tako jednostavno (jedan ton!) a tako efektno! Slična je i prekrasna «All I Need» sa svojim, možda čak i najdefinitivnijem Rh-trenutkom na albumu, eksplodiranjem pred kraj u celestijalnu uzvišenost klavira, činela i Thomovog glasa.

«Faust Arp», rekli su svi kritičari pa ću i ja, jer stvarno je tako, je Radioheadov odgovor na «Blackbird» s Beatles Bijelog Albuma. Slijede epski «Reckoner» i «House Of Cards» («Pyramid Song» ovog albuma, ali samo uvjetno, onako, za opis), te zaključna «Videotape» kao deep, down & dirty klavirska koda koja, osim što jedina, uz «15 Steps», minimalno koketira sa elektronikom, služi kao sasvim prikladan finale. Verzija je to posljednjeg pozdrava na moderan način, u kojem Thom pjeva «This is my way of saying goodbye/ Because I can't do it face to face/ I'm talking to you after it's too late/ From my videotape...» i mantra na riječ «videotape» da bi, na kraju, zaključio svoj goodbye, cruel world trenutak sa stihom optimizma («No matter what happens now/ You shouldn't be afraid/ Because I know today has been the most perfect day I've ever seen.») nakon kojeg cijeli album umre u minimalističkom outru, samo da bi se ponovo rodio stiskanjem tipke repeat na cd plejeru. Khm, mislio sam reć kompjuteru.

Previše utisaka, premalo riječi.

Ako je «Hail To The Thief» bio raštrkana kolekcija pjesama (zaista i je, to vidim tek sad kad se koncizan tracklisting «In Rainbows» albuma nameće kao skoro pa savršen, pa mi je tek sad jasno da je prethodni album imao četiri, pet pjesama viška) bez njihove stare kohezivnosti, ovaj novi album je cjelina od početka do kraja.

Još dvije, tri tehnikalije. Uz šestog člana (ili Radioheadovog Georga Martina) Nigela Godricha na ovom albumu radio je i Mike «Spike» Stent, poznat po radu sa milion glazbenika (od KLF i Björk, preko Depeche Modea do Massive Attacka itd.). U intervjuu za BBC Radio4 od pred neki dan, Rh menadžeri Bryce Edge i Chris Hufford izjavili su kako će bend uskoro potpisati ugovor s izdavačem ne bi li dogovorili distribuciju fizičkog cd-a koji bi se u dučanima trebao pojaviti u siječnju 2008. Tako da svi vi koji volite imati cd na polici, a četrdeset funti za discbox vam je malo previše – čekajte siječanj. Vi svi ostali odite na inrainbows.com i budite dio največe svjetske zajednice – zajednice skidača glazbe s interneta. Od sad u boji i legalno!

«In Rainbows» je, daaaaaaaakleeeeee, definitivno najjača kolekcija pjesama s velikim P koju je bend uspio okupiti na jednom mjestu u posljednjih deset godina. Radiohead opet zvuče samouvjereno, sigurno i, kako reče novinar Guardiana, «kao bend na vrhuncu svoje kreativne snage».

Ljudi koji će, nakon «In Rainbows», i dalje ovaj bend povezivati sa depresijom, čemerom i štrikom za objesit se na tavanu pored bake su potpuno izgubljeni slučajevi i bilo bi im bolje da odmah prestanu slušat glazbu jer su potrošili cijeli život na ništa. Zašto? Zato jer je Radiohead i dalje najbolji bend na svijetu. Amen.

Tracklisting: 15 Step, Bodysnatchers, Nude, Weird Fishes/Arpeggi, All I Need, Faust Arp, Reckoner, House Of Cards, Jigsaw Falling Into Place, Videotape

You, Tube And Everything Caught In The Fire:
Užasne ali informativne snimke All I Need i Nude u Amsterdamu 28.06.2006. te Jigsaw Falling Into Place u Copenhagenu 06.05.2006.

Pozdrav,
ek.

p.s.
Ono gore nije naslovnica. Nije ni ona druga slika koja liči na Pollockovo platno na koju ste možda naletili. Službene naslovnice još uvijek nema.

p.p.s.
U slijedećem nastavku vegan-hostile emisije BeatNocha: Fafenštajn - druga hrvatska rock opera!

PJ Harvey
White Chalk
Island, 2007




Nova Pidžej! Jooj, sa'će bit zračnih gitara gore-dolje i lijepo živčanih žestica i opet ću bit tri dana isfrustriran što ne znam svirat gitaru, lako za pjevanje, al gitara, i tako to.

A ono ništa.

Na omotu sjedi Polly Jean u dugoj, bijeloj, čipkastoj haljini na puflasta ramena, ruke joj u krilu, lice prazno od svake nade i gleda preko sobe dovoljno neosvjetljene da podsjeća na Proustovu tamnicu. Je li to ona ista haljina iz njenog prvog singla „Dress“ iz 1991.?

„Kakve to veze sad ima? To je tako tipično za vas šmokljane što se nazivate „glazbenim novinarima“! U svačemu pokušavate nać neko značenje! Gadite mi se!“

Ko je to reko?

„Šta ko je reko ja sam rekla!“ – govori Polly Jean i diže se iz stolice, izlazi iz omota i unaša mi se u facu. Gledamo se tako jedno vrijeme, lijepa je, doslovno, ko na slici.

I onda jel je to ista haljina?

„Nije, debeli.“

Oćemo se ševit?

„Sumnjam.“

Nakon toga se vratila u omot i sve je bilo ko i prije, pa sam nastavio svoju recenziju.

Polly Jean je ovog puta bacila gitaru u smeće, ne doslovno. Sad je njezin weapon of choice klavir. Miljama udaljen od melodiozne posvete Patti Smith „Stories From The City, Stories From The Sea“ (Island, 2000.) i još više tih istih milja udaljen od prošlog distorziranog bombona „Uh Huh Her“ (Island, 2004.), „White Chalk“ je potpuno akustično, tiho, mračno i polusatno djelo kojim Polly Jean ispunjava svoju staru devizu – maknuti se čim je više moguće od onoga što je radila „zadnji put“. Kako je „Uh Huh Her“ bio prilično nabrijan, bilo je logično da će novi album biti nešto tiši. No, ništa nas nije moglo pripremiti na ovakvu tišinu.

Harveyjeva je od početka devedesetih do danas isprobala mnoge r'n'r maske, bila je i rok tradicionalist i alter-diva i bluzerica, čak je nešto prtljala i s elektroničkijim zvukom. Danas je viktorijanska folk usamljenica za klavirom. U prvoj pjesmi „The Devil“ pjeva „All of my being is now in pining“ i do samog kraja zaista i je – njen glas, njeno tijelo, njene note pružaju ništa drugo do tugovanje i atmosferičnu mrakaču. Uz taj pomalo raštimani grand piano kao pojačivači okusa tu i tamo se pojavljuju i harfe, gudači i minimalna perkusija, no ono što vozi (ili ne vozi jer ako ćemo u hidronimima – ovaj album je voda stajačica) su definitivno ebony and ivory, no ne i uvijek in perfect harmony.

Bilo da se radi o ponovnom izmišljanju engleskog folka na gotički PJ način, ili o snenim minijaturama, Polly Jean je i u temama dosljedna glazbenoj priči. Tu je, npr. pjesma „To Talk To You“ u kojoj pjeva koliko joj fali pokojna baka, što je sasvim legitimna tema za pjesmu, a tako rijetko istražena. Pa onda prvi „singl“ „When Under Ether“ koja kirurški govori o brutalnoj hladnoći pobačaja. Pa „Dear Darkness“ u kojoj priznaje da joj je „tama prijatelj sve ove godine“. I tako, divota jedna optimistična puna oproštajnih poruka, istrgnutih stranica iz tuđih dnevnika, suprotstavljanja nasilja i ljubavi, samoće, duhova i sličnih radosti.

Što se tiče suradnika treba obavezno spomenuti da se Mark Ellis poznatiji kao Flood vratio za produkcijsko kormilo (pretposljednji „Uh Huh Her“ napravila je sama PJ doma u Dorsetu) a tu su i John Parish, najpoznatiji po radu s njom ali i sa 16 Horsepower, Goldfrapp, Eelsima i još mnogima, te Jim White iz The Dirty Three i Eric Drew Feldman iz Cpt. Beefhearta.

„White Chalk“ je njen osmi studijski album i svakako je njeno namjerno najteže djelo. Iako nikad nije bila lak materijal za slušanje, Bijela Kreda nadmašuje sve. Za prolazak čak i kroz nešto malo više od pola sata glazbe treba vam strpljenje, odlučnost i volja. Ali, kako to obično biva, „White Chalk“ zna nagraditi strpljivog slušača jer nedvojbeni trenuci ljepote na raznim razinama definitivno postoje. Mislim, ipak je to PJ.

„Hvala.“, čuje se iz omota.

Ništa, ništa.

Jedan kritičar ju je nazvao „Madonnom alternativnog roka“ i nije puno falio – PJ je uvijek bila ženski glazbeni kameleon s rukama duboko u temama kao što su ljubav, seks, religija i smrt. I Madonna i PJ su majstorice ponovnog izmišljanja same sebe, no tamo gdje je Madonna proizvod pop kulture, Harveyjeva je potpuno odsječena od mainstreama.

„Nego šta da jesam, nabijem i tebe i mainstream!“

Dobro je, polako, no.

Njena transformacija je ovaj put zapanjujuća. Sirova ili ovako tugaljiva, dobro ajde – refleksivna, PJ Harvey je uvijek zanimljiva. Na „White Chalk“ ona je usamljena poetesa neugode, mraka i tema o kojima pričamo uglavnom iza ponoći. Na trenutke ove pjesme čine se samodostatnima hermetičnim soničnim razglednicama iz njenog najprivatnijeg privatluka i kao takve odbit će mnoge koji će, suočeni sa zatvorenom prirodom ovih pjesama lako reći da je album „dosadan“. Nije za ne shvatiti takve izjave niti za zamjeriti, no kažem vam još jednom – strpljivi bivaju nagrađeni. I ne, ovo nije citat iz Biblije.

Ponekad sivo zimsko svijetlo svijetli ljepše od jarkog ljetnog.

„Uh huh, ovo si lijepo rekao...“

Onda, oćemo se sad maznut?

„Ae dođi.“

Najbolje od Bijele Krede: The Devil, Dear Darkness, When Under Ether, White Chalk, Silence, The Piano

Po riječima PJ Harvey glavni utjecaji na „White Chalk“: Ludwig van Beethoven, Johann Sebastian Bach, Georg Friedrich Händel, Arvo Pärt i Henryk Mikołaj Górecki

Dva instrumenta odjednom: „White Chalk“ uživo u Danskoj pred ful malo

Meni i dalje najdraža PJ Harvey stvar: C'mon Billy

Hvala na čitanju,
ek.

U slijedećem broju Vegan-Non-Friendly serijala: Thom, Ed, Colin, Phil i Jonny u dugama.

Murcof
Cosmos
Leaf, 2007.




„Let je počeo bezgrešno.

I onda se, odjednom, bez mnogo najave, u slojevima i slojevima prostorno-crne, pred našom letjelicom doslovno razlila sva ljepota hladnog i beživotnog Mjeseca. Ovo nebesko tijelo, kako su mu oduvijek tepali, pozdravljalo nas je posuđenim svjetlom.

Nakon toga pokušavali smo igrati trešetu, ali bestežinsko stanje daje posve novo značenje kapotu.“

Ovakve su mi rečenice počele padati na pamet kad sam prvi put u plejer stavio novi album Meksikanca Fernanda Corone poznatijeg kao Murcof. I nije za čuditi se što sam odmah htio početi roman, ili noveletu bar, o bespućima svemirske zbiljnosti. Jer „Cosmos“ je upravo to – prokleta tentalica, vabilica, draškateljica mašte i savršena zvučna slika benignog sukoba koji se odvija u svakom današnjem znan-fanu: hladan mrak galaktičkog vakuuma vs. šarena ljepota tog istog; i začas u glavi je visokoholivudska artistička sinemaskopija još nesnimljenog sf remek djela i mašta trči slobodno.

Iako, barem iz hrvatske perspektive, ima jedno od najbedastijih aliasa u svijetu elektronike, Fernando Corona je na sceni već neko vrijeme. Ovaj Tijuanac rođen je 1970. a od 2000. živi i radi u Barceloni. Neko vrijeme bio je član Nortec Collectivea, a ono po čemu je najpoznatiji to su svakako izdanja za etikete „Context“ i „Leaf“, izvrsni albumi „Martes“(2002.), „Utopia“(2004.) i „Remembranza“(2005.), te nekoliko ništa manje odličnih ep izdanja.

Ime Murcof je na europskoj elektronskoj sceni do danas već postalo sinonim za minimalističku, semplističku struju, isključivo ambijentalne baze ali sa mnogo utjecaja ozbiljne glazbe. Murcofova rješenja čine se jednostavnim, no u biti su sastavljena od vrlo kompleksnih struktura, apstraktnih orkestracija i prije svega – glitcheva, što će reći – elektroničkih perkusivnih škrguta, pucketanja, šumova, prašine, dlaka, iverja i svega onoga čega se drugi glazbenici vječito pokušavaju rješiti pri snimanju.

Iako stvara vrlo modernu/suvremenu glazbu, Murcof, odnosno seńor Corona je mnogo melodiozniji i tradicionalniji od svojih glitch/ambient suvremenika. I ozbiljniji, kako u pristupu, tako i u isporuci. Njegovi radovi više duguju ostavštini modernih skladatelja prošlog stoljeća nego suvremenoj elektronici. Ovdje prvenstveno mislim na tipove kao što su Arvo Pärt, estonski začetnik tzv. mističnog minimalizma ili npr. György Ligeti, mađarska legenda najvjerojatnije najpoznatija po „Atmospheres“, komadu glazbe koji je zvučno pratio Kubrick-Clarkeov monolit u znate-već-kojem filmu.

Corona je čovjek koji odvodi elektroniku do tzv. „novih granica“. Ovaj novi album, tako točno nazvan „Cosmos“ predstavlja odmak od njegovog dosadašnjeg trademark zvuka (spoj mračnih dugačkih dionica orkestra, pače, cijele filharmonije sa mikro-ritmovima) jer orkestra i tzv. „čiste“ ambijentalne glazbe ima više, a glitch-gruva manje. Rezultat je mnogo ozbiljnije djelo – avangardne kompozicije koje nisu više samo dio „elektronskog svijeta“ nego konkuriraju i za ulazak u „svijet moderne/suvremene ozbiljne glazbe“.

Ono, i dalje on „šuška“ i „šfršflja“, no, kažem, glitch je ovdje sveden na visoko ukrasnu razinu i više nije pokretačka snaga – Corona je pronašao nove dubine i nove ljepote u dugim notama i zato je teško ne reći da je ovo svakako jedno od ponajboljih ambient izdanja ove godine, ako ne i najbolje Murcofo do sad.

Vrlo minimalistička avantura, no ipak topla. Vrlo ozbiljne i elaborirane skladbe, no ipak grandiozne. Bezvremenska glazba kojoj možemo prefiksati epitet „svemirska“ ali to može samo privući krivu ekipu. Ne baš za opuštenu meditaciju, možda čak malo i presporo i presiromašno za kakav BBC-jev dokumentarac, ali za ozbiljno izvođenje i slušanje – apsolutno.

Naravno da će hrvatski Biennale (ali i mnoge slične europske manifestacije) zaobilaziti Murcofa iz čistog neznanja, i na tome im – naravno – treba zamjerati. Svaka čast Krzysztofu Pendereckom, finskom duu Pan Sonic a pogotovo našem Zlatku Tanodiju; ma, svaka čast i Biennalu i svemu sličnom, ali Fernando Corona zaslužuje da ga se čuje.

Dok ga netko ne pozove na live na riječki Sv. Križ (jer ovaj album će promovirati po planetarijima i sličnim prostorima) ili barem na ljetnerrhhrhnoćhrri, slušajte „Cosmos“ u svojim toplim domovima s očima na hladnom noćnom nebu.

Tracklisting: Cuerpo Celeste, Cielo, Cosmos 1, Cometa, Cosmos 2, Oort

Ofišlpejdž: www.murcof.com

Murcof na Tjubu: spot za „Ulysses“ (album „Utopia“, Leaf, 2003., redatelj: Aaron Soto)

Još Murcofa na Tjubu: Murcof, Erik Truffaz i Talvin Singh izvode „Rios“ (album „Remembranza“, Leaf, 2005.) na Montreux Jazz festivalu 2006.

One (if only there were two) to beam up,
ek.