kraljevski puding

M.I.A.
Kala
Interscope, 2007.



Prije dvije godine čuo sam „Bucky Done Gun“ i pomislio – ovo je totalno odvaljeno! Da, baš tako, baš tim rječnikom! Ko to nama radi r'n'b, drugovi, kao spoj zvučnog terorizma i plesa? Šta nije „takva“ glazba, ono, u pravilu dosadna i predvidljiva? Ko je ova djevojka i zašto nije na vrhovima top ljestvica umjesto Beyonce i ostalog crnog sestrinstva?

U međuvremenu sam saznao da je to M.I.A. i da joj je pravo ime Maya Arulpragasam i da su joj i druge pjesme isto bombardiranje Dehlija, Detroita i Derryja i da uopće nije „mala“ jer ima, sad već – trideset godina i da definitivno ne propušta priliku u svoje pjesme uvaliti skoro sve što joj padne pod ruku, uho i mikrofon.

Gospodična Maya Arulpragasam rođena je u Hounslowu, Zapadni London, od roditelja sa Šri Lanke, što je ključni podatak jer njena prošlost je dominantni faktor za razumijevanje stvaranja i konteksta njene glazbe. Nakon njenog rođenja, kad je imala 6 mjeseci, Kala i Arular, Mayini starci odlučili su se vratiti kući na stari Ceylon, no, tata Arular (po kojem je nazvala svoj prvi album, Interscope, 2005.) priključio se Tamilskim Tigrovima jer je izbila frka (Singalezi i Tamili, koji su se na Lanku davno doselili iz Indije, godinama se spore oko prevlasti na otoku i Tamilske neovisnosti) pa su se mama i kći vratili kući u London.

Šri Lanka, njena krvava prošlost (i sadašnjost), indijske potlačene žene, engleska imigrantska priča, folklor hindu, budističkog i muslimanskog Trećeg Svijeta i njegova post i postpost i postpostpostmodernistička isprepletenost sa zapadnjačkom hemisferom – sve to tvori bazu za šarenilo i iščašenost njene glazbe.

Baš zbog toga „Kala“ (dakle, nazvana po majci) je čudna ploča, ako ništa drugo. Bez prestanka, od početka do kraja, M.I.A. (to joj je „estradno“ ime, povezano s pojmom „Missing In Action“) miješa, miješa i opet miješa sve što stigne. Ritmovi su plemenska varijanta engleskog i američkog hip hopa i r'n'b gruva i „napravljeni“ su od laveža pasa, pljuskanja vode, zujanja brzih automobila, repetiranja oružja, pucanja iz tog istog, orijentalne perkusije i još svakojakih neobičnih zvukova. Melodije su posemplane sa kojekakvih opskurnih bollywoodskih soundtrackova, puhači se ližu s gudačima, didžeridu dinsta ljutu australsku kapulu, djeca pjevaju i repaju, kokoši kokodaču, kase k-čingaju, sintevi bole i tako u nedogled. Putujući svijetom i promovirajući svoj prvi album M.I.A. je snimala zvukove, ljude, pjesme i plesove od Australije, preko Trinidada i Indije do Japana, kao kakva „field recording“ opsesivka sa Trećeg programa Hrvatskog radija i to se sve čuje na ovom „culture clash“ miš-mašu!

Tako u „Mango Pickle Down River“ imate priliku čuti kako zvuči prava australska, pače - aboridžinska hip hop mularija nazvana Wilcania Mob. To nije bilo dovoljno egzotično, pretpostavljam, pa ih je još dodatno i ispičala, pa jedan mali Wooloomooloo zvuči kao izdemonizirana i prehlađena dječja verzija Joe Pescija! U „Hussel“ možete čuti nigerijskog mc-ja Afrikan Boya koji u repu otvoreno priznaje da je ilegalni imigrant (!), dok u pjesmi „Jimmy“ imate filing kao da ste na premijeri novog bolly mjuzikla. Globalno selo kojeg M.I.A. s takvom lakoćom stvara, i glazbeno i tematski, tu ne staje. Tako u pjesmi „20 Dollar“ saznajemo da Kalašnjikov u Liberiji košta pišljivih, sramotnih i tužnih dvadeset dolara dok u podlozi bruji usporena bas linija iz New Orderovog plesnog klasika (i definitivno jedne od najboljih pjesama na svijetu) „Blue Monday“ a refren je lirično identičan jednom drugom klasiku, pjesmi „Where Is My Mind?“ (isto jedna od onih najboljih na svijetu) jedne grupe iz Bostona.

Citata i kulturoloških glazbenih hiperlinkova ima još. Prva na tracklistingu, „Bamboo Banga“ direktno citira Jonathana Richmana i njegovu „Roadrunner“, a izvrsna „Paper Planes“ posuđuje iz „Straight To Hell“ grupe The Clash.

Kad sam već kod „Paper Planes“ definitivno preporućujem slušanje jer jednostavniju producentsku foru koja pritom pogađa u srž više nego nečije cijele diskografije, nisam dugo čuo! Naime, semplovi pucnja iz vatrenog oružja, repetiranja istog i zveket blagajničke kase, metronomski ugruvani sa ritmom i spojeni sa dječjim pjevanjem („Some some some I murder/ Some some some I let go...“) rekli su sve što treba reći o tome zašto se vode ratovi i zašto se vode upravo tamo gdje je siromaštvo najveće. Ok, naravno da ova djevojka nije otkrila toplu vodu; svako, pa čak i oni koje ne zanimaju antiglobalističko-prosvjedno-vegetarijansko-političke pravde, zna da se ratovi vode oko šuške, no kad takvo rezoniranje doživite u refrenu jedne inače soft, ono, lowriderske pjesmice, onda je to prava mala genijalnost.

Ima tu još svega. Čak se i debeli Timbaland pojavljuje na zadnjoj pjesmi („Come Around“) sa svojim „c'mon baby girl wiki wiki wiki“ klišeima. Navodno je Timbaland trebao imati producentskih dodira na ploči ali se to, falabogu, izjalovilo. Inače, uz malu pomoć londonskog producenta Switcha, baltimorskog dj-a Blaqstarra i njenog bivšeg momka, filadelfijskog igrača Dipla, M.I.A. je autorica svega što čujete na "Kali".

Ono što je super je to da Arulpragasamka ne propovijeda i ne soli pamet, čime bi se vrlo lako mogla baviti s obzirom da joj teme zahvačaju u duboke probleme Afrike kao deponija starih lijekova sa Zapada i mjesta konstantnih ratova i teških epidemija (stih kao primjer: „Let me take you on a genocide tour/ let me take you on a trip to Darfur...“), pa onda probleme ženskih prava u Aziji i opčenito siromaštva i ostalih nevolja u Trećem Svijetu. Ona izbjegava i političko agitiranje. Umjesto toga dobijamo brutalni i realni status quo današnjeg „east meets west“ konflikta ali i prožimanja, i to umotan u inovativnu produkciju i alter-pop konciznost s nepobitnim filingom undergrounda.

„Kala“ je vrlo off, vrlo electro i vrlo nekomercijalna, na trenutke i gruba i na granici slušljivosti, a s nje se i dalje „skidaju“ singlovi, snimaju se spotovi, a M.I.A. ima solidnu prodaju čak i u Americi (gdje njeno lijeno pjevanje i repanje neki kritičari otvoreno prozivaju diletantskim, kao da nisu služili foru), izdaje za Interscope (definitivno A1 liga) i ljudi je vole. Možda je to zbog toga što je „Kala“ urnebesna mješavina britanskog klupskog osjećaja, imigrantskih začina, svjetske nepravde i uvijek neobičnih glazbenih rješenja. A možda i zbog toga što je njena vizija što želi i kako to želi – jasna, za razliku od mnogih drugih „komada“ na sceni.

„Kala“ može poslužiti kao inspiracija i pokazatelj da ne treba nužno slijediti komercijalne obrasce da bi se uspjelo, i isto tako – pokazatelj da ne treba raditi srcedrapateljske i band-aidovske ljige da bi se skrenula pozornost na ono što je John Lennon u „Glass Onion“ nazvao „to see how the other half lives“. Ako nije na to mislio, onda je sigurno trebao.

Ako hoćete world music koji je u doticaju s vremenom u kojem živimo – „Kala“ je album za vas.

Najbolje stvari: Hussel, World Town, Mango Pickle Down River, Paper Planes, 20 Dollar, Come Around

Ijuft, Vitomire, vid' šaren'la!: miauk.com

Arulpragasamka na Tjubu: Bird Flu, Boyz, Jimmy, i jedna stara, s prvog albuma, za na svadbe i rođendane - Bucky Done Gun.

Hvala na čitanju,
ek.

Pink Floyd
Piper At The Gates Of Dawn
(40th Anniversary Special Edition)
EMI, 2007



Cygni, Lepus, Eridanus, Virgo, Taurus, Crux, Scorpius, Orion...

E - E - E Eb/E -Eb/E
Lime and limpid green a second scene the fight between the blue you
once knew.

G - A
Floating down the sound resounds around the icey waters underground

E - Eb
Jupiter and Saturn, Oberon, Miranda, and Titania...

G - G#
Neptune, Titan, stars can frighten...

E – Eb – D - C# - C – B – Bb - A
Aaah Aaah Aaah Aaah Aaah Aaah Aaah Aaah

A - G# - G - F# - F – E – Eb - D
Aaah Aaah Aaah Aaah Aaah Aaah Aaah Aaah


„Space is the place...“ pjevali su Blur na „Bugman“ i neka jesu, ali nitko nije toliko naivno, nevino ali i pionirski opjevao sci-fi kao „Astronomy Dominé“, moj današnji intro i još uvijek vrhunska otvaračica albuma „The Piper At The Gates Of Dawn“ jedne relativno nepoznate engleske grupe imena Pink Floyd. Od izlaska ovog kamena temeljca i vrutka inspiracije za mnoge što su došli poslije prošlo je ciglih 40 godina. Meni osobno ne treba veliki povod za razgovor o ovom bendu, (dovoljno je slovo P i ja odo...) no brojka 40, a pogotovo fora obljetničko izdanje od tri diska je i više nego dobar povod. Pa, stoga...

Bez pretjeranog uvoda o tome u koje su škole išli, ko je s kim živio ili kako su se zvali prije nego se Syd sjetio da voli slušat Pinka Andersona i Floyda Councila, ova priča počinje u proljeće 1967.

Do tog trenutka u vremenu Pink Floyd su već bili nova londonska underground atrakcija prašući r'n'b (a onda malo i dugačke „psihodelične“ instrumentale) u popularnom klubu UFO, dijeleći pozornicu sa Hendrixom, Arthurom Brownom i The Soft Machine. Bio je to klub u koji su Paul McCartney, Pete Townshend i ostala popularna bratija dolazili slušat i gledat „nove bendove“ koji su, po prvi put u povijesti, svirali uz rane, rudimentarne verzije light-showa i vj-inga. Anyway, bilo je to i „ljeto ljubavi“, pa vam je valjda jasno kakve su to fešte bile.

Pink Floyd su imali vrlo uspješno diskografsko proljeće; 11. ožujka EMI im je izdao prvi singl („Arnold Layne“ – tipične engleske pop rok tri minute o tipu koji krade ženske gaćice sa štrika za robu) koji je došao na broj 20 "Record Mirror" ljestvice. Nekome se u firmi to jako dopalo pa su u travnju već bili u studiju snimajući svoj prvi album, no prije toga još je jedan singl izletio van. Bila je to legendarna Emily, Barrettova „See Emily Play“ koja je ovaj put uspjela doći do broja 6, što je poteglo nove nastupe ali i za ono doba uobičajene promo-idiotarije kao što je nastup na "Top Of The Pops", na kojem je, samo tri tv-pojavljivanja kasnije Barrett potpuno odljepio („John Lennon ne mora ovo raditi pa neću ni ja!“) al to je sasvim druga priča .

Shvativši singl potencijal benda, EMI je od Barretta i ekipe zahtjevao još takvog materijala, no sessioni snimanja albuma vukli su i mirišali na nešto sasvim drugo. Umjesto da se posvete proizvodnji „hitova“ Floydi su se posvetili istraživanju one „psihodelične“ strane koju su kopali u klubovima, kao i Barrettovih vanzemaljskih i ruralnih opsesija. Petog dana mjeseca kolovoza sve se to materijaliziralo u obliku prvog albuma. Producent je bio Norman „Hurricane“ Smith, do onda najpoznatiji kao snimatelj na „Revolver“ albumu liverpulske četvorke. Kad sam već kod Flaming Pie ekipe moram reći da je „Piper“ sniman, evo još jedne „legendarne priče“, studio do studija u kojem su Beatlesi snimali „Sgt. Peppera“ pa su John, George, Paul i Ringo redovno, kao kakvi celebrity fanovi, dolazili slušati Floyde na snimanje. Nekoliko tjedana po izlasku McCartney je novinarima rekao da je „Piper“ „nevjerojatan!“ i to im je bila bolja reklama nego cijela EMI-jeva advertising mašina.

Album je dobio ime po istoimenom poglavlju knjige „Wind In The Willows“, dječje fantazije Kennetha Grahama; i zaista – skoro polovica albuma sa Sydovim kanconama o gnomovima, strašilima, biciklikma, majčinim uspavankama, demonskim sijamskim mačkama i ostalim danas već općim mjestima, bila je čudna i zastrašujuća mješavina dječjih ideja i slika sa sirovom underground mjuzom onog vremena. Uslijedili su kritičarski hvalospjevi, ali i pojedine kritike da zvuk „Pipera“ ne predstavlja najbolje zvuk benda uživo. Kakogod, „Piper“ je zasjeo na 6. mjesto ljestvice albuma i tamo je ostao 7 tjedana. I „Record Mirror“ i „New Musical Express“ dali su mu četiri zvijezdice od pet, a apoteoze nisu splasnule ni do današnjih dana kad se „Piper“ redovno uvrštava na sve popise relevantnih što britanskih, što svjetskih albuma svih vremena, bilo od američkih ili engleskih glazbenih časopisa u boji.

Ono što ga je činilio posebnim onda čini ga posebnim i danas, a to je specifična drugosvjetovna atmosfera, spoj infantilnih i na prvo uho ultrajednostavnih pjesama sa prijetećom horor potkom.

U jednom trenutku bas i farfisa su topli i tu je i akustara i priča se o ugodnom djetinjstvu zamotanom u majčine priče o orlu koji zasipava ljude srebrom („Matilda Mother“), a već slijedeći male buljooke i agresivne životinje vrište vam u facu i vaše ugodno okružje zamijenjeno je džunglom („Pow R. Toc H.“) i fizičkom boli („Take Up Thy Stethoscope And Walk“). Katkad se iz uvodnog i filmičnog glumbienta u jednom koraku dolazi do ugodnih singalong trenutaka („Flaming“), a katkad je i obratno – iz čvrste, rokerske, riffovske glazbe katapultirani ste na rođendansku proslavu na bolnički odjel teško mentalno retardiranih ili u vakuumsku hladnoću svemira („Interstellar Overdrive“).

A onda su tu još gnom Grimmble Crumble koji je, tamo negdje u travi, najozbiljnije, majke mi, doživio veliku avanturu („The Gnome“), i strašilo koje stoji u polju gdje raste žito a mišići mu trčkaraju oko slame („The Scarecrow“), da bi nakon toga uslijedila poduka iz I-Chinga („Chapter 24“) i doslovno nevjerojatan kraj („The Bike“) u kojem Syd priznaje da ima bicikl koji ima i košaru i zvonce i sve te stvari zbog kojih izgleda dobro, i ne samo to, ima i miša Geralda (al ne zna zašto ga tako zove) i klan ljudi od đumbirovog tijesta i stari pohabani plašt i SVE bi to najradio dao njoj jer ona je ta koja se uklapa u njegov svijet. Na kraju joj predloži da odu u drugu sobu jer on tamo ima svakakvih drangulija a najviše satnih mehanizama pa, ono. I onda odu. I onda slijedi veliko finale, kaotična naljepnica, slična onoj poslije „Day In A Life“, samo još luđa, gdje se svi satovi ovog svijeta tope u dalijevskom seksu.

Da, zanijelo me, ali to je „The Bike“, Barrettov „The Bike“ i tu nema isprike.

Jasno da se na svim ovim pjesmama čuju utjecaji The Doorsa („Take Up Thy Stethoscope And Walk“ je najočitiji primjer) i Beatlesa („Matilda Mother“ ode u nešto vrlo vrlo slično „Taxmanu“), te još nekih ondašnjih bendova, no Barrett, Waters, Wright i Mason imali su nešto novo – svježinu i prije svega zvuk kojeg su izbrusili na beskompromisnim nastupima uživo.

Od tih dana prošlo je, dakle, četrdeset godina.

Sve je to lijepo i krasno, pogotovo jer sva tri obljetnička diska dolaze u crvenoj amnesiac-style knjižici s novim dizajnom tate Thorgesona koji poštuje originalne Vic Singhove fotke i Sydove crteže, a plus toga tu je i poseban booklet – kolažni umjetnički radovi samog Barretta (na prvoj straničici piše „Fart Enjoy“, diš bolje?!) koji pokazuju nešto što do sad definitivno nismo vidjeli. Prvi disk donosi „Pipera“ u do sad na cd-u neobjavljenoj mono verziji, što je genijalno za audiofile i slične frikove, a moram priznat, mada definitivno nisam jedan od tih i takvih, da je razlika očita. Drugi disk je „Piper“ u remasteriranoj, do sad vrlo nabavljivoj stereo verziji. No, treći disk je malo „mlaka voda“. Zašto?

Svu fanovsku i kolekcionarsku demenciju na stranu, ovdje nema ničeg toliko novog da bi bili iskreno sretni. Gdje je „Vegetable Man“? Gdje je „Scream My Last Scream“? Gdje je „Lucy Leave“? Gdje su live izvedbe pjesama sa „Pipera“? Umjesto svih tih nikad objavljenih bisera iz rane Floyd riznice, dobili smo prve singlove i njihove b-strane (do sad već, na raznim mjestima, dva put objavljene na cd-u!) i dvije verzije „Interstellar Overdrivea“ od kojih jedna nije ni cijela! Tu je i „Matilda Mother“ koja, ok, ima pjevanja s drugačijim stihovima, ali – hej, treći disk traje 30-ak minuta. Molim vas lijepo!

Naravno da će sve te pjesme za kojima fanovi doslovno čeznu jednog lijepog, skorog dana objaviti, no, mislim da je ovo bila prava prilika jer upravo se radi o kontekstu Barrettovih Floyda.

S druge strane, neprevelika cijena od 230 kuna opravdava ovaj lijepo upakirani audiovizualni memento na prvi album Floyda, pogotovo kad se uzme u obzir činjenica da njihovi albumi nikad nisu na „nice price“ popustima i da za njih uvijek morate plačati punu suludu cijenu od 140 kuna.

A što se, po izlasku „Pipera“, događalo sa njegovim glavnim bardom?

Priča je, manje više, svima poznata. Čovjek je popio previše tripova (podsjećam da se u te dane nije tripalo na papiriće nego na čistu lizergidnu kiselinu iz pipete, odnosno bočice) i pojeo previše Mandraxa pa se pretvorio u beskorisnog člana koji je svojim buljenjem u prazno i nesviranjem i neskladanjem minirao bend gdjegod je stigao. Onda je došao David Gilmour i od 2. ožujka 1968. Syd više nije bio u Floydima. Poslije je objavio dva solo albuma, „Madcap Laughs“ i „Barrett“, dvije definitivne pjesmarice koje sadrže pravo blago za razumijevanje ove napaćene budale. Sa scene se potpuno povukao 1972., a ostatak života, sve do njegove smrti prošlog ljeta, točnije 7. srpnja 2006., živio je izolirano, slikajući i brinući o majci. Ono što ga je dokrajčilo nisu bile posljedice droksanja već dijabetes i rak gušterače. U njegovoj osmrtnici je pisalo – umro je umirovljeni glazbenik.

Njegov post-Floyd život pun je mitova i legendi, no ono što je bitno je ostavština. Djelujući samo par godina ovaj, kako su ga poslije bivši suborci glorificirali, „ludi dijamant“ ostavio je iza sebe pedesetak pjesama koje su nadahnule mnoge i koje su „krive“ za mnoge bendove koje danas volite i slušate.

Mnogi su rekli – ali da bar nije Barrett otišao na kvasinu, Floydi su mogli ovo i ono... Te je izjave najbolje ironično isprdao engleski folk kantautor Robyn Hitchcock u tv dokumentarcu „Syd Barrett & The Pink Floyd Story“: „...da, i onda bi zvučali ko Emerson, Lake i Palmer!“ Bwahaha!

Gledajući danas na sve što se dogodilo Sydu i Floydima, a pogotovo kad se sluša „Piper At The Gates Of Dawn“ kao savršen početak jedne karijere (ili kao bljesak genija), čini se kao da je baš tako i trebalo biti. Kratko, močno i jednostavno nenadjebivo.

Najbolje stvari: Vi to ozbiljno?

Web: www.pinkfloyd.com

Barrump Ch Ch! Barrump Ch Ch!: Barrett i društvance, uživo, 1967.

Hvala na čitanju,
ek.

Rilo Kiley
Under The Blacklight
Warner, 2007



„Pop glazba je često kritizirana zbog pretjerane jednostavnosti i repetitivnosti, korištenja jednostavnih glazbenih tehnika i suzdržavanja od eksplicitnih eksperimentalnih atributa drugih žanrova kao što su sola ili neuobičajeni ritmovi. Zbog toga je često negativno uspoređivana s drugim stilovima glazbe kao „lakša“ i, shodno tome, ne toliko vrijedna.“

O, daaaaa! Ovaj citat s wikipedije ne može biti točniji! No, kad bi svijet bio crno-bijeli sve bi bilo jednostavno i lagano i ja se ne bi živcirao oko ničega! Svi znaju da svijet nije tako utopijski monokromatski, pa onda, a šta sad, nije ni sva pop glazba užas i, ono, što se kaže, ispod časti.

Naravno da neću pričati o Lindsay Lohan (ko je to uopće?!) ili Princezi Ispraznosti & Ogavnosti (predebela ili pregola na dodjeli emtivijevih nagrada? boli me kurac!) ili o nekoj takvoj septici. Bend se zove Rilo Kiley i prva dva slušanja sam sam sebi bio čudan što uopće takva mjuza svira dok ja dižem tlak prvom jutarnjom s mlijekom! Treći put znao sam sve pjesme i glasno sam ih pjevao, bez ikakvog srama, doživljavajući čak i nijanse. Što to znači? To znači da postoji i dobar, kvalitetan pop koji ne boli i ne vrijeđa i kojem se, unatoč košarama novih opskuriteta koji svojim kompliciranim mrakovima čekaju na uho i recenziju, može s veseljem vračati.

Bend Rilo Kiley (ime uzeli od nekog škotskog sportaša s početka pretprošlog stoljeća) osnovali su bivši klinci-glumci Jenny Lewis (Christin iz „Pleasantvillea“, npr.) i Blake Sennett (serija tipa Melrose Place, Buffy The Vampire Slayer i Treći Kamenčić Od Sunca). Nakon prvog albuma „Take Offs And Landings“ iz 2001 bend potpisuje za Saddle Creek (dom Conora Obersta, između ostalih) i izdaje drugi „The Execution Of All Things“. Treći album, „More Adventurous“ izlazi dvije godine kasnije. Sve su to bili manje više ok primljeni albumi svojevrsnog indie-folk izričaja, koji je zahvaljujući vokalu Jenny Lewis, bio, s jedne strane voljen od strane kritike, a s druge korišten masovno u tv-serijama za američku mladež. Da, pričam o Zoranovom Potoku, odnosno Dawson's Creeku.

I šta sad? S dolaskom ovog, četvrtog albuma – „Under The Blacklight“ stvari su se za ovaj relativno nepoznat bend promijenile. Namjerno ili ne, ova kalifornijska četvorka snimila je iznenađujuće komercijalnu ploču, skoro pa pop album koji je razočarao stare fanove. Za njih su sad Rilo Kiley prodane duše. Za nas koji smo ih pozornije poslušali tek sad – Rilo Kiley su bolji od New Pornographersa! Ili tako nekako, površno.

„Under The Blacklight“ je savršena pop ploča koja ulazi u uho bez imalo napora; 40ak minuta radiofonične ljepote koja nikad ne bježi u uobičajenu američku ljigavelu već pravim pjesmoklepstvom drži visokostiliziranu pop napetost cijelo svoje trajanje, a dok to radi maše s obale Sheryl Crow i njenim frendicama koje se utapljaju u prosječnosti.

Ovaj album je i lekcija kako u radiofoničnu pjesmu ugurati neradiofonične teme, pa tako Jenny Lewis, zgodna žena zgodnog stasa i glasa, pjeva o mračnim stranama seksa, L.A. porno industriji (pogotovo svojoj rodnoj San Fernando Valley koja i jest središte ne samo američke već i svjetske pornoindustrije), prekidima koji ne rađaju suze nego slobodu...

Tako u „Breakin' Up“ diže zdravicu „to all the pretty words we will never speak“ i „to all the pretty girls
you're gonna meet“ da bi onda u refrenu uvjerljivo zapjevala „ooh aah feels good to be free“ tako slatko da bi bilo kad pristao da me ostavi. Ima toga još („funny thing about money for sex, you might get rich but you'll die by it“ u „Close call“, pa „she sleeps on your right side, she gets mad i get tired, i sleep on your left side, a hundred ways to keep love alive“ u „Dejalo“ itd.) al ko će to sve sad.

Kad se zbroje svi utjecaji i sonične sličnosti s nekim drugim – popis je impresivan. Beatlesi protiv New Pornographersa („Smoke Detector“) protiv Fleetwood Maca („Dreamworld“ je mogao bez pol beda bit na „Rumours“ albumu!) protiv Bilo Kojeg Američkog Benda iz Sedamdesetih'n'Osamdesetih! A na bek vokalima The Waters – pjevačka skupina koja je kantala-čo na Michael Jacksonovom „Thriller“ klasiku! Ma, divota.

Ne znam jesu ovaj izlet (je li izlet ili konačno preseljenje?) u mainstream napravili namjerno ili ne, ali ovakvoj kombinaciji jednostavnosti i ljepote teško je odoljeti pa kolikogod da ste posvađani sa pop glazbom.

Za neke ljigava vožnja kroz noćne pejzaže Los Angelesa, za neke konceptualna pop ploča o seksu u Kaliforniji („Kalifornija – to je bio njen san...“ ha ha ha), za neke prodavanje top ljestvicama nekadašnjeg indie benda, a za neke pravo malo remek djelo, „Under The Blacklight“ je od početka do kraja zabavan i vrlo dobar album.

Ako hoćete dobar američki pop-rok (koji je u svojoj srži mnogo više od toga) – onda je Rilo Kiley za vas. A kad vas neko pita – pa šta je ovo? – slobodno mu odgovorite: to je bend koji za doručak jede mnoge druge koji sjede na vrhovima top ljestvica.

Najbolje stvari: Silver Lining, Close Call, The Moneymaker (prvi singl u čijem spotu „glume“ soft pornnjaci, aha), Breakin' Up, Under The Blacklight, Dreamworld, Dejalo, 15, Smoke Detector, The Angels Hung Around i Give A Little Love. Da, to je ujedno i kompletan tracklisting albuma i mogu vam reć da kad sam radio emisiju bio sam na sto muka jer sam htio pustit svaku.

Upalite žarulju na: www.rilokiley.com

Hvala na čitanju,
ek.

CARIBOU
ANDORRA
City Slang 2007



Caribou je ime iza kojeg se uglazbio Daniel Snaith, kanadski doktor matematike s adresom u Starom Albionu. No, Caribou je novo ime za Snaithovu glazbu; do pred dvije godine svijet ga je poznavao kao inventivnog elektroničara pod imenom Manitoba. Nakon što ga je stari punk roker i dj Handsome Dick Manitoba (to je isto, recimo, kao kad bi se neka hrvatska starudija, ono, Gopčev suvremenik, zvala Zgodni Kurac Međimurje) tužio zbog imena, kojeg dotični koristi još od sedamdesetih, doktor Snaith je prisilno odbacio ime kanadske savezne države i zamijenio ga sjevernoameričkim idiomom za Jelenka (rangifer tarandus).

A nije se promijenilo samo ime. Dan Snaith je sa promjenom aliasa promijenio i glazbu, donekle. Na prethodnim albumima „Start Breaking My Heart“ (Leaf, 2001.), „Up In Flames“ (Leaf, 2003.), a posebice na pretposljednjem „The Milk Of Human Kindness“ (Leaf, 2005.) stvarao je njemačkim minimalizmom i krautrockom inspiriranu IDM elektroničku ljepotu, a na ovom izuzetnom soničnom biseru Snaith je hrabro no i vrlo samouvjereno zaronio u svoju staru ljubav – zvuk pop psihodelije 60-tih godina prošlog stoljeća.

Što ovaj štreberko hoće? Pa... hoće nam pokazati i dokazati kako se na laptopu i sličnim skupim drangulijicama može, uz pravi ukus i visokorazvijemu osjetljivost prema vokalizaciji i aranžmanima spomenutog razdoblja u pop-roku, može napraviti vrhunska retro rok ploča. Kome trebaju bubnjevi i gitare i slični konvencionalni instrumenti kad „moderna vremena“ nude izobilje funkcionalnih surogata? Ok, nemojte me krivo shvatiti, nema do Led Zeppelina, ali lijepo je znati da postoje frikovi i gikovi koji stvari održavaju svježim, suvremenim i zanimljivim!

Slušajući „Andorru“, njegovu najnoviju ploču, ne možemo ne izgovarati imena kao što su The Beach Boys (a posebno Brian Wilson), The Animals (je li, eric Burdon), pa The Kinks, The Byrds, pa čak i King Crimson, Pink Floyd i još niz uvaženih „razmazivača atmosfere“ iz davnih vremena. Ne samo da Snaith perfektno invocira glazbu te ekipe svojim fejkanim instrumentarijem, već joj daje i više nego notu današnje estetike. On je sljedbenik tzv. psihodelije zlatnog doba, šećerastih refrena, prštavo visokih činela, kaleidoskopske produkcije, pretjerivanja u instrumentalističkoj kvantiteti i škrtosti u vokalnim kompliciranjima. Rezultat je album kakvog već dugo nismo čuli, album koji tako svježe, a u biti tako „normalno“ spaja elektroniku koja onda to više nije i pop glazbu koja onda to definitivno više nije!

„Andorra“ se ne gubi na mnogo mjesta iz svog pop-korita (osim na zatvaračici „Niobe“ koja je potpuno uronjena u IDM), što bi se od albuma „složenog“ na laptopu očekivalo. Cijelo vrijeme ona doslovno plovi i pluta u radiofoniji, doduše ne u onakvoj na kakvu smo, nažalost, navikli (ova koja dolazi iz velikih korporacija koje žele samo zaraditi brdo para na nezainteresiranim ali džeparcem potkovanim klincima), već u onoj nekih šatro boljih, tj. nostalgičarskih, ali iz današnje perspektive, klasičnih vremena.

Doktor Snaith se glazbom počeo baviti sa 14 godina. Priča ide da je u tim godinama ukrao, ne kasetaš iz doma invalida, nego sempler iz svoje srednje škole. Koja hrvatska škola danas ima sempler?

S ovim potpuno vokalnim djelom Caribou je postalo traženo svjetsko ime, pa Snaith sve više svira uživo zajedno sa tri frenda, što znači da su Caribou uživo bend. Ako zvuče upola dobro kao na albumu, obavezno pogledati!

Novinar/recenzent The Observera napisao je da je ovo ploča „o kojoj će najvjerojatnije sa strahopoštovanjem pričati gikovi koji znaju koju je opskurnu pjesmu Manfreda Manna na svoju kompilaciju stavio Kieran Hebden (FourTet), no ona zaslužuje mnogo mnogo širu publiku...“ Upravo ovaj slikoviti primjer glazbene n'rdovštine jest primarna Caribou-publika, no ako mu date šansu dobit ćete novog frenda.

Laptopdelia? Štajaznam...

Definitivna preporuka? O, da!

Najbolje stvari: Melody Day, Sandy, After Hours, Desiree, Niobe

Webster: caribou.fm

Hvala na čitanju,
ek.

od sad četvrtkom u 18.30

Ej, bok, ljudi!

Za početak jedan citatluk.

Jules:
Goddamn Jimmie, this is some serious gourmet shit. Me an' Vincent woulda been satisfied with freeze-dried Tasters Choice. You spring this gourmet fuckin' shit on us.
What flavor is this?

Jimmie:
Knock it off, Julie.

Jules:
What?

Jimmie:
I'm not a cobb or corn, so you can stop butterin' me up. I don't need you to tell me how good my coffee is. I'm the one who buys it, I know how fuckin' good it is. When Bonnie goes shoppin;, she buys shit. I buy the gourmet expensive stuff 'cause when I drink it, I wanna taste it. But what's on my mind at this moment isn't the coffee in my kitchen, it's the dead nigger in my garage.

Da, naravno da znate da je „to“ iz „Pulp Fictiona“. Jednostavno sam morao početi ovaj „comeback“ sa komadičkom ovog filma jer sam ga ovo ljeto, otkad se nismo čitali, pogledao osmi ili deveti put i zaključio sam da je svakim gledanjem sve bolji i bolji; da sa svakim ponovnim gledanjem primjećujem nove nijanse i levele ovog fakat nenadjebivog remek djela!

Sad kad sam skinuo to sa glansa, reči ću vam – dobrodošli natrag u vegan-non-friendly kutak digitalnog Sibira koji se zove BeatNocha (ili Kraljevski Puding, as you like it) i koji se bezglavo drži za glazbu i njeno svakojako doživljavanje i promišljanje.

Ljeto ide kraju, HVALA-BOGU-BUDDHI-ALLAHU-KRIŠNI-JAHVETU-I-SVIMA-DRUGIMA, ko se okupao se okupao, ko se osunčao se osunčao, ko se oženio se oženio, ko je ostao sam je ostao sam, ko je postao jado jadni je postao jado jadni itd. Stiže jesen, dunjo biločija, pače, približava se, kako je to jednom moj dragi Kapuz rekao, kao „tenk slijepog vozača“ i što će donijeti sa sobom u bunkeru – bo. Ono što je vašem omiljenom recenzentu bitno je to da će sigurno donijeti brdo mjuze.

Bacivši pogled na godinu do sad, skužio sam da sam, ne svojom krivicom već čisto zbog vremena koje mi je dato, zapostavio i zaobišao neke albume koje sam, doduše, konzumirao, ali, eto, nisam imao kada o njima prozboriti koju i još koju viška. Pa, prije nego se opet upustim u jedan-album-tjedno-ritam, evo mini-inventure najboljih izdanja koje sam propustio spomenuti.

FEIST
THE REMINDER
Cherrytree/Interscope, 2007



Lijepa li si, ljepotice lijepa, lijepog glasa, lijepog stasa, lijepih pjesama i spotova...

Seksi, šarmantan i sramežljivo moćan, te prije svega uvjerljiv vokal ove moderne kanadske Judy Garland u pamtljivim, akustičnim pjesmama.

To je „The Reminder“, drugi album ove ljubimice svih onih koji radije vole „keepin' it cool“ nego „keepin' it real“.

Bez obzira što je mnogo više „mainstream“ od prethodne sonične majstorice „Let It Die“, ovaj album ipak nije odlutao u „easy-listening“ nego u svoj svojoj kantautorskoj vibri nagrađuje sve one koji mu se opet i opet vraćaju.

Za šta je dobar?:
Za pucketanje prstima Sinatra-style, za plesanje Astaire-style (kao što i sama Leslie pleše u spotu za „My Moon, My Man“), za kuhanje i za šta god hoćete...

MARK RONSON
VERSION
Columbia, 2007



Ako se neko posljednjih godina na sceni naradio onda je to, osim Damona Albarna (i niže spomenutog Ryana Adamsa), Mark Ronson. Osim što je isproducirao nisku sjajnih retro-bisera za simpatičnu alkoholičarku Amy Winehouse (o čijoj sam ploči, evo, upravo sve rekao!), radio je i sa Lilly Allen („Allright, Still“) i sa Robbijem Williamsom („Rudebox“). A onda se ulovio obrađivati zadnje dvije dekade britanskih singlusina.

Popis gostiju na ovom „albumu obrada“ je presjek ne samo Ronsonovih interesa nego i prijatelja. Ima ovdje puno zanimljivih stvari.

Tako je, npr. Coldplayova „God Put A Smile On Your Face“ postala instrumentalna tema koja više liči na temu iz Benny Hilla nego na poznatu himnu Martinovih cmoljavaca; slatkica Lilly Allen poje najbolju Kayser Chiefs pjesmu „Oh My God“; Daniel Merriweather prokenjava svoj put kroz The Smiths klasik (šta nisu sve The Smiths pjesme klasici!?) „Stop Me If You Heard This One Before“; Phantom Planet dižu Radioheadovu žesticu „Just“ na potpuno novi, funky i fantastičnim brassom podebljan nivo. A iza svega stoji Mark Ronson u ulozi izuzetno talentiranog Đele Hadžiselimovića!

Malo je trenutaka kada ovaj album dosađuje – ostalo je sve savršeni pop!

Za šta je dobar?:
Za slušat na radiju, za slušat doma, za čut u klubu i za vozit se u Istru...

DEERHUNTER – CRYPTOGRAMS
Kranky, 2007



Ovo čudo se pojavilo još u veljači! Evo, toliko ga želim spomenuti da se vraćam u mjesece kad je još bilo lijepo hladno.

To čudo je, u biti, mračno, prozračno, ambijentalno, amorfno remek djelo odlične podzemne atmosfere koje su snimili Deerhunter, bend iz Atlante u američkoj Gruziji, predvođen boležljivim Bradfordom Coxom. Ovdje pola pjesama djeluje kao da je maznuto sa nekih neobjavljenih BASF-ica preostalih od davnih suradnji Briana Enoa i Harolda Budda, a pola su pravi alter a la Sonic Youth, što u konačnici tvori jedan zaista čudan tracklisting.

Neki ovo zovu dream-pop, neki ambijentalnim rockom, ali call it anything – Deerhunter prije svega znaju napravit atmosferu koja, budite vrijedni pa poslušajte savjet, dođe do pravog izražaja ako album stavite, što se kaže, na repeat. Ko to jednom napravi vračat će mu se često.

Za šta je dobar?
Za kad se ful naoblači, za kad se razvedri nakon što se ful naoblačilo, za karmine, za Tim Burtonaše, za djecu i odrasle...


RYAN ADAMS – EASY TIGER
Lost Highway, 2007



Ovo je deveti Ryanov solo album! Ko se nakon ovog albuma ide šalit spominjanjem kanadskog rokera Bryana – više jednostavno nije smiješan. Jer ovaj hiperaktivac je, čini se, stalno u formi.

2005. izbacio je nekoliko diskova punih glazbe, «Jacksonville City Nights», dupljak «Cold Roses», oba uz The Cardinals, i najhvaljeniji «29», album balada bez The Cardinalsa. Osim toga, posjeta njegovom sajtu otkrit će vam i njegovu hip hop stranu, dobro, ajde, više zajebantsku stranu, no, samo će potvrditi da ovaj tip non stop štanca.

«Easy Tiger» ima 13 klasičnih Adamsovih country-pop trenutaka, od «Tears Of Gold», najbolje mu pjesme u zadnjih nekoliko godina, preko «Two», u kojoj back vokale pjeva Sheryl Crow, do posljednje «I Thought Myself How To Grow Old», na kojoj opet tako jako podsjeća na Neil Younga.

Za šta je dobar?:
Za iznajmit konja i ić jahat po Gorskom Kotaru te za roknut bocu konkretnog nakon cijelog dana jahanja...

WILCO – SKY BLUE SKY
Nonesuch, 2007



Nakon «eksperimentiranja» sa glazbom, drogama i cugom, Jeff Tweedy, neprikosnoveni moderni trubadur (koji na trenutke zvuči zastrašujeće slično Lennonu!), vratio se sa svojim «drugim» bendom Wilco sa odličnim, mirnim i vrlo slušljivim albumom, a kritičari su ga odmah prozvali «najboljim albumom Eaglesa kojeg Eaglesi nisu nikad snimili».

Inače, nisam neki Wilco-fan i moram odmah reći da je puno veći autoritet što se ovog benda tiče kolega Baljak iz Novog Lista (pozdrav!), no toliko sam čuo da mogu reći da je drugačiji od prethodnih izdanja i to mac i neka je jer je ovako baš lijepo.

Nakon raspada Tweedyjevog benda Uncle Tupelo svaki Wilco album bio je dočekivan kao mana s neba, a novinari su ih častili sa svakakvim «novim Eaglesima» i «američkim Radioheadom», no nakon ovog akustičnog albuma Wilco su opet samo Wilco.

Jednostavna, lijepa glazba. Jedno od izdanja godine, barem što se «americane« tiče.

Za šta je dobar?:
Za slušat i pjevat...

Evo, toliko. Za prvi put nakon ferija – i previše!

p.s.

Moram bit toliko iskren pa reć da mi je noga ovo ljeto svaki put nekontrolirano skakala svih sedam minuta svaki put kad sam na radijima čuo «Lovestoned» Justina Timberlakea. Pored svih ovih ljepota koje sam gore nabrojao (i pored još inih o kojima nemam vremena sad razglabati) ovo je nekako, ono, ma kužite. Pop glazba je i dalje zvučni smog, ko što reče Nick Hornby u onoj svojoj zbirci eseja o glazbi, no kad nešto valja, onda valja.

Hvala na čitanju,
ek.