kraljevski puding

Justice
†
Ed Banger / Because Music 2007



Vruće mi je za umrijet.

U biti, čini mi se da sam zapravo umro a ovo sad piše mrtav čovjek.

Ipak, borgovske temperature i prelazak na drugu stranu Styxa neće me spriječiti da Vam se javim po posljednji put prije Velikog Izgovora a.k.a. Ljetne Pauze.

Razmišljao sam malo ovih dana, ponukan svjetskim napisima i osobnim dokučivanjem da su Justice "novi Daft Punk", kako je „Homework“, Daft Punk prvijenac, ta topla disko bombonjera koja vrlo lako ulazi na moj osobni Popis Deset Albuma Za Na Pusti Otok (ah, blaženo srednjoškolsko poimanje svijeta!), istiskajući pritom neka, kao, povijesno važnija izdanja, star već točno deset godina. Zar je toliko prošlo od „Around The World“, „Burnin'“, „Revolution 909“, „Da Funk“, „Alive“ i drugih malih savršenstava koja su to ljeto skuhali Thomas Bangalter i Guy Manuel de Homem Christo u svojo jeftinoj galskoj kuhinji?

Onda mi je palo na pamet kako je ta 1997. bila glazbeno, što bi pjevao Frank Sinatra, jako dobra godina.

Ovo ljeto prolazi deseta godina od pojave „OK Computera“, zbirke pjesama koja je za moderne generacije napravila isto, ako ne i više, što je Tamna Strana Mjeseca Određene Engleske Grupe napravila prije trideset i kusur godina.

Deseto je ljeto i od „Urban Hymns“. Ashcroft i The Verve se opet okupljaju ali sumnjam da će ikad opet tako lijepo loviti leptire u snu.

Jučer sam, pomoću jednog tv programa, podsjetio se i da je deseta godina najcrnije ljepote s turbanom na glavi, albuma „Baduism“, skoro pa savršene pjesmarice koju je Erykah Badu poklonila svima koji mogu više izvući iz rimshota nego iz gitarskog sola.

I tako, mogao bi nabrajati dok mi se više ne da, „Homogenic“ tete Björk, „Vanishing Point“ Primal Screama, Blurov eponimac, „Earthling“ od Bowieja, prošli put spomenuti „Dig Your Own Hole“ Kemijske Braće i prokjeti Portishead! Ali... današnji tekst je o Justice.

Usporediti ovaj francuski dvojac sa Daft Punkom i nije neka greda. Francuzi su, dvoje ih je, "ubijaju" disko na svoj osobiti način, imaju „french touch“, naravno da imaju, neke melodije i zvuk sinta je skoro pa citat nekih trenutaka sa retro-futuro-štagod disko-ploče „Discovery“, a i izdaju za Ed Banger etiketu koju vodi Pedro Winter, dugogodišnji menadžer Daft Punka. No, svesti ovaj dvojac samo na parolu „novi Daft Punk“ je više ne-fer od moje plače. Kojegod.

Justice su Gaspard Augé i Xavier de Rosnay. Album se zove †, što će reći Križ, Krst, Cross, Croce, Croix, Cruz, Kreuz ili npr. Risti, ako ste iz Finske. Pedro Winter (dakle, njihov izdavač) rekao je za naslov albuma, citiram: „Jebe nam se živo! Nema imena, nema loga benda, ovaj album je jednostavno – križ!“. A ovo i je album kojem kao da se jebe živo za sve, album koji glazbu za ples bezobrazno i agresivno spaja sa milion drugih utjecaja, od rocka osamdesetih, preko funka, housea, techna do Bacha i Haydna i glazbene teme iz Godzille. One japanske, naravno. Upravo tako i počinje album. Otvaračica „Genesis“ postavlja ton za cijelu priču što slijedi svojim pompoznim filmskim zastrašivanjem da bi u tili čas krenuli bitovi koji se lijepe na abrazivne sinteve kao šamari kakvoj budali i sve je odjednom silovito, močno, duhovito, plesno i kul! Da, kul.

Prvi put su se Augé i de Rosnay ukazali 2003. kad su remiksirali Simian Mobile Disco (bivši art-rockeri Simian koji su nakon samo dva albuma otišli u dj vode) i od njihove „Never Be Alone“ napravili hit sezone. Uslijedilo je brdo naručenih remikseva za Britney, N*E*R*D, Franz Ferdinand i još mnoga druga pomodna imena a uskoro su izdali i singl „Waters Of Nazareth“ koji je samo najavio lavinu zvanu †.

„Križ“ je skoro pa mistično iskustvo. Prirasta uhu nakon samo pol slušanja. Funkcionira u dva modusa. prvi je funky electro napravljen od distorziranih sinteva i izlomljenih ritmova, a drugi je daftpankovska čaga sa svjetlucajućim efektima disko kugle. Na trenutke plešete kao da je 1999., pardon, 1979., a na trenutke mislite da vani počinje nuklearni rat. Glazba je to koja je na trenutke ugodna, ljupka, simpatična, pa čak i pop-patetična, a trenutke beskompromisno ružna i može služiti kao Arf ili Cif, znate ono za čiščenje masnih šparheta. James Hinchcliff, jedan kritičar kojeg često čitam, nazvao je ovu mjuzu „Daft Punkom spojenim na nekoliko tisuća volti i bačenom u vulkan uz vatromet...“, što je, za moj ukus, malo prepoetski ali nije uopće daleko od istine!

Augé i de Rosnay se poigravaju sa slušateljem. Nakon uvodne „Genesis“ dolazi „Let There Be Light“ koja služi kao primjer za izreku „strpljivi bivaju nagrađeni“. Naime, tako lijepu melodiju, skoro pa klasične kvalitete i akordacije preuzete od kakvog Albinonija, Vivaldija, Purcella ili Handela, ali odsviranu na najužasnijem zvuku sinta nisam do sad nikad čuo! Spoj je to koji, još kad tu dodamo ritam koji je više ubojica nego ritam dobijamo magični spoj koji zaista funkcionira i prva stvar koja pada na pamet je – apsolutno poštovanje! Pogotovo kad nakon kakofoničnog vrhunca u kojem se stvar nađe vrlo brzo, vrhunca koji više liči na Merzbowa nego na bilo što što ima veze s diskom, uslijedi prekrasna razriješilica, i soundtrack za barokno bombardiranje Pariza postaje tema iz najljubavnijeg filma o ljubavi. Čudno je to. Nije čovjek naviko.

I taman kad pomislite – ovo je super, ali moglo bi biti malo i naporno do kraja – kreće „D.A.N.C.E.“, radijski hit jedan kroz jedan, u kojem djeca posemplana iz nekog starog italo disko hita pjevaju da je „plesati lako baš kao a-b-c“ (Poznato? Jacksonovih Pet, bilotko?), zvone '70s violine kao da Chic ili Donna Summer nikad nisu izašli iz mode i noge već same bježe. Da je imalo pravde – ovo bi trebao biti hit ljeta! Rijedak primjer, kao i „Dirty Harry“ Albarnovih Gorillaza, da dječje pjevanje može zvučati kul. Ili seksi. Al to bi sad već moglo otiči u neku drugu temu, jel, koja, doduše, isto ima veze sa križem, barem u posljednje vrijeme.

Ima tu, do kraja, još svega. Jedan nježni instrumental („Valentine“), jedan sonični feferon, vrlo ljuti, naravno, koji ne prestaje mutirati („Phantom“ i „Phantom Part 2“), pa jedan poziv Ed Banger reperice Uffie na opijanje i pijano šlatanje („The Party“) koje definitivno potvrđuje da, unatoč motivu križa, nekim simboličkim imenima pjesama (Postanak, Neka Bude Svjetlo, Vode Nazareta) i žanru „krščanska klupska glazba“ kako su se sami, očito ironično etiketirali na svojoj myspace stranici, ova glazba nema puno veze sa Zavjetima, Zapovjedima i sličnim katoličkim spikama. Sve u svemu, kroz cijeli † čeka vas zanimljivo putovanje kroz razne oblike elektronske glazbe, uvijek posložene na svjež i beskompromisan način.

Justice su redifinirali tzv. „french touch“ s kakvim su nas upoznali Daft Punk, Cassius, Etienne de Crecy, Motorbass, Stardust, Mr.Oizo i slični, a opet s druge strane više duguju grupama Whitesnake i Judas Priest nego ovim navedenim imenima. Justice nisu vaše prosječne dj zvijezde – Xavier de Rosnay ne vadi cigaretu iz usta dok vrti i ne dira je rukama osim pri paljenju i vađenju kad dogori do i preko filtera. Justice izjavljuju da su oni samo dizajneri i da su softvere otkrili slučajno i da nemaju pojma kao rade ovo što rade. Justice imaju plesni album godine koji bi mogao naučiti moje prošlotjedne tragičare, Rowlandsa i Simmonsa, mnogim stvarima. Justice su napravili savršeni feštarski album – album za zajebanciju koji svojim elektroničarskim i produkcijskim forama može zadovoljiti i sjedeće analitičare.

Kao i mnogi dugosvirajući soundtrackovi za zabavu, † može pokazati i svoju zamornu stranu , no nikad – nikad – ne smijemo podcjeniti snagu tzv.„jeftinih zadovoljstava“. Bez takvih ajmo-ruke-u-zrak-albuma, ni oni inteligentni ili intelektualni ne bi imali svoju protutežu ni smisao. A kad se već treba zabavljati – sve što se mora nije teško – bolje da je uz ovakav, „novi Daft Punk“, bez omalovažavanja ni jednih ni drugih, skoro do savršenstva ispeglanom glazbom koja ne zna za kompromise čak ni kad ih radi.

Skinuti, kupiti, nabaviti, slušati, plesati, darovati frendu... obavezno!

Sori svima na raspisivanju, ali, eto, ne čitamo se sljedećih mjesec i nešto, pa nek se nađe.

Najbolje stvari: Genesis, Let There Be Light, D.A.N.C.E., Phantom, Phantom Part 2, Waters Of Nazareth, One Minute To Midnight

Justice na webu: Bagra nema svoju stranicu osim na myspaceu, a to mi je od samog početka bila fuj spika! U međuvremenu možete otić na službeni sajt izdavača: www.edbangerrecords.com

Spot za D.A.N.C.E.: www.youtube.com/watch?v=fo_QVq2lGMs

Justice u akciji @ I Love Techno 2006: www.youtube.com/watch?v=jkyhqE_VOEE

Hvala na čitanju (i slušanju) i pozdrav do rujna,
ek.

The Chemical Brothers
We Are The Night
Astralwerks, 2007



Jednom davno, prije 12 godina, Tom Rowlands i Ed Simons, izdali su svoj prvi album, teroristički napad na disko zvan „Exit Planet Dust“. Isto tako, davno jednom, prije 10 godina, izdali su svoj drugi album, teroristički napad na sve što smo do onda poznavali zvan „Dig Your Own Hole“. Ovaj drugi i dan danas predstavlja vrhunac ne samo njihovog stvaralaštva i glazbenog dosega, već stoji ponosno i kao jedan od nekoliko milestone albuma devedesetih, te proklete i nikad prežaljene dekade koja je glazbu okrenula naopačke. Govorilo se o revoluciji, o adrenalinskoj inekciji koju je rok dobio a da nije to ni znao, miješanje žanrova odjednom više nije bilo hereza nego imperativ itd.

Rowlands i Simons su u samo nekoliko godina od ilegalnih fešti u skvotovima došli na pozornice svjetskih festivala. U roku godinu-dvije big beat je umro i Chemicalsi su, kako ih ovdje kod nas ljudi vole zvati, superiorno i svježe obavili transfer na 4/4 ritam na vrlo dobrom albumu „Surrender“. Sjećam se da sam ga posudio nekom, onda, mjesec dana nakon što sam ga kupio i još me danas hvata želučana nervoza kad se sjetim da se ne sjećam ko je taj netko ko i danas ima mog „Surrendera“. Al, dobro, jer poslije sam ga kupio još jednom. Fanovi su budale, znam, al kad dođe sudnji dan progledat će nam kroz prste. Ok.

Onda je došao „Come With Us“, doduše, došao je i frikin milenij, a Braća su i dalje zvučala dobro. „Star Guitar“ je i danas, kolikogod izbastardizirana komercijalnim uporabama, himna plesnog popa i demonstracija produkcijskih vještina ali i nadahnuća, kao i mala škola akordizacije, as well.

A onda je došao „Push The Button“. Braća su odjednom počela imitirati sami sebe, glazba je počela zvučati neinspirativno i dosadno.

Sad smo, nakon 10 godina, fala našem malom agnostičkom bogu, kao, odrasli i možemo trijezno, bez utega fanovske prošlosti, sagledati gdje se nalaze ova dva frajera. I ono što vidim, točnije – čujem, uopće mi se ne sviđa.

Znam ja jako dobro da je ta glazba namijenjena glasnom pumpanju u klubovima – tek tada ona razvija svoju punu energiju i smisao, ali bez obzira na to ne mogu se oteti prvom, drugom i osmom dojmu da je ovo isprano i dosadno. Kao i uvijek, album Braće ima brdo gostiju. Formula je to koju ganjaju od samog početka – nekad su to radili skromno pa smo kao rezultat dobili Beth Orton, pjevačicu samo takvu, a danas to rade pompozno i trendovski pa su tu The Klaxons, Ali Love, Fatlip, Willy Mason i Midlake.

Klaxonsi su dobri u „All Rights Reserved“, no Ali Love i Fatlip su problematični.

„Do It Again“ (kojeg prati kao poslovično dobar spot koji je u biti njihov najbezvezniji do sad gdje Michael Hausmann, proslavljeni redatelj spotova za Justina i ostalu miki maus ekipicu, priča mlaku priču o dva klinca u onom istom marokanskom selu gdje se događa jedna trečina Inarrituovog „Babilona“) je i prvi singl sa „We Are The Night“ (u njemu se pojavljuje Ali Love, ta londonska zvijezda) i jednostavno zvuči kao b-strana singla Basement Jaxxa. Ali post- "Remedy", dakako. S druge strane, Fatlip iz hip hop komba The Pharcyde lijevom nogom repa u „The Salmon Dance“ koja ima loš beat, glupu temu koja bi kao trebala biti duhovita al ne znam kome i na kraju krajeva, zvuči kao demo snimka dječje pjesmice nekog lošeg rep benda.

Nešto bolje zvuči americana trubadur Willy Mason u „Battle Scars“.

Ono po čemu su Braća uglavnom poznata jesu njihovi instrumentali. Ni ovdje ih, naravno, ne fali, ali tek tu se vidi prava boljka ovog albuma. Braća imitiraju (čak i doslovno semplaju) sami sebe i to rade s zabrinjavajuće malo svježih ideja i skoro bez imalo force. Otvaračica albuma, naslovna „We Are The Night“ kao da je zaboravljena skladba sa „Surrendera“ u kojoj krautrock minimalizam susreće tipičnu sintisajzersku psihodeliju, no sve skupa ne vodi u nikakav klimaks ili krešendo. „Das Spiegel“ (direktna posveta, što zbog zvuka sinta, što zbog naslova, Kraftwerku i njihovoj „Spiegelsaal“ sa „Trans Europa Express“ klasika) ima istih problema. Kao i „A Modern Midnight Conversation“ koja semplira bas liniju iz „Crystal World“ koju su 1974. objavili Crystal Glass. Naime, cowbell i funk na početku su zanimljivi jedno tridesetak sekundi, ali čak ni sa ultimativnom frajerštinom kao što je starinski funk, Braća ne znaju šta bi, pa opet sve završi kao podloga za neku bezveze (a sve su bezveze, čak i one dobre) reklamu.

No! Braća su ipak Braća pa se tu mora dogoditi i nešto dobroga. A dobro se dogodi tek kad se opuste i ne žele zadiviti efektima ili sličnim. Takva je „Saturate“ koja mi je, kao četvrta na tracklistingu, već pri prvom slušanju, vratila nadu, makar na tih 4 minute koliko traje. Jednostavna, onako royksöppovski zajebantska tema ponavlja se kroz najgluplji/bedasto simpatičan zvuk sinta na svijetu da bi opet jednostavnim nadograđivanjem došla do refrena u kojem doslovno eksplodira sa zvukom pravog bubnja. Odjednom je sve dobro i veselo i sve je rokenrol i juhu-huhuhuhuhu!

Ali! Taj ulet u refren u „Saturate“ kad činela počne prštati u svom radosnom kvazi-uživo glisandu i posljednja stvar na albumu (do sad su uvijek-kvalitetnim pjesmama Braća napravila svojevrsnu instituciju od zadnje pjesme na svojim albumima), prekrasna „The Pills Won't Help You This Time“ koju izvode sa odličnim teksašanima, grupom Midlake, su dva jedina trenutka kad „We Are The Night“ ima smisla. Sve ostalo je kao i ona Preradovićeva brojalica – o, moj bože gdje sam zaš'o?

Priznajem – bio sam naivan i htio sam, jako sam htio da moji heroji iz rane mladosti opet budu face i da izdaju album na kojeg će svi otkidati, a ja ću sjediti sa strane i s cuba libre cugom u ruci samozadovoljno klimati glavom. Priznajem – kao i Daniel Popović – bio sam naivan. No, da sam razmišljao umjesto da sam osjećao znao bi da Braća više nisu „u kuči“. Godine silazne putanje, novi i svježi klinci koji, svakih mjesec po jedan svrgavaju svoje učitelje s katedre, možda loše kreativno razdoblje, a možda i duh današnjeg vremena koji ima malo strpljenja za glazbenike iz nekih drugih vremena učinili su svoje. Da, Rowlands i Simons izdrukaju još pokoji briljantni trenutak, no gledajući kroz albume, njih je sve manje i manje. Ako žele preživjeti, Braća, za sljedeći put/album, bolje neka pripreme neku konkretnu klopu a ne ove suhe grisine koji samo mogu upropastiti tek.

Ćao, nostalgija! Dobar dan, realnost! Ed i Tom, vidimo se drugi put. Zato jer ste mi simpatični – može na istu prijavnicu.

Najbolje stvari: Saturate, The Pills Won't Help You This Time

Skoro najbolje stvari: All Rights Reserved, Battle Scars

Mrežnica: www.thechemicalbrothers.com

Voljno,
ek.

Thomas Fehlmann
Honigpumpe
Kompakt, 2007



Pčele rade med, ok? U slučaju hladnijih i oskudnijih vremena one koriste svoj uskladišteni honey kao hranu.

Med je mješavina šećera i ostalih sastojaka. Večinom, fruktoza (oko 38 %) i glukoza (oko 31 %), a onda je i maltoza, sukroza i tzv. složeni ugljikohidrati. U njemu ima još i vode ali i antioksidansa, vitamina C, aminokiselina i minerala.

Med se već 2700 godina koristi kao hrana i lijek.

Med je sinonim za zdravlje.

A od ovog mjeseca med je i direktna literarno-glazbena alegorija na novi album Thomasa Fehlmanna, albuma koji se tako nekarakteristično muzikalno, nekarakteristično barem što se tiče subjektivnog klišea večine o „grubom“ njemačkom jeziku, zove Honigpumpe. Što će reći – Crpka Za Med.

No, prije svega, tko je Thomas Fehlmann? On je, prije svega, pedesetogodišnjak, što cijelu priču o ovom savršeno svježem i modernom albumu čini dodatno zanimljivom. Zbog njegovih ga godina komotno možemo smjestiti u isti folder sa legendarnim „starcima“ njemačkog progijanja/elektronike, Ralphom Hutterom, Florianom Schneiderom, pa, ići ću čak toliko daleko (doduše, samo iz Düsseldorfa u Köln) i reći Irminom Schmidtom i ostalim dedicama iz grupe Can. Iako je nešto mlađi od spomenutih (i mnogo više u doticaju s vremenom, iskreno), Fehlmann je, danas, respektabilni i skroman igrač elektronske scene a karijera mu zanimljivo krivuda već tridesetak godina.

Korijeni njegovog rada leže u 1979. kada sa Holgerom Hillerom pokreće avangardnu grupu Palais Schaumburg, s kojom se, nakon tri albuma, pozdravlja zauvijek 1984. U kasnim osamdesetim, Fehlmann producira svoju glazbu zajedno sa dvije ključne figure cjelokupne povijesti elektronske mjuze, Moritzom Von Oswaldom (poznatiji kao Maurizio, osnivač Basic Channel Recordsa) i Juanom Atkinsom (jedan od trojice detroitskih „otaca osnivača“). 1988. pokreće legendarnu Teutonic Beats etiketu, a nekoliko godina kasnije postaje i punopravni član „evergrowing pulsating“ „benda“ The Orb, u kojem je ostao i do dan danas, kao producent i ko-autor uz jednog, jedinstvenog i neponovljivog doktora Alexa Patersona.

To je već mnogo. A radio je Fehlmann i još toga. Masu. No, da se ovo ne pretvori u biografski tekst, reći ću vam samo još da se posljednjih nekoliko godina skrasio na njemačkoj etiketi Kompakt, o kojoj sam već govorio/pisao ove godine kad sam govorio/pisao o Axelu Wilneru, odnosno The Field albumu „From Here We Go Sublime“.

„Honigpumpe“ je drugi Fehlmannov LP za Kompakt i direktna posveta umjetničkoj instalaciji Josepha Beuysa iz 1977. kada je ovaj, već 21 godinu mrtav umjetnik, pionir i jedan od najvećih manipulatora u modernoj umjetnosti, pomoću male crpke doslovno razljevao med po galeriji. I stvarno, od „medenog“ omota (za kojeg je zaslužna Kompaktova stalna dizajnerica Bianca Strauch, koja mora da se fest namučila ispisati sve te riječi cijeđenjem meda po papiru), pa, što je najbitnije, same glazbe, „Honigpumpe“ je audio slika meda, slatkog i ljepljivog proizvoda pčelinjih „mednih trbuha“.

Kao i agregatno stanje meda, Fehlmannova glazba kao da ni sama nije sigurna šta je, kruta ili tekuća. U skoro pa psihodeličnom sljubljivanju, čvrsti 4/4 house-asti bas bubanj nosi prebogati ambijentalni melodiozni fluid. Plesni gruv ovdje je duboko umočen, ma šta umočen, nasaftan preko svih mjera u gust i viskozan ambijentalni svijet. I ta dva elementa guguću, pulsiraju, cvrče, plove, putuju, teku, preljevaju se, plešu, klize i umiru zajedno, od početka do kraja, u perfidnoj kombinaciji!

Najvažnije od svega je da „Honigpumpe“ djeluje kao koncept jer se ponaša doslovno – albumski, što će reći – treba mu tri skladbe da zaživi, da se razvije iz sporijeg, sramežljivijeg het trika (otvaračica „Strahlensatz“, prekrasna „Soziale Wärme“ i mračna „Atlas“) da bi tek na četvrtoj (rijeka zvuka koja se zove „Schaum“ - a zaista i je „pjena“, ko što joj naslov sugerira) procvao u nešto čvršće, gdje se za tzv. house-činelu (to je ona točno na pola između dva kika zbog koje se ova glazba obično posprdno naziva „tuc-tuc“) konačno možemo uloviti kao za slamku.

Od pete skladbe (izvrsna „Little Big Horn/Liegend“) nadalje kreću nezaustavljiva Fehlmannova majstorstva u građenju atmosfere sa toliko malo elemenata, koji, zahvaljujući studijskom zanatu kojeg je ovaj kroz godine ispekao kako treba, zvuče kao bogato orkestrirane ugodne fleke zvuka. Iako se ovdje radi o repeticiji, što nenaslušane može zbuniti, upravo u tom zalupiranom grmu leži zec, jer „Honigpumpe“ gradi i žbuka polako i sigurno kao bauštelac i tek je na kraju, kad se preko „Bienenkönigin“ i sličnih ljepota smiri u pretposljednjoj „Dusted With Powder“ i finalu „With Oil“, priča potpuna i, preko uvoda, zapleta, vrhunca i raspleta, ispričana u potpunosti.

Fehlmannova glazba je prije svega ugodna, što ovaj album čini pravim laganim, ljetnim modernim chill-outom, ako hoćete.

„Ako Joseph Beuys koristi med kao simbol pozitivnog nutritivnog bitka života, ja želim to isto sa glazbom, koristiti svoj powerbook kao pumpu.“ – rekao je Fehlmann opisujući svoj najnoviji rad. Originalna Beuysova crpka sastojala se od električnog motora i nekoliko metara gumenog crijeva koji su služili za protok 150 kg meda i 100 kg margarina. Za razliku od Beuysove, Fehlmannova „pumpa za med“ ne ostavlja slatke i ljepljive mrlje koje je teško oprati i mnogo je praktičnija jer dolazi u obliku cd-a i može vam biti dobar frend ovo ljeto ako tražite savršenu glazbu koja će vam pomoći da prebrodite ljeto, ili da u njemu uživate, ovisi kakvi ste inače.

Jako dobro, a vrijeme će pokazati, nadam se, i esencijalno od čovjeka u „najboljim godinama“ koji bi i mnoge klince mogao naučiti mnogo čemu.

Najbolje stvari: Soziale Wärme, Schaum, Little Big Horn (Liegend), Bienenkönigin, T.R.N.T.T.F., Atlas 2, Dusted With Powder, With Oil

Fehlmann na netu: www.flowing.de

Ako ja budem ovako plesao sa pedeset bit ću sretan: Fehlmann@decibel, Seattle, 2006

Ako ja budem ovako plesao sa pedeset bit ću sretan, part 2:
Fehlmann i Paterson udahnjuju novi život klasiku „Little Fluffy Clouds“ na Todaysart Festivalu, 2006

Hvala na čitanju,
ek.