kozmologija

Odakle vrijednosti?

prikaz procesa za tok od stanja disharmonije ka postizanju harmonije u svakom sad odnosu.
za odnos/doživljaj ili izbjegavanje odnosa.

I motorika
otvoren izvor za odnosom----akcija/reakcija----konzumacija ili izbjegavanje odnosa

II volja
potreba---izbor između dobara bolje ili zala manje---odluka---akcija/reakcija--konzumacija /
izbjegavanje odnosa

III vrijednost sadašnjosti
potreba----izbor između zala manje ili dobara bolje----prepreka na putu ka odnosu----odluka----akcija---konzumacija

IV vrijednost budučnosti
potreba----izbor između zala manje ili dobara bolje----prepreka na putu ka cilju----procjena manje akcije---odluka---akcija---cilj

Iz obrazaca izlazi primarnost potrebe a iz nje intezitet. Intezitet je vezan na sam život, tako na primjer, potreba za zrakom, disanje, bolje reči gušenje je do smrti tek 7 minuta.
Pored inteziteta tu je i „obojenost“ neugode: glad, žeđ, nužda, apscinencija, strah, bol, patnja...do očaja... ili ugode....do sladostrašča...postanka roditeljstva.....nirvane

Kako god je intezitet vezan na primarnost potrebe za život, tako je obojenost vezana za očekivanu ugodu ili sigurnost budućeg života...ide u vremenu ....i nakon smrti.

Pa vratimo se na one „materijalne“ obrasce, gdje nije vrijednost u samoj konzumaciji nego cilju...što je odgođena konzumacija za budučnost... povečana sigurnost buduće egzistencije. Vjerovali ili ne, odatle je krenula civilizacija, od sigurnosti buduće egzistencije. Mene, mojih potomaka.... raslojavanje... na životne dobitnike i gubitnike. Ako se vrijednost penje što je sigurnost veča, budučnost vremenski duža..., sama svrha života, u kojoj su svi ciljevi je ta vječna budučnost. Svrha.... dobiva svoje oživotvorenje u apsolutu... Bogu. Nuđenje Boga, nuđenje je sigurnosti..vječnog života...a to je jedino što mogu imati gubitnici.

Bog se rodio jer je imao svoje primaoce.... a tko ga je osmislio, kažu Abraham, nakon njega vele Isus... nakon njega, vele Muhamed... a moguće još i prije iz Egipta.... pa tko je prvi smislio cilj... odgođenu konzumaciju... jeste li čuli priču o Josipu?

I kad se danas kaže, da nema Boga potrebno ga je izmisliti, to jest tako jer i danas... istina manje nego nekad.. nesigurna je sutrašnjica ... a gdje tek vječnost.
Bog je ipak sama svrha.

PRELAZ KVANTITETA U KVALITET

Ako je svemir jedan, u tom istom svemiru paralelno egzistira više generacija stvari svih rangova. No, kakav je to beskonačan prostor? Usporedno stanje prazne materije od svojih elemenata, energije, što je stanje apsolutne nule, je isto takvo i za svemir, galaksiju, zvijezde. Stvari jesu, no u njihovom prostoru, njihovi elementi, toliko su rijetki da nemaju odnosa, njihov prostor je prazan. Također onda i same stvari, elementi svog nadranga, ne mogu više imati odnos sa stvarima iste generacije. No, kako svijet jest, postoji, i kakav jest, različit, znači da takve stvari u takvom beskrajnom prostoru mogu imati odnos sa stvarima „mlađih“ generacija koje su u istom tom prostoru.
Dali je to sad vračanje vremena, njegov obrnuti smjer? U pravilu nije, no iznimno jest. Kauzalitet ostaje za svemir kao cjelinu, te po rangovima kao djelovima te cjeline, no ne i za pojedinačni element ili stvar „starije“ generacije u odnosu s „mlađom“ generacijom. Ta se stvar „vratila“ iz budučnosti u sadašnjost. Takav slučaj je Zemlja. Zemlja se vratila iz budučnosti, što znači da je ona degenerirana zvijezda. Zvijezda iz ....x generacije.
Pa pogledajmo sad sam život. Život je očito u suprotnosti s 2. zakonom termodinamike i entropijom, jer on uređuje sustav a ne uneređuje. Prostor se smanjuje i povečava vrijeme. Kako sam ja nazvao, proširena sadašnjost u kojem vrijeme oscilira. Kemija, nosilac informacija! Neznam tko je rekao: „Na temelju sustava pokušaja i pogrešaka stvoren je život? To je isto kao da se složi Boeing nasumičnim bacanjem djelova. To će reći da je slučaj, što je „vračanje“ vremena i nužda, što je tok vremena po kauzalitetu u stalnom presjeku. Taj oscilirajuči presjek suprotnih vremenskih tokova jest INFORMACIJA. Kemija koja je ta osciliraja, ulaz i slaganje i izlaz i razgradnja. Slučaj koji se ponavlja u toj oscilaciji jest pravilo a zapis pravila je kod. To jest proces, no nikako ne nasumičan. Iz slaganja informacija su glomazne molekule. Svoju pak globaznost mogu zahvaliti što je prvo pravilo ponavljanje informacije, što znači rast, neograničen rast, a drugo pravilo što je taj rast ograničen izvorima okruženja ili potencijalom odnosa. Upravo ta oscilacija jest uvjek novi izvor slučaja, jer promjena uvjeta jest razgradnja a pravilo ponavljanja informacije po novim uvjetima jest širenje vrste informacija. I pored svega, takvo slaganje, iziskuje vrijeme.
Kako je ovakvih potencijalnih mjesta života, što je Zemlja, relativno malo, a vrijeme ovakvog načina stvaranja života strašno dugačko, čini mi se da je neophodna zamisao o vječnosti života. Već davno, neznam tko, sjetio se da se život „sije“ panspermom. Nalaz u meteoru nekoliko vrsta aminokiselina upučuje na tu mogučnost. Naime, kako znamo, Zemlja je još geološki aktivna, što znači da na 2-3 kilometra dubine ima sasvim ugodnu temperaturu, pa točno da je u „otvorenom“ svemiru odakle je i došla (po mom), mogla je preživiti ta pansperma. Kako je već danas Radmanov tim „reinkarnirao neku bakteriju“, odnosno složila se sama iako je imala razbijenu strukturu DNK-a, nije nemoguće da je takvi život došao skupa sa Zemljom. No isto tako, u sličnom obliku mogao je doči i na nekom meteoru, od vjerovatno razbijene u sudaru neke degenerirane zvijezde.

Koliko god predhodno gledište izgleda nategnuto, ne vidim baš puno alternativa. Ovakvo viđenje pruža neku realnost za život. Jer, izraz vječan život, nije bez vraga, jer od svih oblika materije samo je život vječan. Evo kako? Život je sazdan od mnoštva različitosti u jednom i "obdaren" težnjom za trajanjem. Pogledajmo sad tok vremena po kauzalitetu ili slijedu uzrok-posljedica. U ovom smjeru posljedica je uvjek nužna. Takav smjer je smjer razgradnje, ne samo što je to smjer entropije ka kaosu, nego i zato što je ograničen broj različitosti stvari. K tom, vračamo li se u „mladost“ bilo koje stvari, bilo kog ranga, onda su te stvari međusobno sve sličnije i sa sve manje razlika među njima. Tako se može tvrditi (ostavimo sad nuklearnu fuziju), da je prag, kad se stvari mogu slagati - udruživati ili početi kemijski procesi na zvijezdama temperature od najviše 200-300 *C, a to su več degenerirane zvijezde tzv. crni patuljci. Što se tiče kemijskih procesa koji bi bili dovoljno složeni, taj prag je i niži. S druge strane je prag hladnoče, koji također onemogučava kemijske procese, pa je taj ne viši od -100*C. To je stanje degeneriranih zvijezda nivoa planeta. Kako je još dodatni uvjet oscilirajuća temperatura, za „oscilirajuće“ kemijske procese, to je taj prag sveden na 100*.
Uzme li se da je po sadašnjim računicama kad je nastala Zemlja, ili da su nađeni fosili od pred 3,5 mld. god., za nastanak života jednostavno nije bilo vremena.
Krene li se po mom računanju, ovaj interval širi se na onu negativnu stranu sve do blizu 0*K. a sam život ostaje na sijanju pansperme, koja dolazi iz budučnosti i ulazi u oscilirajuće verijeme i kemijske procese. Širi se s mjesta na mjesto GENERACIJSKI. Tako je život vječan, jedini među stvarima. Jer samo u vječnom vremenu nema postanka. Također, samo je život nosilac informacije. A samospoznaja informacije pak, ogledalo vječnosti.
Čini mi se, da sam bliže Bogu nego sam mislio. Pokušajte se i vi uvuči u ovu misao voditeljicu.

Nastavak.....VRENENSKI PRESJEK STVARI

Pogled u sile po rangovima ukazuje da se sukladno njima kreču elementi odnosno stvari u prostoru. Kod tog kretanja njihov međusobni odnos se mjenja relativno ili stvarno. U spinu/rotaciji, relativna je prostorna promjena položaja elemenata stvari, suprotno tom u linearnom kretanju, elementi stvari izlazi iz prostora stvari. Iz jednog segmenta središnjeg u drugi viši ili iz središnjeg preko unutarnjeg i vanjskog, izvan prostornog presjeka stvari.

Sila znači nema zračenja, nema nikakvog utroška energije a iz tog niti mase (materije). Sile, električne i magnetske su dvojne sile. Linearna sila i spin/rotacija. Nuklearna sila i gravitacija, su monopolne, linearne, dok njihov par spin/rotacija, nema na nas učinak otpora, pa ih tako i doživljavamo, odnosno za nas ne postoje. Iz tog relativnog odnosa sila, linearne kao izraza pipadnosti elementa prostoru stvari, koju osječamo kao otpor i „nepostojeće“ sile spin/rotacije nema zračenja. Nena niti izmjene virtualnih čestica, a „istovremena“ reakcija izraz je njihova odnosa u presjeku na istom mjestu u suprotnom segmentu prostora.
Presjek linearne i spin/rotacione sile jest tzv. zrnatost prostora. Spina kao trodimenzionalnog prostora s podjednakom rotacijom elemenata u segmentu određenog radijusa, bez obzira na položaj pojedinog elementa u takvom segmentu radijusa. Kod unutarnjeg i vanjskog prostora to je rotacija uz elemente i djelova stvari i različite generacije stvari istog ranga u disk-prstenu ili prostorne zrnate točke.
Razlika među zvijezdama je upravo u tom segmentu radijusa, jasno i brzini vrtnje ili spina.

Suprotno relativnom kretanju linearno kretanje je zračenje stvari. Drugi zakon termodinamike, entropija ili smjer vremena u kojem je prelaz kvaliteta u kvantitet. Vrijeme se troši, smanjuje, a povečava prostor. Kako se to mjenja prostor, elementi stvari i sama stvar u tom prostoru ? Prvo treba sagledati središnji prostor stvari. Taj prostor je segmentiran prema kvaliteti sastavnih elemenata a iz tog i same stvari koja je element večeg ranga. U središtu galaksije, rečeno je da je crna rupa, slijedeči segment su „neutronske“ zvijezde, bolje bi ih bilo krstiti Higgs-bozonske zvijezde, pa „plazmatske“ zvijezde i dalje „obične“ zvijezde. Kako su složeni elementi galaksije-zvijezde, tako je i materija složena prema položaju tih zvijezda u središnjem prostoru. Pa se za Sunca kreče od Higgs-bozonskog središta ili moguće od „plazmatskog“, pa prema rubu središnjeg prostora na tekuće i plinovito stanje materije. Ti segmenti imaju različiti spin ili vrtnju. Što je manji radijus, to je veči spin ili brzina okretanja oko osi. I sad se događa zračenje. Iz jednog segmenta središnjeg u drugi viši ili iz središnjeg preko unutarnjeg i vanjskog, izvan prostornog presjeka stvari. Ja nezmam niti mogu reči što je tom uzrok no, vjerovatno izlazi iz samog zakona o obrnutoj proporcionalnosti prostora i vremena i prelaza kvaliteta u kvantitet, kao toka vremena u smjeru entropije. Sve u svemu vrtnja prelazi svojom brzinom radijus ili linearnu silu. To je isto kao kad pukne konopac kod povečanja brzine okretaja u centrifugalnoj sili. Kako je iznad te površine segmenta „širi“ prostor u kojem su elementi stvari to površina nižeg segmenta zrači u slijedeći iznad segment, ovaj, kako je dobio elemente elemenata stvari- energiju ili djelove elemenata, povečava spin u svojim elementima i tako prenosi kroz taj segment središnjeg prostora Sunca na površinu tog segmenta a iz ovog na segment „iznad“. To je kod površine Sunca onda događaj zračenja. Zračenje energije i materije.
Zračenje je linearno kretanje elemenata stvari ili elemenata od elemenata stvari. Što je to zračenje? Stvarni gubitak elemenata stvari. Trošenje stvari. Po 1. zakonu termodinamike, koji veli da je energija neuništva, što je isto kao i materija, ovo se izgleda s istim kosi. Jer, svi znamo da je ograničen rok trajanja zračenja Sunca. Ako se pak uskladi 1. zakon termodinamike sa: "nema ničeg što se stvori da neče i nestati" onda je Sunce stvoreno, pa če i umrijeti, a s njim i sva energija i materija koju če u toku života „izračiti“. Gdje to nestaje ta energija i materija koju sunce zrači? U prostoru, u beskraju prostora. Komparacija tog beskrajanog prostora jest s trečim 3. zakonom termodinamike, bolje reči „viđenjem praznog“ prostora. Po tom zakonu, tjelo na apsolutnoj nuli (do koje se skoro eksperimentalno došlo) ne zrači. To če reći da je ako ništa drugo najpraznije, ako več nije potpuno prazno. Kako se zna, na vrlo niskim temperaturama struja teče bez otpora, što će reći da je prostor kroz koji teće prazniji ili skoro prazan. To je ta smrt energije a s njom i materije, jer materija nema sastavnih elemenata, ne može imati više odnos niti među elementima niti s drugim stvarima. Bez odnosa među stvarima vrijeme jest nula, nema ga.
Komparacija zračenja je po objašnjenju širenja svemira, odnosno po principu napuhavanja balona. Ovom treba dodati paralelnost stvari, elemenata stvari i stvari kao elementa nadranga po kojoj se svaki element širi suglasno napuhavanju balona. Razlika u tom od prvobitnog praska jest: širenje je daleko sporije, rođenja se stalno ponavljaju i da na putu od rođenja ka smrti stvari, egzistira bar nekoliko paralelnih generacija. Izraz te starosti je u sve večem i sve praznijem prostoru i po paralelnom principu, središnji prostor stvari, sve je manji i sve prazniji. Preostali elementi stvari ili stvari kao elementi nadranga kod tog imaju sve sporiji spin, sve do „zaustavljanja“ ili „raspada“ stvari.
Generacije stvari, pored ove predhodne prostorne razlike, razlikuju se i po složenosti sastavnih elemenata. Tako, ako se sagledava struktura kemijskih elemenata na Suncu i Zemlji, svakako da su na Zemlji složeniji elementi od onih na Suncu.

Sad ovo treba uzeti kao prostor-vremenski presjek, što znači uzeti zajedno s več rečenim u drugom dijelu o zrnatom i ravnom prostoru. Ta veza je presjek večeg ranga s elementima nižeg ranga, to znači spin središnjeg prostora višeg ranga ili nekoliko segmenata kugle u kojoj je taj spin različit i s tim u vezi paralelna rotacija elemenata u tom prostornom središnjem presjeku ili njegovom segmentu. Jasno da je sad spin elemenata podjednak unutar tog presjeka ili po tom i jest prostor istog ranga različit. Naime brzina okretanja oko vlastite osi ili spin jest samo prostorno određenje. Što je veča brzina vrtnje to je prostor stvari manji i obratno. No isto tako, što je element na večoj orbiti ili „na površini“, to je veći radijus po kom seelement okreče, pa će imati veču linearnu brzinu ili se „odmotati“- katapultirati, iziči iz dotadašnjeg prostornog presjeka ili zračiti.
Tako materija zrači energiju, zvijezde materiju i energiju, galaksije zvijezde, materiju ienergiju....
Katapultiranje za energiju je brzina svjetlosti a za materiju neka od kozmičkih brzina. Mišljenja sam da su te brzine različite kako za materiju (masu) tako i za energiju. No ono bitno što ih razlikuje jest sama brzina. Odnos prostorne veličine stvari prema svom elementu, čini se da je u korelaciji s brzinom.

Nastavlja se..........cjelovita teorija iznosi se u prvom postu