Vođen pjesmama...

subota, 15.09.2007.

Jedinoj...

Ovo neka bude pjesma za "doviđenja i sretan put" mojoj dragoj. Lijepo se provedi, nakupi puno lijepih uspomena i vrati se prepuna dojmova. Ja ću biti tu i čekati te. U tišini i bez javljanja. A ti znaj da svako moje buđenje i svaki moj san počinje s tvojim likom. I nemoj to zaboraviti kroz ovih nekoliko dana odsustva. Kada god pomisliš na mene, znaj da je vjerojatno obostrano. A kada god posumnjaš na čas da ne mislim na tebe, znaj da u tome trenu razmišljam koliko mi nedostaješ.



Arsen Dedić

Dušo moja ...


Dušo moja, ja ne znam više,
koliko dugo ovdje stojim,
dok gledam kako liju kiše,
pod mračnim prozorima tvojim!

Dušo moja, i kada krenem,
htjeo bih opet da se vratim,
ti ne znaš da je pola mene,
ostalo s tobom da te prati!

Ostalo s tobom da te ljubi,
kada si sama i kad je zima,
jer ja sam onaj, koji gubi,
i prije nego išta ima!

Dušo moja, k'o kaplja vode,
i ti se topiš na mom dlanu,
jer stobom dođe, a bez tebe ode,
stotinu dana u jednom danu!

Dušo moja, ti umorna si,
i bez tebe ti ležaj spremam,
na nekoj zvijezdi, što se gasi,
ja tražim svjetlost, koje nema!

Pod hladnim nebom, ispod granja,
Stavit' ćes glavu na moje grudi,
jer ja sam onaj, koji sanja,
i zato necu da te budim!



Još jednom sretan put, ugodan ostanak i siguran povratak. Volim te.
- 01:42 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.09.2007.

Slomljeni snovi...

... sada poput krhotina leže na podu uz mene. Ne mogu se ustati, niti pridići krhotine. Diram ih rukama, a one režu dlanove i izazivaju bol. Resku, duboku bol. Dlanovi krvare, a bol ne dozvoljava da pokupim krhotine snova. Ispadaju mi iz ruku. U nepovrat.
Biti povrijeđen od onoga koji se boji biti povrijeđen. To stvarno ne želim nikome.
Boli.
Znam.
Osjećam.

"My fall will be for you
My love will be in you
If you'll be the one to cut me
I'll bleed forever..."

"Is it enough to love?
Is it enough to breathe?
Somebody rip my heart out
And leave me here to bleed
Is it enough to die?
Somebody save my life
I'd rather be anything but ordinary please."

- 00:12 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 04.09.2007.

Povratak...

...među ljude, među žive, među čudne. Među njihove priče i probleme, njihove sudbine isprepletene iz nekog razloga s mojom, što mi na mahove zna biti beskrajno žao. Koji puta mi to sve bude previše i stvarno mi dođe - nestati. Bar nakratko, iz svega. I ponijeti samo Nju sa sobom. Ostalo namjerno zanemariti, ne gledati ni slušati. Ignorirati u potpunosti. I uživati u tom času mira, nepostojanja drugih. Osim Nje.
Isklišejizirano? Možda. Naivno? Vjerojatno. Glupo? Tako kažu. Patetično? Uvijek. Krivo? Nikada.
Dapače, to je jedna od rijetkih stvari za koju sam sada uvjeren da je ispravna. I za Nju sam spreman prkositi svima, inatiti se, biti tvrdoglav do krajnjih granica i dati sve od sebe.
Još jedan dan, još jedan sat, minuta i čas. Svaki taj trenutak - dragocjenost, ako ga Ona ispuni svojim postojanjem. Inače je običan i pust. Heh, sada imam potrebu o tome se raspisati, tražiti pjesničke izraze, lijepe riječi i pokušati što bolje opisati Njen značaj. No ovdje i sada nije mjesto ni vrijeme. Iako bi sada imao spretniji izraz, čuvat ću to za Nju i Njenu prisutnost, za neke dobro odmjerene trenutke koje ću uprskati svojim nespretnim rečenicama uživo. Rekao sam i previše.
Do idućeg puta, lijepi pozdrav i do čitanja!
- 08:08 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>