Vođen pjesmama...

...maska je razotkrila lice nesreće i sada leži na podu pozornice, vrteći se još jedan krug oko svoje osi, prije nego li će se sablasno zaustaviti. Pozornice koju je pripremila samo za mene. I odigrala predstavu, sjajnu predstavu. U naletu informacija i podražaja, pokušavam odjednom progutati rasplet radnje. I kako ga shvaćam, tako samo zbrajam peh za pehom. Spajam datume, zbrajam sa svojom kaznom. I postaje jasno da prekjučerašnje prekrasno poslijepodne i večer, kojima sam se toliko radovao, bivaju sada pregaženi nesrećom ova dva dana. Nesrećom koja se samo gomila, i kao gadan teret me pritišće. Ostaju pitanja: a čime sam to zaslužio? Mora li to biti baš tako? Mnogi su učinili puno više i ostali nekažnjeni, zašto ja moram biti kažnjen?... Pitanja je mnogo, a odgovor nema smisla tražiti. Nemam volje. Ne vidim smisao. Jednostavno je ovo jedan od onih trenutaka gdje želim zaspati, prespavati sav taj peh, probuditi se kada prođe, kada se sve slegne. Probuditi se u času kada je sve ponovno mirno i tiho, da mogu nastaviti tamo gdje je prekjučer završilo. Da mogu biti bezbrižan, poletan i zaljubljen. I beskrajno sretan.
No vrijeme ovdje nije nešto što će pomoći da peh prođe. Ono je inače pomagač, no ovdje me može koštati. Vrijeme koje treba proteći izaziva u meni samo strah i tjeskobu. Jer mi upravo ono, koje mi sada treba, ujedno i beskrajno odmaže. Strah me da mi ne uzme ono što mi je u ovome trenutku najmilije. Nju.



Strah me da me ne udalji od nje. Da mi je ne otme. Da je ne uputi u drugom smjeru. Da je napokon vidim i shvatim da sam čekao i nadao se nečemu čega više nema. A Vrijeme bi joj tada stajalo iza ramena, smiješilo mi se zlobno i s njom se uputilo dalje. Ne želim to doživjeti. Stalo mi je previše.
Nije me strah za prijatelje. Njima vrijeme ne može učiniti puno. Volim ih i strpljivo čekam. Znam da ću ih sresti opet nasmiješene, iste. Zato ih molim da mi čuvaju nju. Da i nju sretnem ponovno nasmiješenu, istu. Onakvu kakvu ju volim, onakvu u kakvu sam se zaljubio. Ne dajte da joj Vrijeme naudi.

Lijepi pozdrav i do čitanja...

Dogodio se i taj trenutak. Već neko vrijeme događa se da iz čistog mira osjetim miris mora, što je uvijek bila naznaka da su praznici počeli, da mi se približava odlazak na more, rođendan, besposličarenje i sl. In addition to that, ovaj puta osjetio sam i pravu dosadu. Konačno! Ništa mi se ne radi, nemam volju ni za čime u ovom času, i to je to. Fino, i to mi se ostvarilo.
Općenito se u zadnjih 3 tjedna zbiva mnoštvo prekrasnih i zanimljivih stvari. Konačno mi je krenulo, usudio bih se reći. Nekako mi je to čudno, naviknuo sam se na pehove, a ne da mi idu stvari ovako dobro. Zato i dalje s oprezom očekujem di je caka, gdje će se nešto srušiti. Da pokucam, još uvijek ništa. Još se valjda ne mogu pomiriti s time da mi ovaj put zaista ide.
Pozdravljam sve meni značajne i posebne ljudove, a ja idem čitati Gospodara prstenova. Takva se tematika proteže jučer i danas će cijeli dan, nekak mi se čini . Ja znam zašto. Neki će i saznati.
Niš, idem fino leći i čitati. Ak zaspim, zaspim. Ionak je ferje, a ovaj štreber ne treba na maturu.
Lijepi pozdrav i do čitanja!

Doma sam, istuširan, umoran, iscrpljen. Maturalna večera je gotova, vjerojatno sam jedan od rijetkih ljudi s nje koji je i dalje budan. Uz maturalnu vezana su dva ključna pitanja. Glavna koja pitaš neku osobu koja uskoro ima maturalnu i kada ista završi.

1. Veseliš li se maturalnoj?
2. Kako je bilo na maturalnoj?

Odgovor na prvo pitanje bio mi je da se veselim trenu kada će nas u 5 sterati van i kada ću otići na friški burek negdje u gradu. Tek toliko da nešto toplo pojedem i da hodam malo. Zatim da ću ići u kafić pokraj gimnazije i provesti tamo vrijeme od 7 do 8, čekajući neke meni beskrajno drage ljude da ih pozdravim zbigecan, zagrlim i slikam se s njima.
Odgovor na drugo, koje sam davao ljudima uz umorni smiješak danas donedavno, bio je: to je bilo jedno nezaboravno iskustvo.
U oba slučaja nisam lagao. A lagao sam. Ovisi kako se gleda. Pokušat ću objasniti. A čitatelj mi neće zamjeriti eventualne nejasnoće prilikom pisanja, jer sam beskrajno umoran. Pitali su me veselim li se maturalnoj. Iz odgovora koji sam dao da se lako vidjeti da maturalnu uopće nisam spominjao, osim u kontekstu odlaska sa nje. I to je jedino za što je služila. Da se s nje ode. Eventualno uživa u klopi i nešto malo u plesu. Jer ostatak sam proveo sjedeći, ili stojeći na wc-u, u razgovoru s jednom osobom, bez koje bi vrijeme teklo beskrajno polako i vrlo vjerojatno ne bih mogao izdržati sve to. Licemjerje, ozračje u kojem se svi "slažu", sve štima i svi su si dobri. Za razbijanje monotonije, kao što rekoh zaslužna je ta osoba, razgovor sa zaštitarom u wc-u, promatranje zaštopanog lavaboa kojeg je prethodno jedna individua ispunila večerom i tekućinama, te gledanje još jedne osobe u očajanju nad svojim životom. Kojem, iskreno rečeno, malo što nedostaje. To je ukratko bila večera. Nakon što je sve to završilo, umoran, ali sretan što sam doživio kraj, sa šačicom meni dragih ljudi uputio sam se u kafić. Sjeli smo, pričali i kratili vrijeme. Iz njega otišli smo u drugi kafić. Naručismo pizzu, i pojedosmo istu. Treći kafić, šačica ljudi se raspada, ostajem jedini maturant u blizini škole, i iščekujem meni drage osobe koje imaju doći na drugi sat. Za njih se isplatilo ovo trpjeti. Dvije dolaze, nasmijane me grle, pada slika sa svakom. Veseo sam, jer shvaćam da se ipak sav trud i bdijenje očito isplatilo, zbog ovih par minuta s njima. Jedna osoba nije se pojavila i žao mi je zbog toga. I zadnja je došla, bez osmjeha, bez zagrljaja, bez slike. Izgledala je prestrašeno i zbunjeno, obišla me, pozdravila i ušla u školu. A zaista nisam tražio puno. Onako umoran i iscrpljen, nakon takve glupe noći, samo sam htio zagrljaj, osmjeh i uspomenu na ovaj "osebujan" dan u obliku slike. To sam čekao i tome se veselio. Da bude svjetla točka tome svemu. No doma sam koracao umoran, prazne glave i vjerojatno preiscrpljen za tugu i razočarenje.

I za kraj:
1. Veseliš li se maturalnoj?
- Ne, veselim se njenom kraju.

2. Kako je bilo na maturalnoj?
- Eh, i dalje moram reći – jedno nezaboravno iskustvo. Koje ne želim ponavljati.

I uputa za kraj zadnjoj osobi koju sam čekao. Neke naizgled male stvari, tebi beznačajne, drugome mogu se činiti izvanredno velike i značajne. Tebi ne znače ništa, možeš ih ispuniti, jednako kako i ne moraš. No drugome one mogu biti veselje i utjeha. Lijepo je moći prepoznati takve stvari, i uz vrlo malo truda učiniti nekome jako puno. Okružena si dobrim ljudima, koji imaju tu sposobnost, pa se nadam da ćeš s vremenom to naučiti.

Iščekivanje je iščekano. Došlo je novo, i ono se završilo. Sada brojim sate da se i ovo treće započeto završi...
I razmišljam, sanjam, uživam, prisjećam se i veselim. A oblaci kao da su mi sve bliže. Ništa me sada ne može zaustaviti, osim straha od pada.



Al zato izumiše padobran. A letit je jako lijepo. Kakav red bull. Samo jedna osoba je dosta. I njoj se danas radujem.

Lijepi pozdrav i do čitanja!