Doma sam, istuširan, umoran, iscrpljen. Maturalna večera je gotova, vjerojatno sam jedan od rijetkih ljudi s nje koji je i dalje budan. Uz maturalnu vezana su dva ključna pitanja. Glavna koja pitaš neku osobu koja uskoro ima maturalnu i kada ista završi.
1. Veseliš li se maturalnoj?
2. Kako je bilo na maturalnoj?
Odgovor na prvo pitanje bio mi je da se veselim trenu kada će nas u 5 sterati van i kada ću otići na friški burek negdje u gradu. Tek toliko da nešto toplo pojedem i da hodam malo. Zatim da ću ići u kafić pokraj gimnazije i provesti tamo vrijeme od 7 do 8, čekajući neke meni beskrajno drage ljude da ih pozdravim zbigecan, zagrlim i slikam se s njima.
Odgovor na drugo, koje sam davao ljudima uz umorni smiješak danas donedavno, bio je: to je bilo jedno nezaboravno iskustvo.
U oba slučaja nisam lagao. A lagao sam. Ovisi kako se gleda. Pokušat ću objasniti. A čitatelj mi neće zamjeriti eventualne nejasnoće prilikom pisanja, jer sam beskrajno umoran. Pitali su me veselim li se maturalnoj. Iz odgovora koji sam dao da se lako vidjeti da maturalnu uopće nisam spominjao, osim u kontekstu odlaska sa nje. I to je jedino za što je služila. Da se s nje ode. Eventualno uživa u klopi i nešto malo u plesu. Jer ostatak sam proveo sjedeći, ili stojeći na wc-u, u razgovoru s jednom osobom, bez koje bi vrijeme teklo beskrajno polako i vrlo vjerojatno ne bih mogao izdržati sve to. Licemjerje, ozračje u kojem se svi "slažu", sve štima i svi su si dobri. Za razbijanje monotonije, kao što rekoh zaslužna je ta osoba, razgovor sa zaštitarom u wc-u, promatranje zaštopanog lavaboa kojeg je prethodno jedna individua ispunila večerom i tekućinama, te gledanje još jedne osobe u očajanju nad svojim životom. Kojem, iskreno rečeno, malo što nedostaje. To je ukratko bila večera. Nakon što je sve to završilo, umoran, ali sretan što sam doživio kraj, sa šačicom meni dragih ljudi uputio sam se u kafić. Sjeli smo, pričali i kratili vrijeme. Iz njega otišli smo u drugi kafić. Naručismo pizzu, i pojedosmo istu. Treći kafić, šačica ljudi se raspada, ostajem jedini maturant u blizini škole, i iščekujem meni drage osobe koje imaju doći na drugi sat. Za njih se isplatilo ovo trpjeti. Dvije dolaze, nasmijane me grle, pada slika sa svakom. Veseo sam, jer shvaćam da se ipak sav trud i bdijenje očito isplatilo, zbog ovih par minuta s njima. Jedna osoba nije se pojavila i žao mi je zbog toga. I zadnja je došla, bez osmjeha, bez zagrljaja, bez slike. Izgledala je prestrašeno i zbunjeno, obišla me, pozdravila i ušla u školu. A zaista nisam tražio puno. Onako umoran i iscrpljen, nakon takve glupe noći, samo sam htio zagrljaj, osmjeh i uspomenu na ovaj "osebujan" dan u obliku slike. To sam čekao i tome se veselio. Da bude svjetla točka tome svemu. No doma sam koracao umoran, prazne glave i vjerojatno preiscrpljen za tugu i razočarenje.
I za kraj:
1. Veseliš li se maturalnoj?
- Ne, veselim se njenom kraju.
2. Kako je bilo na maturalnoj?
- Eh, i dalje moram reći – jedno nezaboravno iskustvo. Koje ne želim ponavljati.
I uputa za kraj zadnjoj osobi koju sam čekao. Neke naizgled male stvari, tebi beznačajne, drugome mogu se činiti izvanredno velike i značajne. Tebi ne znače ništa, možeš ih ispuniti, jednako kako i ne moraš. No drugome one mogu biti veselje i utjeha. Lijepo je moći prepoznati takve stvari, i uz vrlo malo truda učiniti nekome jako puno. Okružena si dobrim ljudima, koji imaju tu sposobnost, pa se nadam da ćeš s vremenom to naučiti.
Post je objavljen 06.06.2007. u 10:38 sati.