Vođen pjesmama...

subota, 24.03.2007.

Samoća

Beskrajna Samoća. Jedino što mi pravi društvo je goruća želja da mi netko tu Samoću prekine. Da razori tu kolotečinu u kojoj se nalazim. Da osjetim malo djetinje sreće za promjenu, i da zaboravim činjenicu da treba odrasti. Da se ponovno kvalitetno zatelebam od glave do pete. I da tada pošaljem crne misli na dopust. Došlo je sve do točke, gdje više taj silni nihilizam, egoizam i mizantropija, koje sam do sada htio brižno njegovati, prestaju imati smisla. Počinjem sumnjati u njih, i pitati se je li to pravi put. I onda se opet javi Samoća, nježno mi stavi svoju ruku na rame. I ne kaže ništa. Niti ne treba, jer mi je sve jasno. Jedino će ona biti uz mene, nikada me neće napustiti. Jedino mi je ona prijateljica, drugo je sve kratkoga daha, lažljivo i dvolično, nestalno i dozlaboga promjenjivo. Jedino je ona trajna. Pogledao sam ju u oči. I nasmiješio bih joj se, da mi nije od nje pomalo muka. Ponovno mi je rasplinula snove i srušila u realnost podrezavši mi krila, koja sada bole. Bole i krvare.

Image Hosted by ImageShack.us

Je li sreća iluzija ili nešto opipljivo? Je li uistinu toliko nedostižna, ili ju ja ne znam uloviti? Mora li biti ovako? Jer, na kraju svega, sada, zamišljen, jedino što zapravo želim jest spoznati sreću, i dopustiti joj da mi izmami suzu. Suzu dugoiščekivane radosti, puštenu da klizi i blista u tami, skrivena daleko od sviju. Jer ne bi razumjeli. Osim izuzetnih.

Image Hosted by ImageShack.us

Lijep pozdrav i do čitanja!
- 00:57 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>